Virovitički davni dani

Mnogo je razloga da se sjetim virovitičke gimnazije, muško-ženske realke. Od 1939. bio sam učenik nižih razreda, prema tadanjem sustavu, osmogodišnjem. Štošta je bilo drukčije nego danas. Na obvezne strane jezike još ću se osvrnuti, ali još mnogo dublje u mentalnu prošlost vraća činjenica da su gimnazijski učenici morali nositi kape nalik na dio neke uniforme, a iznad rukohvata latinsku znamenku koja je označavala slijed razreda, od prvog do osmog. Budući da je tu bilo francuskog utjecaja, ustaška je vlast takve kape uklonila. Mnogi iz mog razreda to su požalili, jer smo se prije osjećali stupnjevani poput časnika. Uostalom zima je riješila taj problem na neideološki način. Lijepe tamnoplave kape nisu grijale uši. Nastupilo je vrijeme divljih improvizacija – pomoć su pružali štitnici za uši i skijaške vunene kape. Ljeti se svatko snalazio na svoj način, noseći na primjer meke šilterice poput nogometnog golmana. Ugledali smo se u Glasera. Tko je bio Glaser? To je danas pitanje za kviz.

Gimnazija u Virovitici

Hladni vlakaški dani

Vraćam se tvrdoj zbilji. U prvim dvjema godinama bio sam smješten kod znanaca u Virovitici. Ali onda, baš u najgore vrijeme, postao sam vlakaš, kako su se nazivali učenici koji su bili upućeni na to da svaki dan poslije nastave vlakom pođu u mjesto stanovanja. Neki su sišli u Suhopolju, drugi u Cabuni, treći u Slatini, četvrti u Bukovici...

Želim izbjeći nabrajanje činjenica, jer je samo osobno iskustvo snažno: doživljeni i proživljeni trenuci. Počet ću s vlakaškom svakodnevicom za zimskih mjeseci. Trebalo je ustajati vrlo rano, jer su vlakovi često kasnili. Dolazak tek na drugi sat nastave u razrednim je knjigama dospijevao u rubriku „ispričan sat“. Što je bivalo hladnije, ispričanih je bilo sve više. Trebalo je ustajati vrlo rano, na kolodvor sam se žurio sa školskim knjigama u torbi, uz omašan sendvič s tlačenicom. Zima je baš te godine bila nemilosrdna. Sjećam se jednog prosinačkog dana: tapkali smo na slatinskom kolodvoru, promrzli, u snijegu, kad je preko radija (razglasa) stigla vijest da su Sjedinjene Države ušle u rat protiv nacista. Bilo je to 11. prosinca.

„I danas su mi pred očima popodneva provedena s Milkom (na slici) i Borisom Kelemenom u parku dvorca Pejačević“

Mogu reći da nas se ta vijest nije osobito dojmila, toliko je bila strašna pomisao da ćemo morati ući u ledeni vlak i sjediti ili ponovno tapkati otprilike jedan sat. Znali smo usto da povratak poslijepodne neće biti nimalo bolji. Vlak iz Virovitice prema Slatini stizao je iz smjera Bjelovara, također leden jer lokomotiva nije mogla zagrijati vagone. Stajali smo često na pojedinim postajama; smrzavale su se i naprave za napajanje lokomotiva vodom. Čudo je što smo to izdržali bez težih obolijevanja; vunenih deka i sličnih stvari nismo imali.

Topli proljetni dani bili su neizmjeran doživljaj. Jedan od tih dana neizbrisiv je. Na putovanju doma čitao sam knjigu koja je tada bila novitet u Hrvatskoj: i danas još bogata i pouzdana Povijest glazbe Josipa Andreisa (1942), u izdanju Matice hrvatske. Knjigu sam čitao bez predaha. Premda mi je i danas nadohvat ruke, ona ostaje trajno spojena s virovitičkim danima. Posudio sam je u virovitičkoj posudbenoj knjižnici, posve neovisnoj o knjižari na drugoj adresi. U njezinu sam izlogu vidio knjige koje su netom objavljene u Zagrebu. Među njima je bio i roman koji sam tek mnogo kasnije mogao primjereno čitati, a našao je mjesto u mojim studijama o povijesti romana: djelo američkog pisca Johna Dos Passosa 42. paralela (1930). U posudbenoj knjižnici bilo je pak uz hrvatske i mnogo njemačkih knjiga, nešto i francuskih. To je uostalom odgovaralo zastupljenosti tih jezika u gimnazijskim programima. U doba ustaške vlasti talijanski je zamijenio francuski, ali samo godinu, dvije; čim je talijanski maršal Badoglio 1943. kapitulirao pred savezničkom (američkom i britanskom) vojskom, talijanski je postao nevažan jezik – epizoda u jezičnom tumultu ratnih i poratnih godina. Nakon 1945. godine pojavili su se engleski i ruski, ali to razdoblje više nema veze s virovitičkim godinama. U Virovitici sam samo jednu godinu učio talijanski i nije mi nimalo žao.

