Zadar je bio epicentar Hrvatskog proljeća

Zadar smo posjetili u posljednjim danima rujna. Suncem okupane ulice i obale izmamile su Zadrane i turiste, Kalelarga i trgovi bili su puni, s terasa kafića širio se ugodan miris kave, a na obalama i plažama kupači su hvatali posljednje jače zrake sunca. Bablje ljeto u Zadru ove je godine bilo posebno lijepo i toplo, što je povoljno utjecalo i na kulturni život. Iznenadili smo se koliko se kulturnih i znanstvenih zbivanja odvijalo praktički u istom terminu i koliko su zbivanja posjećena.

Snimio GORAN GALIĆ

U centru grada, neposredno uz Narodni trg, u zgradi Ogranka Matice hrvatske u Zadru susreli smo se s tajnicom Ogranka Anicom Serdarević i predsjednikom Ogranka Radomirom Jurićem, dugogodišnjim ravnateljem Arheološkog muzeja, sveučilišnim profesorom, arheologom, proljećarom, matičarom. U prostranoj dvorani s pogledom na Narodni trg razgovarali smo o djelatnostima jednoga od najplodnijih Matičinih ogranaka, o Zadarskoj smotri koja slavi 70. rođendan, 15 objavljenih knjiga „od jedne do druge manifestacije  Knjige Mediterana“, splitske smotre koja im je kamen međaš. Knjige smo razgledali u lijepu izlogu u predvorju zgrade, potom zajedno posjetili otvaranje izložbe u Državnom arhivu u Zadru i predstavljanje knjige Sveučilišta u Zadru u Hrvatskom narodnom kazalištu. Razgovor nastavljamo u kavani preko puta kazališta, gdje fokus skrećemo na zadarsko Hrvatsko proljeće, koje kao jedan od sudionika tada student Radomir Jurić živo nosi u sjećanju.

Gospodine Juriću, novija istraživanja, osobito arhivskih spisa represivnih tijela, svjedoče da je Zadar uz Zagreb bio jedno od najvećih žarišta Hrvatskog proljeća. Kako su izgledale godine Hrvatskog proljeća u Zadru?

Postavili ste kompleksno pitanje koje traži mnogo odgovora. Zaista od Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika iz 1967. krenulo se u novom smjeru, posebice nakon pada Rankovića. Poznato je da je profesor Dalibor Brozović bio jedan od autora Deklaracije, koja je bila dobro prihvaćena u Zadru. Godine 1967. na čelo Skupštine općine dolazi Kažimir Zanki. I to ne partijskom odlukom, iako je on bio partijski čovjek, nego voljom naroda. To se ponovilo i 1969. On je na više razina omogućio ta događanja i bez njega bi Hrvatsko proljeće u Zadru bilo posve drukčije. U Zadru je i prije 1967. određen broj intelektualaca disao u tom smjeru. Primjerice osnovan je Pokret nezavisnih intelektualaca, a predvodili su ga Mirko Vidović, Mihajlo Mihajlov, Davor Aras... I to razdoblje treba mnogo, mnogo bolje istražiti. Pokret je počeo s radom u Vidovićevu domu. Oni su se okupili oko načela mišljenja po savjesti, a ne po ideološkim načelima.

Ubrzo su uslijedila obilježavanja raznih obljetnica u Ninu i Zadru. Primjerice 1969. u Ninu je održana velika manifestacija o hrvatskom pomorstvu, zahvaljujući primarno Zankiju i Vjekoslavu Maštroviću. Čak je tada i Tito posjetio Nin. Postoji zabilješka gdje on govori o hrvatskoj kulturi. I sin Vjekoslava Maštrovića, Tihomil Maštrović, sudjelovao je u Hrvatskom proljeću, najizravnije u Koordinacijskom odboru Saveza studenata Hrvatske u Zadru. Tih godina poticali su se ljudi s nacionalnom svijesti da uđu u partiju. Dio ih je tako doista i ušao, ali su nakon Karađorđeva prvi bili izbačeni.

