Zgrada Hrvatskoga glazbenog zavoda na kraju jedne ere

Objasniti što je Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) nije jednostavno, jer je mnogo toga isprepleteno u njegovoj gotovo dvjestogodišnjoj povijesti: Zavod je formalno udruga, tj. društvo ljubitelja glazbe, osnovano davne 1827, ali je de facto i glazbena ustanova; HGZ je i ime zgrade u zagrebačkoj Gundulićevoj ulici, no kada kažemo „zgrada HGZ-a“, to nije posve točno jer su zapravo dvije – prva je izgrađena 1876, a zgrada tik do nje (ona bliže Ilici) 1895. U svakom slučaju, zgradu HGZ-a resi fascinantna upornost: izdržala je tri rata i dva velika potresa i – ako se izuzmu crkve i gimnazija na Katarininu trgu – jedna je od samo pet zgrada u Zagrebu starijih od 140 godina koje od svoje izgradnje neprekinuto služe istoj namjeni (to su još i Stara gradska vijećnica, Banski dvori, Zapadni kolodvor i Osnovna škola Miroslav Krleža na Kaptolu). Uz to zgrada HGZ-a ima dva prvenstva u Zagrebu: prva je građevina u Donjem gradu namijenjena kulturnim sadržajima i u njoj je smještena prva namjenski sagrađena zagrebačka koncertna dvorana.

Zgrada je otvorena svečanim koncertom 4. prosinca 1876, a tisak je pisao o „najljepšoj i najukusnijoj dvorani glavnoga grada“

Velika dvorana HGZ-a, kao i zgrada u cijelosti, teško su stradale u potresu, a ovih dana započela je cjelovita obnova / Snimio ZVONIMIR FERINA @ZFERINA

Zgrada HGZ-a doživjela je dvije prekretnice u svojoj povijesti: 1895. godine, kada je nadogradnjom stvorena današnja arhitektonska cjelina, i 1930-ih, kada je zgrada preuređenjem dobila izgled kakav poznajemo (terazzo-pod s crvenim i bijelim pločicama u prizemlju, veliki lusteri u obje dvorane). Sada smo na početku nove ere – konstrukcijska obnova cijele zgrade koja je upravo započela zahvaljujući Fondu solidarnosti Europske unije i Ministarstvu kulture i medija RH preobrazit će za nekoliko godina HGZ u moderan kulturni centar. Kraj jedne ere prilika je da se zabilježe povijesne crtice o zgradi – onakvoj kakva će ostati u pamćenju mnogih generacija dosadašnje publike.

Zamišljeni razgled
kroz crtice iz povijesti

Mnogi posjetitelji koncerata imali su prilike biti na nekom od razgleda zgrade koje sam u funkciji voditeljice knjižnice i arhivske zbirke HGZ-a godinama vodila za građanstvo, škole i posebne goste. Ovaj zamišljeni razgled zgrade započinje ispred glavnog ulaza, iznad kojeg je na pročelju starinska viseća svjetiljka koja se tradicionalno palila samo kada je u zgradi bila neka priredba, kao signal prolaznicima (slično kao i svjetiljke na balkonu iznad ulaza u Hrvatsko narodno kazalište). U nekad mnogo mračnijem ambijentu Gundulićeve ulice to je svjetlo vjerojatno imalo efekt poput današnje neonske reklame. Poznati zagrebački graditelji Franjo Klein i Janko Grahor dali su glazbeni pečat zgradi već na fasadi: u zabatu visoko iznad prozora velike dvorane nalazi se reljef genijâ glazbe koji u svakoj ruci drže po jedan glazbeni instrument, a u sredini je grb HGZ-a – lira s lovor-vijencem, vrlo popularan grb glazbenih društava u 19. stoljeću. Ispod zabata je natpis ARTI MUSICES (doduše, piše ARTI MSICES, jer je slovo U otpalo s fasade još prije petnaestak godina, što je dokaz da je obnova bila nužna i prije zemljotresa). Znakovito je da je tadašnje ravnateljstvo HGZ-a za pročelje odabralo univerzalni latinski izraz koji u prijevodu znači „muzičkoj umjetnosti“, a ne vlastito ime društva, kao što npr. na zgradi bečkog Musikvereina piše njegovo službeno ime „Gesellschaft der Musikfreunde“.

