Verdijev Requiem prvi put uživo u Varaždinu

Prije dvije godine u varaždinskoj franjevačkoj crkvi prvi je put u gradu baroka izveden velebni oratorij Elias Felixa Mendelssohna Bartholdyja. Bila je to povijesna izvedba u kojoj se varaždinski amaterski mješoviti zbor Chorus angelicus ujedinio s kolegama iz zborova Sv. Vida iz Varaždina i Kantorei sv. Stjepana iz Badena, a sudjelovali su i vrsni solisti i simfonijski orkestar Savaria iz mađarskoga grada Szombathelya, sve pod ravnanjem dirigenta Anđelka Igreca. Izvedbi u Varaždinu prethodila je ona u Sombatheju, a cijeli je projekt kao CD-album objavila varaždinska diskografska tvrtka Vladimira Gotala Aulos.

Suradnja glazbenika iz Hrvatske, Austrije i Mađarske očito je za sve uključene bila inspirativna, a pogotovo se pokazalo da odličan dirigent Anđelko Igrec, koji je i ugledni skladatelj i orguljaš, a unatrag nekoliko godina živi u Badenu pokraj Beča, sjajno uspijeva objediniti vokalne i instrumentalne umjetnike i ostvariti dojmljivu interpretaciju opsežnoga vokalno-instrumentalnog djela.

Requiem je zajednički projekt udruženih hrvatsko-austrijsko-mađarskih glazbenika / Izvor Arhiva Koncertnog ureda Varaždin

Tako je nakon uspjeha ostvarena prvom suradnjom dogovorena i sljedeća, a odlučeno je da zajednički projekt udruženih hrvatsko-austrijsko-mađarskih glazbenika bude Requiem Giuseppea Verdija. Svim ugrozama pandemije usprkos, koja doista otežava rad većih ansambala i nužno je osigurati sudionike s kovid-propusnicama, projekt je ostvaren. Prva je izvedba bila 6. studenog u Dvorani Bartók u Sombatheju, matičnoj koncertnoj dvorani simfonijskog orkestra Savaria, pod ravnanjem mladoga mađarskog dirigenta Pétera Dobszaya, a druga 7. studenog u franjevačkoj crkvi sv. Ivana Krstitelja u Varaždinu pod ravnanjem Anđelka Igreca.

Solisti su na obama koncertima bili Valentina Fijačko Kobić, sopran, Francesca Provvisionato, mezzosopran, Stjepan Franetović, tenor, Christoph Seidl, bas, i zborovi Chorus angelicus i Ensemble Koinoia iz Beča te mađarski orkestar.

O Verdijevu Requiemu, toj impozantnoj partituri koja obuhvaća sedam stavaka uglazbljenog teksta katoličke mise za mrtve na latinskom jeziku, o djelu koje za izvođenje traži četvero pjevača solista, veliki mješoviti zbor i cjeloviti simfonijski orkestar, o glazbi koja je iskaz vrhunskoga skladateljskog umijeća jednog od najvećih opernih majstora 19. stoljeća (preminuo u prvoj godini 20. stoljeća), o povodima za nastanak i konačnoj praizvedbi u Milanu 1874, ispisano je mnogo muzikološke, biografske i druge literature.

A pogledaju li se samo letimično programi svjetskih koncertnih dvorana, pa i opernih kuća, jer u naše se doba čak i scenski vizualizira to slavno sakralno djelo (primjer je redatelj Achim Freyer, a pozornica Deutsche Oper u Berlinu), svjedočimo izvedbama diljem Europe s najuglednijim izvođačkim imenima. Ali, eto, moguće je izraziti zadovoljstvo činjenicom da su i građani Varaždina doživjeli prvu živu izvedbu u svojem gradu i k tome još sa svojim mješovitim zborom, koji poput pravih anđela, primjereno nazvan Chorus angelicus, teži duhovnom obogaćenju sugrađana.

U ovoj prigodi nije nužno navoditi brojne negativno konotirane primjedbe Verdijevih suvremenika iznenađenih tako bogatom glazbenom evokacijom duhovnog teksta. Dovoljno je tek spomenuti da Requiem mnogi, zacijelo i danas, smatraju „najboljom Verdijevom operom“, koliko god u takvoj formulaciji može biti stanovita omalovažavanja njegova sakralnog, dakle crkvenoj doktrini usmjerena sadržaja.

Poznato je također da su izvedbe češće u koncertnim dvoranama, a rjeđe u crkvenim prostorima. Međutim, varaždinska je izvedba u odlično obnovljenoj franjevačkoj crkvi, ispod veličanstvenog baroknog oltara sa slikom sv. Ivana kako krsti Krista, dobila pojačanu upravo tu sakralnu, duhovnu dimenziju i aureolu. Tomu su pridonijeli i svi interpreti.

Svakako je najimpozantniji stavak Dies irae, dies illae, po trajanju najdulji, po uključenosti zvučnoga zbora i orkestra najdramatičniji, strašna sekvenca latinskoga posmrtnog obreda, s trubama koje prizivaju posljednji sud u Tuba mirum, s gotovo tiranskom, okrutnom atmosferom u Rex tremendae, sve do pomirljiva tenorskog sola u Ingemisco, koji zrači nadom za grešnika predana Božjem milosrđu. I sve tako od stavka do stavka, u zavidnoj koncentriranosti svih izvođača, pod vehementnim i preciznim dirigentskim vodstvom, pjevači i svirači uživljeno su iznosili bogatstva Verdijeve glazbene imaginacije i bogomdane inspiracije. Sve do završnog, umilnog, melodijski veličanstvenog Libera me, Domine, do trenutaka koji donose smirenje i završnu molitvu „pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila njima.“

Izbor solista, sopranistica topla, nježna, pouzdana soprana Valentina Fijačko Kobić, mezzosopranistica ugodne boje glasa iako ne uvijek sasvim precizna Francesca Provvisionato, tenor sa snagom ali i dirljivim pianima (nezaboravni početak Hostias!) Stjepan Franetović i bas uvjerljive zvučnosti i sigurna zapjeva Christoph Seidl, odgovorili su zahtjevima partiture. Osobite dojmove i dobru uvježbanost svjedočili su zborski nastupi, a pohvale valja uputiti i članovima simfonijskog orkestra Savaria, posebno energičnim trubačima i uopće pouzdanim puhačima.

Dakako, da za dirigentskim pultom nije bio maestro s karizmom umjetnika koji itekako dobro poznaje poruke tekstnog predloška, kao i Verdijeve skladateljske glazbene majstorije i magičnu privlačnost njegovih melodija, a sve to resi glazbeničku osobnost Anđelka Igreca, rezultat ne bi bio tako cjelovito uspješan, pa na kraju i ganutljiv, s utješnim Libera me u kojemu je blistao jedinstveni glas Valentine Fijačko Kobić. A onda ni pljesak brojnih slušatelja koji su ispunili franjevačku crkvu ne bi bio tako gromoglasan ni dugotrajan.