Virovitički dvorac grofa Pejačevića na staroj razglednici

Vraćam se, preko Andreisa, posudbenoj knjižnici. U Virovitici je naobraženo građanstvo čitalo njemačke knjige, pa su dijelovi privatnih biblioteka, pretpostavljam u obliku dara, dospjeli u javnu knjižnicu. Bilo je i nešto francuskih, što je uostalom odgovaralo obveznim jezicima u gimnazijama. Majka me poticala da kod gospodina Morgensterna, voditelja knjižnice, pogledam nalaze li se u fondu knjižnice djela pisaca poput Stefana Zweiga, Jakoba Wassermanna i Franza Werfela. Tada mi je bilo trinaest godina, još se nisam dobro snalazio u toj prozi. Zanimljiva je okolnost da mi je Andreisova knjiga bila odmah pristupačna, bez onih teškoća koje sam imao sa složenim, psihološki utemeljenim pripovjednim djelima.

Škola s braćom Kelemen

Dosad je bilo riječi pretežno o putovanjima. Na redu su zgrade. Najstroži centar grada tvori kasnobarokni dvorac grofa Pejačevića. Obližnja zgrada gimnazije, dovršena godine 1912, primjer je klasicističke arhitekture, a s dvorcem ju spajaju mali ustupci baroku u obliku vitica nad prozorima na pročelju zgrade. Cijeli je objekt prostrana dvokatnica, građena u dubinu prostora, s mnoštvom razrednih prostorija. Tada nas građevinska pitanja nisu zanimala. Privlačnije je bilo nešto drugo. Moj se razred nalazio na drugom katu pa smo u dvorište mogli bacati papirnate avione, a materijal su pružale stranice istrgnute iz bilježnica (tada: teka).

U Virovitici je tada živjela izvorno slatinska obitelj Kelemen. Milko, poslije skladatelj, bio je stariji od mene pet godina, dok mi je njegov mlađi brat Boris, moj vršnjak, bio nerazdruživ prijatelj od ranoga djetinjstva. U gimnaziji je bio u istom razredu, i on među bacačima aviona. Gađao je jednom svog brata, koji je za odmora bio u dvorištu. Pamćenje je neobičan fenomen: u svijesti su nam naoko nevažne pojedinosti, a ne pamtimo zbivanja koja se svrstavaju među životopisno važna. I danas su mi pred očima popodneva provedena s Milkom i Borisom u parku dvorca. Upozorio sam ih na Andreisovu knjigu, koja je i njima bila otkriće. Čitali smo zajedno pojedine odlomke, osobito prikaze glazbe dvadesetog stoljeća. Milko je tada već dosta vješto svirao klavir i počinjao skladati.

Milko je sedamdesetih godina postao profesor u Njemačkoj, a u Zagrebu se već godine 1961. proslavio kao utemeljitelj Muzičkog bijenala, a kako je ova godina u Zagrebu bijenalska, motivi za sjećanje ne nedostaju. Živo pamtim godinu, prvu ili drugu, kad je najugledniji gost bio Stravinski. Lupkao je u razgovoru s novinarima štapom po podu, a rabio je njemački (bez stranog akcenta) i engleski. Samo je Šostakovič, nekoliko godina kasnije, govorio isključivo ruski.

Mnogi podaci, pa i osvrt na Milka, mogu se naći u monografiji Devedeset godina Gimnazije u Virovitici (Virovitica, 2009), koja sadrži bogatu dokumentaciju o povijesti gimnazije, od početka, 1912. godine, kad je zgrada dovršena, te od prve prave školske godine (1918/19), pa sve do danas. Jedno je poglavlje naslovljeno I oni su bili učenici naše Gimnazije. Ima tu mnogo poznatih imena, ne mogu ih sve nabrajati. Navest ću samo dvojicu koju poznajem po njihovim tekstovima, ali nisam znao da su bili virovitički učenici. Prvi je, po starosti, novinar Franjo Matija Fuis, koji je postao popularan pod pseudonimom Fra-Ma-Fu, osobito kao scenarist stripova koje je crtao Andrija Maurović. Njihovi stripovi u zagrebačkom listu Novosti znatno su oblikovali moju djetinju svijest.

Fuis, rođen 1908, pohađao je neko vrijeme virovitičku gimnaziju, ali su ga ubrzo privukle pustolovine. Jedan je od osnivača naše društvenokritičke reportaže, ako hoćemo, hrvatski Egon Erwin Kisch. Virovitički učenik bio je i pisac Zvonimir Majdak (čije sam duhovite romane rado čitao, na primjer Kužiš, stari moj i Biba, okreni se prema zapadu). Nisam ga osobno upoznao. Fuis je bio odviše star, a Majdak odveć mlad za susret u Virovitici. Kužiš, mladi moj.