U službi smijeha i zabave

Svaka nova premijera Glumačke družine Histrion izazove interes publike. Pitanje je samo koliko će tu publiku zaokupiti sadržaj predstave, hoće li predstava polučiti dovoljno iskrena smijeha ili površne zabave? Pogotovo ako je riječ o komediji. Bez imalo dvojbe ista pitanja nameće i komedija Bila je to ševa židovskoga komediografa i satiričara – rođena 1924. u Budimpešti kao Ferenc Hoffman, a poznata i umrla 2005. u Izraelu kao Ephraim Kishon. Komediju je preveo Ivan Goran Vitez, režirala Lea Anastazija Fleger, premijerno je izvedena 7. studenog na pozornici Histrionskog doma u Zagrebu i njome su započeli 10. Bobijevi dani smijeha.

Predstava na komičan i satiričan način propituje romantično-tragičnu ljubavnu priču o Romeu i Juliji / Snimila Ines Stipetić

Kishonov uspjeh i slava započeli su 1947, kada je na natječaju za najbolji roman u Mađarskoj pobijedio prvijencem Moj češalj. Nakon uspješna prvijenca Kishon je objavio brojna djela, tiskana u desecima milijuna primjeraka i prevedena na desetke jezika. Poslije Biblije njegova knjiga obiteljskih priča Kod kuće je najgore najčitanija je hebrejska knjiga. U Hrvatskoj mu je prevedeno 25 naslova. Naravno, sve je to pretpostavka dostatna za smijeh i uspjeh Kishonove komedije Bila je to ševa, koja na komičan i satiričan način propituje romantično tragičnu ljubavnu priču o Romeu i Juliji, Williama Shakespearea.

Shakespeareovu „istinsku, intenzivnu, veliku mladenačku ljubav koja mijenja svjetove“ i mami potoke suza romantičnih i emotivnih duša naše sve manje romantične civilizacije Kishon dovodi u pitanje i s razlogom sumnja u njezinu vječnost. Njegovi Romeo i Julija nemaju gotovo ništa ili imaju veoma malo od ljubavnoga zanosa Shakespeareovih protagonista. U njegovoj komediji oni ne umiru kao u Shakespeareovoj tragediji, nego im on produžuje život i konfabulira – zamišlja kako bi izgledao njihov brak nakon dvadeset godina zajedničkoga života, još k tomu s četrnaestogodišnjom kćeri Lukrecijom.

Redateljica Fleger – iza sebe ima podulji popis režiranih predstava, uz to je docentica glume na Akademiji dramske umjetnosti – piše da Kishona zanima je li ta „ljubav onako intenzivna, čista, uzvišena i posebna... je li njihova svakodnevica puna ljubavnih stihova i romantike... kakav je odnos s puncem i punicom, starom Julijinom dadiljom ili fratrom Lorenzom koji ih je vjenčao“. Kao i komediografa, redateljicu, ponajprije zanima koliko je Shakespeare zapravo “promašio”! S tom mišlju obećavajuće je započela dramaturško i redateljsko iščitavanje komedije i raskrinkavanje Shakespearea. Apostrofirala je kako je istinski zanima koliko je svaka ljubavna priča dio cjelokupnoga ljudskoga života, sveukupnih životnih izazova i problema, uglavnom uvjetovanih brojnim dobrim i lošim okolnostima.

Opći je dojam da je sadržajno spomenut sloj komedije pročitala kao već ukorijenjen, tradicionalan i publici još prepoznatljiv bračni život, te da se slijedom toga priklonila uobičajenim modelima, normama i stereotipima interpretacije, najčešće uvjetovanima i podređenima općeprihvaćenom ukusu površnih komedija, koje u banaliziranom sadržaju – što Kishonova komedija nije – ustrajavaju na svemu što nastoji iznuditi smijeh publike. Bilo kakav smijeh. Smijeh koji prevladava u hrvatskom kazalištu – često lišenom satire i ironije – te dobro živi od općenitih špranci spektakla i zabave, ideoloških žalaca i političkog aktivizma. Kojega zapravo malo zanima višeslojno, dubinsko stanje ljudske razočaranosti životom oko sebe.

Bio bi grijeh ne reći da se redateljica trudila izrežirati višeslojnost Kishonove komedije, ali je isto tako nužno ustanoviti kako je to uradila nedovoljno zanimljivo. Osobito se to vidjelo u razrađivanju prizora, njihovu ulančavanju i gradiranju, ritmičkom komponiranju i dinamičkom oblikovanju cijele predstave.

Tomu su pridonijele na prvu loptu, mjestimice i vulgarno, interpretirane hrvatske društvenopolitičke aktualnosti, čije je neinteligentno glumačko ekstemporiranje i jukstaponiranje na brojnim mjestima usporavalo dinamiku cjelokupne izvedbe. U čemu je samodopadno prednjačio interpretator Romea. Ta vrst glumačke narcisoidnosti i manjak koncentracije predstavu su gurali u lakrdijašenje, za koje ni publika nije imala odveć sluha.

Istina, uloženi trud glumaca – Klobučara kao Romea i fratra Lorenza, Vande Winter kao Julije, dadilje i Lukrecije te Zlatka Ožbolta kao Shakespearea – njihovo iskustvo i reputacija publici su mjestimice izmamili iskreni osmijeh. Najkoncentriranije i najdosljednije glumila je Vanda Winter, dok su se po odigranim ulogama poznatiji Klobučar i Ožbolt oslonili na iskustvo i već prokušana i često viđena glumačka rješenja. Trenuci glumačkog zanosa i kreativnosti – nije ih bilo malo ali ih nije bilo dovoljno – nisu ponudili zaokružene kreacije niti su publiku oduševili.

Zanimljiv i poticajan scenski prostor osmislila je Irena Kraljić, uočljive kostime kreirala Elvira Ulip, neupadljivu glazbu napisali su Ivana Starčević i Marko Levantić, dovoljno vidljiv scenski pokret kreirala je Ana Majhenić-Herceg.

Sve u svemu, Glumačka družina Histrion nije ponudila iznimnu predstavu ali nije ni promašila. I sam sadržaj Kishonove komedije dovoljan je mamac i dobar primjer kako bračna svakodnevica može biti zanimljiva kazališna priča i kako sve ono što ne boli ima šanse za smijeh.