Zanimljivo je u kontekstu vašeg pitanja spomenuti i jednu od važnih manifestacija potkraj rujna 1970. Poznato je da su benediktinke samostana sv. Marije u Drugom svjetskom ratu zbog teških bombardiranja izgubile svoj prostor. Stradala je crkva i svi dijelovi samostana, pa su se koludrice morale preseliti u Zadarsku nadbiskupiju. Nakon obnove crkve i samostana sestre su se mogle vratiti u svoje prostore. Bio je to veoma emotivan i svečan događaj. Tadašnje vlasti dopustile su procesiju od Nadbiskupije do samostana sv. Marije. To mi je u živu sjećanju.

Zašto je ta manifestacija sestara benediktinki bila važna?

Sve se to dogodilo u ozračju Hrvatskoga proljeća i uz suglasnost crkvenih i civilnih vlasti. Nije bilo lako sve to napraviti u vojnom gradu s brojnim vojarnama i pripadnicima JNA, obnoviti samostan.

U Narodnom kazalištu priređena je svečana akademija s naslovom Benediktinski pleteri. Režirao ju je Šime Dunatov, poznati zadarski profesor i redatelj. Tekst je priredio hrvatski književnik Joja Ricov. Ja sam imao čast sudjelovati na toj akademiji. Zaista je to bilo veličanstveno. Glumio sam hrvatsko-ugarskoga kralja Kolomana, uz ostalo i donatora izgradnje zvonika uz crkvu sv. Marije 1105. godine.

U to vrijeme važnu ulogu u mnogočemu imao je i već spomenuti direktor Stalne izložbe crkvene umjetnosti Vjekoslav Maštrović, bliski Zankijev suradnik.

Kakva su sjećanja na vaše zadarske studentske dane u doba Hrvatskog proljeća?

U to sam vrijeme bio član studentskoga Koordinacijskog odbora. Sve se zahuktalo u proljeće 1970, kada smo u velikom kinu Pobjeda održali skupštinu studenata. Naime prvi put je odabrano studentsko vodstvo koje nije imalo potporu Partije. Na čelu je bio Petar Vuleta s Pedagoške akademije. Članovi toga odbora bili su: Petar Vuleta, Mate Kutleša, Josip Kujundžić, Nikola Jakšić, Tihomil Maštrović, Marija Jerković, Tomislav Mamić i Radomir Jurić. Mi smo se 1971. uključili u ta gibanja sa zadarskim političkim vodstvom i s Maticom hrvatskom.

Kako ste djelovali?

Od raznih oblika djelovanja koja smo ostvarili valja istaknuti dvije priredbe koje je priredio Koordinacijski odbor u svibnju i studenom 1971, nazvane Hrvatska jučer i danas. U svemu tome pomogli su nam i zadarski matičari (primjerice prof. Obad, Aralica i Aras). To ne bi bilo ostvarivo bez potpore čelnika svih društveno-političkih organizacija u Zadru, posebice Kažimira Zankija. Postojao je poseban studentski odbor za organizaciju tih priredbi, u kojemu su se najviše istaknuli Petar Vuleta i Mate Kutleša. Oni i drugi članovi KO odlazili su u Zagreb na razgovore s ljudima (političarima i znanstvenicima) koji će sudjelovati na tim tribinama. Stalno se postavljalo pitanje, osobito partijskih tvrdolinijaša: Tko stoji iza studenata? Koje su to snage?

Naravno po njima su to bili hrvatski nacionalisti. Ti su isti Koordinacijski odbor Saveza studenata Hrvatske proglasili središtem kontrarevolicuje u Zadru.

Koje biste aktivnosti studenata izdvojili?

