Zabavnost kolaža

Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu ugostilo je najpoznatijega suvremenog izraelskog koreografa Ohada Naharina (1952). Predstava Decadance, premijerno izvedena 11. studenoga, kolaž je isječaka iz njegovih ranijih predstava. Praizvedena je 2000. u Tel Avivu, u sklopu obilježavanja desete obljetnice njegova umjetničkog vođenja Batsheva Dance Company, vodećega izraelskog baletnog ansambla koji je Decadance prikazao na gostovanju u Zagrebu 2002. Danas je kućni koreograf tog ansambla, dugo radi u New Yorku, a afirmirao se i u nekoliko vodećih svjetskih baletnih ansambala poput Nizozemskoga plesnog kazališta, baleta Pariške opere, baleta Cullberg, baleta u Frankfurtu i Lyonu.

Plesni jezik gaga daje plesačima širok raspon interpretativnih mogućnosti / Snimila MARA BRATOŠ

Ohad Naharin privukao je pozornost i nametnuo se novim plesnim jezikom što ga je osmislio tijekom oporavka od ozljede leđa. To je gaga koju je godinama razvijao i ugrađivao u svoje koreografije, vježbe „temeljene na dubokom osluškivanju tijela i njegovih fizičkih reakcija; za povećanje svijesti i osjećaja“. Program gaga razvio je u dvama smjerovima: onom namijenjenu profesionalcima i onom namijenjenu svima koji vole ples i nemaju plesne naobrazbe. O gagi je prije nekoliko godina snimljen i dokumentarni film Mr. Gaga, a još prije i dokumentarac Out of Focus o postavljanju Decadancea.

Ovdje nije potrebno ulaziti u filozofiju gage, već se jedino valja nadati da će ona doista pomoći plesačima Baleta HNK-a u što boljem obavljanju njihova posla. Plesači su u jednom od isječaka predstave verbalizirali svoje osobne priče: Mutsumi i Yuho komuniciraju s ljudima pokretom. Iva kroz ples traži identitet. Bart iznosi iskustvo svojih roditelja, gimnastičara i pjesnikinje, iz čije je ljubavi proizašao ples. Vidu je ples pomogao da prevlada posljedice prometne nesreće. Lada pleše pod tušem. Valentina i Takuya plesom propituju bizarne detalje iz svojega života, o obrvi i noktima. Riekini su roditelji sretni što ona pleše, ali bi više voljeli da se uda. Taiguari alkohol pomaže da dođe na pozornicu. Saya ne voli svoje tijelo, ali voli kako tijelo osjeća pokret. Mario je hiperaktivan pa ga ples smiruje.

No ako se odmaknemo od pretencioznosti poniranja u dubine gage, što se kao rezultat vidi na sceni? Decadance, kao očito ključno djelo Naharinova opusa, a kolaž, doista jest ono što bi se, danas možda već zastarjelom terminologijom, nazvalo plesnim divertissementom. A divertissement je skup plesnih ulomaka koji služe zabavljanju publike. Prenoseći ga iz kazališta u kazalište, autor ga rekomponira sa željom da ga „pri svakom novom postavljanju učini novim i važnim“. Ne znamo od kojih je ranijih Naharinovih radova taj kolaž sastavljen, koje je bilo njihovo značenje, sadržaj, poruka i dramaturgija. Vidjeli smo, ako sam točno pobrojao, sedam ili osam raznolikih ulomaka na glazbu dvadesetak najraznolikijih pjesama. Plesni prikazi židovske tradicije te brojevi arapske provenijencije i one iz džungle protkani su brojevima sazdanim od na trenutke simpatične kakofonije stilski neodređena i općenitoga suvremenog plesnog pokreta. Koreograf koketira s publikom, ali iz praktičnih razloga, da bi se za vrijeme kviza u gledalištu plesači presvukli, odahnuli i pripremili za sljedeću točku. Njima doista treba snage i energije za sedamdesetminutnu predstavu sastava od devetnaest plesačica i plesača, od članova baletnog ansambla do nacionalnog prvaka Tomislava Petranovića.

Plesači će najbolje znati jesu li im Decadance i gaga pomogli u njihovu temeljnom radu na pripremi Giselle i predstojećim Orašarima. Decadance sadrži određenu dozu atraktivnosti za manje zahtjevnu i mlađu publiku, a pojedini brojevi mogli bi se lako razmontirati za koncertne nastupe i neke druge kolaže. Ako koreograf, koji je u Zagreb došao samo nakloniti se na premijeri, a predstavu su postavljala trojica njegovih asistenata (Ian Robinson, Erez Zohar i Matan David), to dopusti. Oblikovatelj je svjetla Avi Yona Bueno (Bambi), kostimograf Rakefet Levy.