Vjeran materinskomu jeziku i domovini

Dragi Anđelko, prijatelju, veliki hrvatski književniče!

Danas se opraštamo s Tobom, na groblju u Šestinama, tu gdje počiva znameniti slobodarski velikan Ante Starčević, dobrotvor i „učitelj duše naše“ (A. G. Matoš). Šestinsko je posvećeno mjesto izabrao Otac Domovine, junak i velikan (kojega su toliki izdali, za života, ali i nakon smrti) s dubokom vjerom da upravo ovdje najsnažnije kuca srce hrvatstva. Svojim si slobodnim izborom starčevićevskih Šestina, u čijim hrastovima šumori i govor Zrinskih, ovdje pokraj narodnoga proroka i barda „najlucidnije naše glave koja je našu stvarnost promatrala najpreciznijom pronicljivošću“ (Miroslav Krleža, 1933), pokazao da tu želiš pronaći mir i utočište, takvim svojim izborom izričući snažnu poruku rodu i narodu. „Navik on živi ki zgine pošteno“, slavna je poruka koju naš narod pamti.

Hrvatski književnik Anđelko Vuletić

Od danas, od ovoga tužnoga dana, ovdje počivaš i Ti, znameniti hrvatski pjesnik, romanopisac, ponositi sin Hercegovine, koji si pri kraju životnoga vijeka gotovo zanijemio od boli nad svojevrsnom izdajom i prodajom jedne jedine domovine za koju si živio i stvarao.

Tvoje se Gorko sunce, objavljeno u Sarajevu 1958, s pravom smatra „početkom razvitka moderne hrvatske književnosti u Bosni i Hercegovini nakon Drugoga svjetskog rata“ (Ž. Grahovac). A baš u tom razdoblju bio si progonjen, dvaput si bio iza tamničkih rešetaka, godine 1957. i godine 1968.

Unatoč tome nastavio si pisati i djelovati suvereno i profetski. Duhovno srodni, upoznali smo se u Sarajevu, odakle smo već 1969. krenuli na jug, zajedno s još nekoliko pjesnika, na knjigočašće u narod svoj, u Hercegovinu, u duhu hrvatskoproljećarskoga preporodnoga gibanja. Iz toga su niknuli prvi Šimićevi susreti 1970. i Sarajevska deklaracija o hrvatskom jeziku 28. siječnja 1971. s narodnim zahtijevanjima o slobodi, istinskoj demokraciji, jednakopravnosti, nacionalnoj i kulturnoj suverenosti.

Povijesnih godina 90-ih aktivno si se uključio u demokratski tijek preobrazbe društva i stvaranje prostora slobode. A u tim danima, u listopadu 1991, srpsko-ratnički tenkovski napad sravnio je sa zemljom hrvatsku općinu Ravno, kuću Tvoga oca i majke, Tvoj rodni dom, gdje si se rodio 1933, i crkvu u kojoj si bio kršten.

Tebi su srušili rodnu kuću, a ti si ostavio potomstvu svoju poruku i životni kredo, testament sliven u pjesmu

Kad gori kuća moga oca i moje majke, ja možda

mogu biti

na nekom dalekom rtu dobre nade, tako

da do mene ne dopire miris paljevine, ali –

u crno zgarište zauvijek liježe,

kao u kolijevku,

i moj prvi plač, i moj prvi korak, i moj prvi crtež u pepelu,

i moja prva dječja maštarija, i prva pšenična vlat

sa svijećama za božićno slavlje,

i prva materinska riječ – taj temelj na kome je počivala

cijela zgrada, taj krov nad glavom, to nebo

s oblacima od uspavanki, s oblacima od bajki,

kad gori kuća...

Kad gori moja kuća, kao da gori i moja prva pričest i

crkveni toranj

i angelus i duša moja moje duše, i s njom

i molitvenik moje majke, i dan sastanka, i dan pozdrava.

(Molitvenik moje majke)

A u tim sudbonosnim danima, godine 1993, na Tebe i Tvoj dom u Sarajevu udarili su takozvani mudžahedini. Njihova poruka nasilja i mržnje za posljedicu je imala Tvoj konačni bijeg iz Sarajeva. Došao si u Zagreb i tu ostao.