Prva tribina priređena je od 10. do 13. svibnja 1971. u Narodnom kazalištu u Zadru u povodu velikih obljetnica Zrinskih i Frankopana, Eugena Kvaternika i Stjepana Radića. Priredbu je otvorio i nazočne pozdravio Petar Vuleta. Tijekom svih večeri dvorana Narodnoga kazališta bila je prepuna. Izlaganja su održali Vjekoslav Maštrović, akademik Petar Šegedin, Stijepo Obad, Želimir Meštrović, Tereza Ganza-Aras, Franjo Tuđman, Šime Đodan, Marko Veselica, književnik Vlado Gotovac. Zadnje, četvrte večeri nastupio je Vice Vukov.

Druga tribina održana je od 22. do 25. studenoga 1971, opet u Narodnom kazalištu. Na njoj su sudjelovali general Šime Ivas, Vilim Sjauš, Miko Tripalo, Dalibor Brozović, Andrija Dujić i Antun Vrdoljak.

U organizaciji Koordinacijskoga odbora Miko Tripalo posjetio je Filozofski fakultet. Pozdravljen je ovacijama nazočnih studenta i profesora. Uslijedio je štrajk studenta. Bila je to i solidarnost sa studentima jedinstvenoga Hrvatskoga sveučilišta. Njegova priprema i vođenje bili su na visokoj razini.

Sada sam se prisjetio i velikoga narodnoga zbora na Željezničkom kolodvoru (više od 30.000 ljudi) na kojem je u prigodi otvaranja glavnoga prilaza u Zadar govorio Miko Tripalo. Bilo je to 22. svibnja 1971. Što hrvatski narod ovog kraja misli o Hrvatskom proljeću i tadašnjem političkom vodstvu Hrvatske, pokazao je na tom velikom mitingu. Kao što je poznato, u Karađorđevu na sastanku hrvatskoga političkoga vodstva s Titom došlo je do sječe toga vodstva. Uz ostalo Tito je prigovorio Tripalu „što ide u takav Zadar“, a naše su priredbe proglašene najnacionalističkijima.

Koordinacijski odbor dao je javnu potporu Đodanu i Veselici nakon što su isključeni iz Saveza komunista Hrvatske u gradu Zagrebu. U tom gradu i u Zadru u Hrvatskom proljeću među studentima bio je i Petar Šale.

Što je uslijedilo?

Što se tiče Matice hrvatske, u nju je nas nekoliko studenata uključio profesor Stijepo Obad, koji nije meni predavao, ali smo se poznavali po drugoj crti. Na proljeće 1971. osnovano je šest Matičinih povjereništava i jedan ogranak u Ninu. Prvo povjereništvo osnovano je početkom lipnja u Poličniku. U nekoliko mjesta zadarskoga kraja osnovani su inicijativni odbori. No tada se dogodilo Karađorđevo i nakon toga se povjereništva više nisu osnivala.

Prodavali smo portrete Stjepana Radića, imali smo značke, kalendare, to smo prodavali, ali smo istodobno i učlanjivali. Moje tadašnje kolege Branko Dubravica i Boris Matković i ja imali smo stol ispred Matice. Ljudi su prolazili, mi smo im nudili članstvo i učlanjivali ih u MH. Iznijeli smo čak stol i na zadarskom Narodnom trgu činili to isto, a izravno smo sudjelovali u osnivanju Matice hrvatske u Škabrnji i u Stankovcima. To je bilo veličanstveno, to zajedničko djelovanje s književnicima, članovima Matice hrvatske, to je ostalo za pamćenje. I kao sudionik i svjedok tih događaja počeo sam skupljati raznovrsnu građu o Hrvatskome proljeću i do kraja ove godine i na početku sljedeće, u organizaciji Ogranka Matice hrvatske, održat ćemo nekoliko priredbi s predstavljanjem novih istraživanja. Sve u suradnji s Odjelom za povijest Sveučilišta u Zadru.

Na kojoj su građi zasnovana istraživanja o kojima govorite?