Starinska viseća svjetiljka na pročelju koja se palila za vrijeme priredbi

Grb HGZ-a – lira s lovor-vijencem, popularan grb glazbenih društava u 19. st.

Nekadašnjoj prostoriji blagajne poseban ugođaj davala je drvena ograda

Već nakon prvih koraka nalazi se dokaz umijeća zagrebačkih obrtnika, ali i podsjetnik na običaj vrsnih majstora da ostave trag u svojem dobro obavljenu poslu. Na podnoj pločici uz desni zid ulaza piše: „IZVEO UCHYTIL FERDINAND ZAGREB“. Taj izrađivač dekorativnog kamena, rođen u Beču 1897, imao je u Zagrebu, poput svoga brata Karla, „poduzeće za teraco i umjetni kamen“. Navedeni podaci dobiveni su zahvaljujući Ferdinandovu pranećaku, arhitektu Andreju Uchytilu, koji nije znao za trag u ulazu HGZ-a, pa je time uzvratno obogaćena i povijest njegove šire obitelji.

Drugi je primjer također svakodnevni predmet, zidni sat iznad oglasnog ormarića postavljen 1895. u hodniku sjevernog ulaza, koji je do 2015. bio ulaz Muzičke akademije, tog dugogodišnjeg HGZ-ova podstanara. Na satu ispod kazaljki piše: „A. König u Zagrebu“. U Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža nalazi se podatak da je u drugoj polovici 19. stoljeća djelovao urar i graver Adolf König, vlasnik urarske radionice u svom rodnom Zagrebu. Prema Višnji Flego i Vesni Lovrić Plantić, autoricama članka, sačuvala su se samo dva Königova sata; jedan je u Hrvatskom povijesnom muzeju, a drugi je bio vlasništvo Augusta Šenoe i izložen je u Muzeju grada Zagreba. Trećim satom HGZ se dokazuje kao potencijal za muzej in situ, i to ne samo muzej glazbe nego i uporabnih predmeta. Drugi je primjer velika drvena klupa, koju mnogi studenti Muzičke akademije pamte jer je na trećem katu (pijanistički dio prostorija) bila mjesto ne samo odmora nego i patnje i straha prije ispita koji su se na tom katu održavali. Prema mišljenju Vesne Brdar Mustapić iz Muzeja za umjetnost i obrt ta je klupa primjerak secesijskog namještaja u Zagrebu.

Nakon ulaska u zgradu posjetitelji HGZ-a najčešće su išli hodnikom lijevo i ulazili u veliku prostoriju blagajne, kojoj je poseban ugođaj davala drvena ograda što ju je dijelila na dva dijela. Nekoć je ta prostorija imala dvojaku funkciju: na jednoj strani bila je blagajna HGZ-a (i veliki sef iz razdoblja prije Prvoga svjetskog rata), a na drugoj ured glazbene škole, koju je HGZ osnovao još 1829. Prema priči legendarnoga domara HGZ-a Jurja Bićanića Đuke, drvena je ograda u početku bila do stropa, no budući da je zbog toga dojam bio kao u zatvoru, ograda je skraćena do visine prosječnog šaltera. Prije dvije godine blagajna je premještena u nedaleku malu prostoriju na dnu hodnika. Nekoć su upravo s tog mjesta umjetnici kretali prema podiju, i to tako da su se penjali zavojitim metalnim stubama i „izronili“, odnosno pojavili se na desnom dijelu podija velike dvorane.