Posljednji put smo se vidjeli u Tvome zagrebačkom stanu, među tvojim najbližima, koji su Te s bezgraničnom ljubavlju i pažnjom njegovali; sinova skrb puna topline i nježna privrženost i uznosita vjera supruge načas su me bili ohrabrili u nadi da ćeš se oporaviti i ustati iz bolesničke postelje i krenuti u šetnju u prirodu, na svoj omiljeni susret sa stablima i korijenjem, u zagrljaj šume maksimirske, koja, makar raskošna i šumorna, ipak nije poput one na Trebeviću, gdje si bio skupio toliko čudesnoga korijenja da je izložba koju si potom priredio bila kulturni događaj u pretkaradžićevskom Sarajevu. Svi žalujemo, jer nije se dogodilo čudo ozdravljenja, a naša se sestra smrt neumoljivo pobrinula blago Te povesti na zelene Gospodnje poljane, tamo daleko u bližu blizinu blistavih sestrica zvijezda.

Sada kada si toliko nijem koliko i zemlja koja Te je primila u svoje krilo, iz njezinih nam dubina pristiže Tvoj glas koji pjeva o čempresu u zavičaju, o tajnoj večeri i velikoj izdaji, o tome da „gdje će kamen pasti gdje će kamen rasti to ti pitaj sudbu to ti pitaj vlasti“, o kraljici putova, koja nas uvodi u otajstvo svete zemlje Hercegovine, u kojoj „bijeli se grab i crni se smreka i urliče vuk i sikće otrovnica i zuji pčela na bagremovom i zanovetnom svijetu i topi se stijena pod suncem i huči Neretva i šumi Trebišnjica i žedni hrašće i gori nebo i miruju kosti mongolskih i tatarskih hercega i pjevuše nekropole patarena i bogumila i šušti ječam i povija se raž i dimi se i plamti lišće duhana i sije sjeme kukute i ninaju se čašice divljeg makovog cvijeta i sjaju jasenja i viju se loze vinove.“

Pokoj Tebi, vrli pjesniče čuvaru vatre našega lipoga jazika, jer si svojim pjesmama i romanima, govorom i razgovorom s ljudima na najbolji mogući način pridonosio ozračju povjerenja i slobode i ljubavi za umjetnost i književnu riječ.

Mirno počivaj, prijatelju, jer Bog je pravedan, a tvoja je pjesnička riječ jamstvo da je vječno živ i neosvojiv naš tisućljetni i samosvojni jezik hrvatski. Otišao si od svojih najmilijih, napustio Prelijepu Našu, ali si rodu i narodu i cijelomu svijetu ostavio svoje bogato, raznovrsno, slojevito i moderno književno djelo: pjesme, priče, romane, drame, pedesetak knjiga, koje čekaju svoje nove čitatelje.

Oplemenjeni Tvojom pjesmom, zavjetom vjernosti materinskomu jeziku i toplini domaćega ognja i duha molitve, slušamo, pjesniče, Tvoj zvonki glas ljubavi prema svemu stvorenju, obuzeti spoznajom da je hrvatska književnost u šumi svojih visokih stabala sada izgubila vitak čempres, istinskoga klasika. Neka nam zato svima u trajnom i živom sjećanju ostane Pjesnik, koji je – unatoč svim proživljenim strahovima i zlostavljanjima, prešućivanjima i grubim zlotvornim napadajima – nad tajnovitom križaljkom za čitanje sudbina ustrajno sanjario slobodu, ispisivao nadu. S tim je snom u srcu i napustio ovaj svijet naš Anđelko. Pokoj vječni daruj mu, Gospodine! Requiescat in pace – počivao u miru!

U ime Društva hrvatskih književnika i predsjednika Zlatka Krilića, i osobno, izražavam iskrenu sućut svima ožalošćenima: sinu i supruzi pokojnog Anđelka Vuletića, njegovoj braći i svim njegovim rođacima i prijateljima, gradovima, selima i mjestima u kojima je živio i stvarao, a nadasve njegovu rodnom hercegovačkom kraju i općini Ravno.

Ima jedan san nad svim našim

snovima:

da budemo prvi korakom a posljednji riječju.

Da kažemo i da opet kažemo

da pjevamo, i da opet

zapjevamo …

Neka Tvoja pjesma, dragi Anđelko, pjeva u našim srcima i svim budućim naraštajima!