Tu je važno spomenuti činjenicu iz 1990. kada je profesor Romano Meštrović, poslije sabornik, tada visoko pozicioniran partijski čovjek ovdje u Zadru, dobio nalog iz Zagreba da spali dokumentaciju Komiteta. On se na to oglušio i predao je Državnom arhivu, tako da u zadarskom arhivu imamo velik dio dokumentacije, nekoliko tisuća dokumenata koji se vežu za Komitet SKH. Naravno tu je i relevantna literatura, sredstva javnoga priopćavanja iz toga vremena i sjećanja sudionika tih burnih dana.

Koja je u tim gibanjima bila uloga Matice hrvatske u Zadru?

Velika je uloga Matice hrvatske u Zadru. Ljudi su se masovno učlanjivali na osnivačkim skupštinama. Na tim zborovima u raznim mjestima okupljalo se između 500 i 1500 ljudi. Uvijek su bili prisutni politički akteri. Isticao se Ivan Aralica, kojega su mnogi nereformirani komunisti smatrali ideologom Hrvatskog proljeća. Tada je bio zamjenik predsjednika Konferencije Saveza komunista u Zadru. Na jednom partijskom sastanku govorio je o ulozi Matice hrvatske, ovdje u Zadru, a to mu je poslije bio jedan od većih grijeha. Onda su ga napadali zbog toga što je govorio da je to sve pozitivno. Predsjednik Ogranka u drugoj polovici 1970. postao je Stijepo Obad, a prije njega bio je profesor Ivan Aralica. Matica hrvatska imala je odjeka i u poduzećima, školama (Bagat, Tehnička i Pomorska škola…), na Radiju Zadar, u sportu i u gotovo svim sferama života u hrvatskom Zadru. Na košarkaškim utakmicama pjevalo se „Mi smo Zadrani, Zadar je naš“. Nisu izostale ni božićne pjesme uz paljenje svijeća. Ovaj grad je zaista bio epicentar Hrvatskoga proljeća. No sve se promijenilo u već spomenutom Karađorđevu. Uslijedili su žestoki i agresivni napadaji na nosioce Hrvatskoga proljeća u Zadru. Bilo je to iznimno grubo. Smijenjeno je cijelo političko vodstvo Grada i Općine. To rukovodstvo nije prihvatilo Titove ocjene zadarskih gibanja, a na jednom je mjestu Kažimir Zanki rekao da je Tito od svih 113 općina u Hrvatskoj jedino napao grubo, diktaktorski i neprijateljski to rukovodstvo, koje „kao fašističko i nacionalističko treba navrat-nanos baciti u more“.

Tko su bili protagonisti Hrvatskog proljeća, što se zadarskih proljećara tiče?

To su bili Stijepo Obad, Ivan Aralica, Davor Aras, Ivan Pederin, Vjekoslav Maštrović, Petar Vuleta, Tomislav Bilosnić, Ante Peša, Mate Kutleša i mnogi drugi. U političkom smislu osobito Zanki, Aralica, Sjauš, Zvonko Festini, Stanko Pera, Ivica Buterin, Gojko Pekota... Ja sam 71’ u ljeto bio u Ninu na istraživanjima s profesorom Matom Suićem. Hrvatsko se proljeće u Ninu također snažno osjećalo. Ali bilo je prijepora oko osnivanja ogranka MH s dijelom političkoga vodstva u tom hrvatskom povijesnom gradu. Ogranak je, ipak, utemeljen 3. listopada 1971. Prisjećam se da smo se sastajali s političkim vodstvom u Zadru, odakle sam dolazio iz Nina. Postojala je interakcija, ali treba i odvojeno gledati političko vodstvo, Maticu hrvatsku i studentski pokret.

Kako je došlo do vašeg osobnog angažmana, ljubavi prema Matici? Vi ste tada bili student arheologije i povijesti umjetnosti.

Imali smo taj domoljubni naboj i zanos. Više je to bila emocija nego razum. U to vrijeme našlo se istomišljenika studenata i tako smo mi lijepo surađivali, ali naravno nikad nikoga nismo mrzili. Članom Matice hrvatske postao sam 1970. Imali smo kolegice i kolege Srbe, prijatelje i znance. Samo mi je žao što su neki od njih, tada visoko pozicionirani u partiji, postali sudionici srpske pobune 90-ih godina. Primjerice među njima Dušan Badža i Marko Atlagić.