Nadbiskup Juraj Haulik – veliki dobrotovor HGZ-a

Prostorija nekadašnje blagajne postala je tajništvo, a ured predsjednice HGZ-a nalazi se u susjednoj prostoriji, koju rese portreti pokrovitelja i mecena HGZ-a, originalne uljane slike iz 19. stoljeća. Među pokroviteljima se osobito ističe nadbiskup Juraj Haulik, koji je u kriznim vremenima oko sredine stoljeća izdašno pomagao HGZ te dao golem dar za izgradnju zgrade. Ladislav Šaban, autor knjige 150 godina Hrvatskog glazbenog zavoda, izračunao je da je Haulik donirao iznos u visini „pristojnog građanskog imutka“ i zaključio da „toliku svotu, pa ni približno toliku, nije u našoj sredini ni prije ni poslije njega nitko darovao za unapređenje glazbenog života“. Velika donatorska akcija prikupljanja sredstava za obnovu HGZ-a koja je u tijeku pokazuje da velikodušnih donatora srećom ima i danas.

Stupanjem na pozornicu velike dvorane nalazite se na mjestu najboljih koncerata što ih je Zagreb imao tijekom stotinjak godina, od 1876. do otvaranja KD Lisinski 1973, pozornice na kojoj je, primjerice, Igor Stravinski 1926. pratio za klavirom svoju prijateljicu, sopranisticu Maju Strozzi-Pečić

A ormar s knjigama u tom uredu svjedoči koliko je HGZ-u bilo teško opstati u kriznim vremenima. Naime, jedini kratki prekid rada HGZ-a bio je 1945, kada mu je potkraj svibnja zabranjen rad dok se ne utvrdi može li kao privatna udruga građana funkcionirati u novom socijalističkom režimu. Tada su, kako čitamo u zapisnicima iz arhiva HGZ-a, zapečaćeni kasa, dvorana i klaviri te ormar s knjigama – sigurno je riječ upravo o ormaru u kojem su se čuvale najvažnije knjige velike i vrijedne HGZ-ove knjižnice. Na drvu i staklu oko brava ormara još su vidljiva oštećenja za koja je moguće pretpostaviti da potječu još od pečaćenja te davne 1945. godine, u kojoj se srećom sve dobro razriješilo: vodeći ljudi HGZ-a objasnili su novoj vlasti smisao postojanja HGZ-a i njegovo veliko značenje za kulturu, te je početkom jeseni HGZ nastavio sve svoje djelatnosti.

Priče o slavnoj povijesti na razgledu zgrade nastavljaju se na hodniku, gdje se nalazi velika mramorna spomen-ploča postavljena u jubilarnoj 1977. godini. Navedeno je četrnaest imena najzaslužnijih osoba u tada 150-godišnjoj povijesti društva, među kojima su osobito važni Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, obojica povezani s glazbenom školom HGZ-a. Obično publika prolazi pokraj te crne spomen-ploče bez zastajanja, no kada bi se netko udubio u njezino proučavanje, vidio bi da je neoprezni klesar učinio pogrešku i kod imena zaslužnoga tajnika HGZ-a, povjesničara umjetnosti Artura Schneidera, isprva uklesao „Arturur“. Takve je pogreške teško ispravljati, no majstor je to ipak uspio, a trag postoji samo u neobično veliku razmaku između imena i prezimena. Priča je, istina, pomalo bizarna, ali na razgledu uživo osobito dobro djeluje, posjetioci (pogotovo školarci) odjednom s veseljem i zanimanjem počnu gledati spomen-ploču, pa i ostale osobe zapisane na njoj imaju šanse da ih netko zapazi i zapamti.