Nama je bilo drago prošetati Kalelargom pod rukom ili u ruci sa Studentskim listom, Hrvatskim tjednikom, Hrvatskim sveučilištem..., a u Studentskom klubu naručivao se vinjak Zrinski da se čuje. Pjevali smo i zabranjene i nezabranjene pjesme i to nam se uzimalo za zlo. Onda se išlo na katolički, studentski, vjeronauk, organizirali su se izleti na Visovac, u Nin, Paklenicu.

Jeste li vi doživjeli neke osobne sankcije?

Jesam, tri godine bio sam bez stalnog posla, premda ja svoju ulogu u Hrvatskom proljeću smatram minornom. To je trajalo sve do 1987, kada sam biran za direktora, a nisam imao političke podobnosti. Naime tajnim glasanjem na proširenom zboru radnika Arheološkoga muzeja izabran sam na čelno mjesto. No nikada me nije potvrdila Skupština Općine Zadar. Jednostavno je točka dnevnoga reda koja se odnosila na mene izostala. I onda je došla 1990. i tada se naravno, u demokratskom duhu, sve promijenilo.

Jeste li imali kontakte s pripadnicima studentskog pokreta u Zagrebu?

Naravno, izravno smo kontaktirali sa Zagrebom. Naš štrajk u Zadru bio je koordiniran jer mi smo tada bili dio Zagrebačkog sveučilišta. Čičak, Budiša i Šale dolazili su ovamo u Zadar, sudjelovali u našim zborovima. Važan je i Mate Kutleša u Koordinacijskom odboru Saveza studenata Hrvatske u Zadru. Petar Vuleta i Mate Kulteša, uz ostale, koju godinu poslije, bili su osnivači organizacije koja se zvala HORA (Hrvatska oslobodilačka revolucionarna armija). Bili su osuđeni na velike zatvorske kazne. Tu je mnoštvo časnih imena. Naravno to je još jedna od tema za zadarske i hrvatske povjesnike.

Je li bilo suradnje zadarskog ogranka MH sa Zagrebom, Hrvatskim tjednikom?

Itekako. Profesor Josip Lisac u svom će istraživanju koje završava obraditi sudjelovanje hrvatskih suradnika iz Zadra u Hrvatskom tjedniku i Studentskom listu. To će biti zanimljiva tema. Nisam spomenuo karinski slučaj. Možete pogledati, izašla je knjiga o tome. Dogodio se 2. kolovoza 1971. na Gospu od anđela u Karinu. Došlo je do sukoba između milicije iz Benkovca i hrvatskih katoličkih hodočasnika. Sve to čini mozaik zbivanja u vrijeme Hrvatskog proljeća u Zadru i zadarskom kraju.

Ostaje li vam u sjećanju još neka knjiga, događaj, akcija, koja je obilježila vrijeme Hrvatskog proljeća u Zadru?

Što se tiče Zadarske revije, koja ove godine obilježavanja 70. rođendan, do ‘71. ju je uređivao Dinko Foretić, a onda je profesor Aralica izabran za glavnog urednika. To je bilo vrlo dramatično. On je uredio tri broja i onda je došlo do prekida. Zanimljivo je da ljudi koji su bili proganjani, na ovaj ili onaj način, nisu posustali duhom, poslije su završili fakultete i doktorirali, postali poznati sveučilišni profesori, književnici, ravnatelji ustanova i institucija. Izlazio je i list Zoranić u Zadru. U njemu je sudjelovao Bilosnić i samo omladinsko rukovodstvo koje je bilo na strani reformiranih komunista. Crkva nije bila izravno eksponirana, ali su pojedini svećenici bili članovi Matice hrvatske, čak je svećenik u Ninu don Srećko Frka Petešić bio član upravnog odbora ogranka MH. I župnik (Žunić) u Škabrnji vodio je osnivačku skupštinu Matice hrvatske, pred brojnim pučanstvom.

Tko je od matičara u Zadru završio u zatvoru?

Petar Vuleta, Tomislav Bilosnić, Bruno Zorić, Rafael Božić i još neki.

Ove godine, kad slavimo obljetnicu Hrvatskog proljeća, najavili ste znanstveni kolokvij, okrugli stol o ulozi Zadra u Hrvatskom proljeću te osnivanje istraživačkog centra. Možete li ukratko predstaviti te programe?

Obljetnički skup koji pripremamo zasnovan je na suradnji Ogranka Matice hrvatske u Zadru i Odjela za povijest Sveučilišta u Zadru. U tom programu sudjelovat će njihovi nastavnici i naši članovi Matice hrvatske. Tema Zadra u Hrvatskom proljeću nije dovoljno istražena, zato i idemo na ovo istraživanje. Mi smo tek zagrebali u taj dio problematike zadarskog Proljeća. Kao Matica obilježili smo 30. i 40. obljetnicu. Mi studenti smo ovdje u Zadru obilježili 40. obljetnicu. Bili smo primljeni na Sveučilište, to je također bilo jako dobro. Radit će se na općoj literaturi Hrvatskog proljeća, onom što se tiče Zadra. Istraživačko središte zapravo bi bio povijesni odjel unutar Matice u Zadru koji bi se bavio time, uz potporu sponzora.

Koje su danas glavne aktivnosti Ogranka Matice hrvatske u Zadru?

Zadarska smotra je temeljna, ona, kao što je rečeno, navršava 70 godina. Redovito izlazi i to potporom Grada Zadra i Ministarstva kulture i medija te Zadarske županije. Glavni urednik je agilni Josip Lisac, profesor emeritus. Onda je tu i druga nakladnička djelatnost. Upravo smo predstavili petnaest naših naslova u Splitu na Knjizi Mediterana, vrlo zanimljivih. Tu smo predstavili velebni zbornik profesora Lisca, kvalitetni zbornik Domaća rič. Imamo manifestaciju Domaća rič koju predano vodi naš profesor Paštar. On je ujedno urednik tih izdanja i tajnik našeg ogranka. U lipnju smo priredili međunarodni skup Domaća rič, koji je bio izvrsno organiziran. Imamo svoje ocjenjivače koji predlažu da li to može ili ne može ići, i za Domaću rič i općenito nakladničku djelatnost. Postoji i urednik Zadarske smotre, urednik Domaće riči i urednik drugih izdanja, profesor Ivica Vigato. Sve to kvalitetno objedinjuje poslovna tajnica Anica Serdarević. Uz financijsku potporu ministarstava, imamo i brojne sponzore. Neki autori sponzoriraju vlastita izdanja. Naše knjige predstavljamo javno, kao i knjige drugih izdavača. Imamo i predavačku djelatnost. Naši studenti pritom su vrlo aktivni. Vodi ih mladi povjesničar Luka Knez. Nekoliko njih završilo je povijest i već se uklopilo u ozračje našega Sveučilišta. Imamo i Mladež Ogranka Matice hrvatske u Zadru. Nadamo se da će oni i dalje aktivno djelovati. Obnovit ćemo niz povjereništava i ogranke u okolici Zadra. Pred izlaskom je i knjiga Kršćanski Zadar I autora C. F. Binachija. Radimo i na izdanjima o prošlosti Zadra. Sljedeća knjiga koja izlazi iz tiska govorit će o Zadru između Dva svjetska rata. Tu su i brojni rječnici mjesnih govora zadarskoga kraja. Važno mjesto u našem djelovanju zauzima priređivanje znanstvenih skupova, samostalno ili u suradnji sa Sveučilištem, općinama i gradovima na zadarskom prostoru i šire. Posvećujemo se i humanitarnom radu i još mnogo toga.