Velebni prostori za muziciranje

Prvi kat zgrade HGZ-a središnje je mjesto u cijeloj arhitektonskoj cjelini – na veliku dvoranu nadovezuje se mala, pa je cijela etaža posvećena muziciranju. Mala je dvorana do odlaska Muzičke akademije u novu zgradu na Trgu Republike Hrvatske služila za probe orkestra i zbora, za nastavu, ispite, domjenke, pa čak i brucošijade. Naravno da su takva desetljeća habanja ostavila traga, pogotovo na parketu. Kada je 2015. odlučeno da se Mala dvorana obnovi kako bi postala pravi koncertni prostor, zamijenjen je parket. U dokumentiranju tih radova uočeno je da neke daščice parketa imaju utisnut žig sa stiliziranim listom hrasta te natpis NASICAL. Od ravnateljice Zavičajnog muzeja u Našicama Silvije Lučevnjak dobili smo podatak da je riječ o parketu iz tamošnje tvornice koja se zvala Našička. Nekoliko daščica sačuvano je kao dokument vremena, a nekoliko ih je darovano Zavičajnom muzeju u Našicama, koji ih je izložio u nedavnoj Noći muzeja u posebnoj vitrini.

Voditeljica knjižnice HGZ-a Nada Bezić tijekom jednog od razgledavanja

Pogled na veliku dvoranu s pozornice poseban je doživljaj

Svečano stubište koje slovi kao jedno od najljepših u Zagrebu

Mala dvorana dobila je u obnovi i nove štukature na sjevernom zidu – naravno, uz odobrenje stručnjaka, jer obje zgrade HGZ-a kulturno su dobro i svi su zahvati u skladu sa zahtjevima konzervatora. Štukature je napravio restaurator Josip Jerković prema predlošku izdvojenu iz zida iznad vrata koja vode u veliku dvoranu. Motiv novih štukatura ponovno je lira, koja na razgledu prati posjetitelje i na stropu i zidovima svečanog stubišta. Prigodom pripremanja novih štukatura zaglavni je kamen očišćen od naslaga boje i pojavila se originalna, zlatna boja, kojom je kamen djelomično bio ukrašen. Nedavni restauratorski radovi u HGZ-u pokazali su da su na isti način bili ukrašeni dijelovi svečanog stubišta, koje slovi kao jedno od najljepših u Zagrebu, a s tim ukrasima imalo je sigurno mnogo ljepši sjaj.

Odlazak na galeriju velike dvorane neizostavan je dio razgleda zgrade, ne samo zbog lijepa pogleda nego i priče o dva balkona. Naime, u izvornom obliku velika je dvorana imala dva balkona, jedan sučelice drugomu (druge dvije strane dvorane su prozori i galerija). Vjerojatno u prvim desetljećima 20. stoljeća odlučeno je da se balkon iznad današnje pozornice ukloni. Posljednjih desetljeća publika je znala prigovarati da je taj zid nezanimljiv i da mu nedostaju ukrasi. Tako je 2012. odlučeno da se nešto promijeni: uz redovito ličenje dvorane, postavljen je balkon posve jednak onomu na zidu prema maloj dvorani, osim što se na taj ne može stupiti, jer služi samo kao ukras. Najbolji dokaz da je to bila kvalitetna odluka jest mišljenje stare HGZ-ove publike nakon obnove – na pitanje kako im se sviđa dvorana i je li im je nešto neobično, mahom su odgovarali da je lijepo i sve je kao i prije...

Umjetnička djela
kao svjedoci vremena

Posjetiteljima je ulazak u veliku dvoranu uvijek poseban doživljaj. Svečanom dojmu pridonose i skulpture što ih je izradio kipar Vanja Radauš: poprsja Lisinskog i Zajca te reljefni portreti istaknutih pedagoga glazbene škole HGZ-a i Muzičke akademije, Václava Humla i Svetislava Stančića. To je dio razgleda u kojem se obično ističe kako su zidovi i stropovi 1880-ih bili lijepo oslikani, što je zabilježeno na jedinoj sačuvanoj fotografiji interijera iz 19. stoljeća. I onda je prošlogodišnji zemljotres sve promijenio – priča o osliku postala je stvarnost, jer su restauratori uistinu otkrili razne motive naslikane na zidovima dvorane, što je bila dodatna atrakcija razgledâ zgrade nakon potresa.