Petnaest knjiga u zadnjih godinu dana, to je impresivni rezultat. Ima li publike? Koliko Zadrana dolazi na vaše promocije u vašem prostoru u središtu Zadra?

Imamo više od tristo članova, ima publike, dolaze na promocije. Prostor nam je dodijelio grad Zadar šezdesetih godina. To je središte grada, ljudi dolaze i mladi dolaze, ovisno o temama. Imamo izvrsnu suradnju sa Sveučilištom u Zadru. Petnaest naslova izašlo je od rujna prošle godine do rujna ove godine. Do kraja godine objavit ćemo još nekoliko. Vrlo smo zadovoljni suradnjom s Gradom, koji nam financira i tajnika, što je prava rijetkost. Naša djelatnost odvija se u raznim prostorima u Zadru i izvan njega. Posebice imamo dobru suradnju s Gradom Biogradom na Moru i tvrtkom Ilirija, koju godinama vodi dopredsjednik našeg ogranka Božo Došen. U radu Ogranka ističe se i gospodin Miljenko Dujela, dogogodišnji novinar na RAI 1. U naša ukupna djelovanja uključeni su i mnogi drugi koji nisu članovi MH.

Kakva vam je suradnja s drugim kulturnim institucijama u Zadru i općenito kakav je kulturni život u Zadru? Na temelju današnjega dana čini mi se da je ovdje vrlo živo.

Unatoč svim događanjima, koroni, aktivnosti je dosta, u Hrvatskom narodnom kazalištu, Kazalištu lutaka Zadar, Znanstvenoj knjižnici, Arheološkom muzeju, Muzeju antičkog stakla, Narodnom muzeju, Državnom arhivu, na Sveučilištu. Uvijek je odlično posjećen (SICU) stalni postav Zlato i srebro grada Zadra, kako ga je nazvao Krleža kad je organizirao izložbu u palači Akademije u Zagrebu 1951. To je sintagma za ukupnu sakralnu umjetnost grada Zadra. Glazbene večeri u svetom Donatu prepoznate su na međunarodnoj razini. Imamo i Zadarsko kazališno ljeto, razne amaterske skupine, neovisnu kulturnu scenu Ovo je ljeto bilo u kulturnom smislu vrlo živo..

Osvrnimo se za kraj na vašu dugogodišnju plodnu pedagošku aktivnost. Što biste iz tog dijela svoje karijere izdvojili?

Od najranijih vremena rada u Arheološkom muzeju u Zadru pokazivao sam zanimanje za pedagoški rad s učenicima i studentima. Na početku radio sam u ŠC Juraj Baraković, gdje sam niz godina predavao Muzeologiju. U nastavno zvanje predavača na nekadašnjem Filozofskom fakultetu u Zadru izabran sam 1985, gdje sam održavao nastavu iz predmeta Muzeologija i Organizacija kulturnih djelatnosti. Niz sam godina sudjelovao u organizaciji prakse i vježbi studenata arheologije u sklopu nastave iz predmeta Metodologija arheologije II i Muzeologija. Kad je osnovano Sveučilište u Zadru, na njegovu Odjelu za turizam i komunikacijske znanosti predavao sam kolegije Valorizacija i zaštita kulturne i prirodne baštine, Muzeologija, Kulturna baština u funkciji turizma, Organizacija kulturnih djelatnosti, Marketing u kulturi. Godine 2006. s dijelom radnog vremena prešao sam u stalni radni odnos na navedenom Odjelu, gdje sam ostao do umirovljenja 2016. I sada surađujem u predavanjima za polaznike tečaja za turističke vodiče, što me iznimno raduje. U mom pedagoškom radu studenti su uvijek bili na prvom mjestu. Prenositi svoje znanje na njih bila mi je draga obveza. Oni su na to odgovarali marljivim učenjem. Danas su mnogi od njih već afirmirani stručnjaci, profesori, direktori, ravnatelji, novinari. I naši česti susreti u Zadru i drugdje zrače obostranim poštovanjem i srdačnošću.