A nakon toga slijedi posebna povlastica za posjetitelje: odlazak u umjetničku sobu, kinstlercimer ili štimcimer, kako se i danas govori u HGZ-u. U toj sobi tik uz pozornicu moguće je uživjeti se kako je to biti glazbenik i čekati trenutak izlaska na pozornicu. Uza stube prema pozornici postavljen je u novije vrijeme rukohvat, jer su uslijed treme mnogi umjetnici doživljavali nezgode, oštećujući svoje toalete i lomeći instrumente. I onda posjetitelj može stupiti na pozornicu velike dvorane, osluškujući i isprobavajući njezinu izvanrednu akustiku. Pred njim je u dvorani četiristo praznih stolaca, a odozgo ga štite blagonaklone muze Euterpa i Terpsihora (kipovi postavljeni vjerojatno potkraj 19. stoljeća). To je mjesto najboljih koncerata što ih je Zagreb imao tijekom stotinjak godina, od 1876. do otvaranja KD Lisinski 1973, pozornice na kojoj je, primjerice, Igor Stravinski 1926. pratio za klavirom svoju prijateljicu, sopranisticu Maju Strozzi-Pečić, što se uvijek navodi kao možda najposebniji primjer.

Povijest spomen-ploče

Na kraju razgleda dolazi najefektnija priča, ona o spomen-ploči na svečanom stubištu, izgrađenu kada i novija zgrada (arhitekti Šafranek i Wiesner). Postavljena je 14. listopada 1895. i otkrio ju je sam Franjo Josip I. tijekom posjeta Zagrebu i HGZ-u. Na ploči iznad zrcala na odmorištu stubišta upisana su imena tada najvažnijih osoba u politici i kulturi: najvećim slovima napisano je ime cara, a ispod njega su imena bana Khuena Hederváryja, ministra kulture i obrazovanja Isidora Kršnjavoga i predsjednika HGZ-a biskupa Julija Drohobeczkog. Nakon Prvoga svjetskog rata ploča je uklonjena, jer su sve spomenute osobe naglo postale izrazito nepoćudne. Mudro ravnateljstvo nigdje u spisima nije ostavilo traga što se zbilo s pločom. Nakon Drugoga svjetskog rata HGZ je, kao što je rečeno, prebrodio krizu i na traženje tadašnjih vlasti stavio na najreprezentativnije mjesto, prazan zid iznad zrcala, reljefni portret predsjednika Josipa Broza Tita. U osvit sadašnje Republike Hrvatske, 1990, ravnateljstvo HGZ-a odlučilo je pospremiti reljef Tita u arhiv i ponovno postaviti spomen-ploču Franji Josipu I. Mislilo se da je nema nigdje u zgradi, no bila je u njoj cijelo vrijeme! Na prijedlog predsjednika Marcela Bačića izgrađena je prava skela na odmorištu stubišta i tri snažna radnika iz zida iznad zrcala izvukli su velike čavle i uspjeli izvući spomen-ploču, koja je od 1918. bila okrenuta zidu. Natpis se u tih sedamdesetak godina posve sačuvao, bilo ga je potrebno samo malo obrisati.

Nakon te jedinstvene priče posjetitelji odlaze iz HGZ-a na bučnu Gundulićevu ulicu obogaćeni za spoznaje ne samo o tome što se sve krije u toj jedinstvenoj zgradi nego i koliko je zanimljive povijesti u nju utkano. Ako ste nakon priče o razgledu zgrade HGZ-a poželjeli sve to doživjeti uživo, strpite se još koju godinu. U zgradi se već naveliko radi, stari hram glazbe za koju godinu otvorit će svoja vrata kao suvremeno opremljena multifunkcionalna zgrada s ponosnim natpisom ARTI MUSICES.