Svetkovina u predvečerje

SVETKOVINA U PREDVEČERJE

želim ići u smrt

kao svetkovinu u predvečerje

zapisao je pjesnik fernanado pessoa

koji se zbrkanom ustrajnošću

trapio sam sa sobom

daleko od jednolične pratnje

svih mogućih heteronima

istovjetan svojem snu

nije znao biti čovječan

biti koristan i uporabiv

biti svagdašnji i nedvouman

premda je volio i mrzio

kao i svi drugi

htio je biti sav u svakoj stvari

djetešce tako ljudsko da je božansko

u igri s bogom cvijeća i drveća

zagledan i suglasan

KUPIO SRDELE I PREKINULO GA

 in memoriam tonku maroeviću

vijest o tvom odlasku

vrati me našem nedavnom susretu

usputnom u masarykovoj ulici

kad me nisi odmah prepoznao

a onda se od srca nasmijao

poznavali smo se izdaleka

od prvih pjesničkih nagrada

i ponekog letimičnog susreta

znali smo jedan za drugoga

a najviše nas je zbližilo prevođenje

eposa vrata nepovrata borisa novaka

koji mi je nekoliko sati prije tvog odlaska

pisao kako je od tebe primio časopis poezija

s mojim prijevodom njegovih pjevanja

namjeravao sam ti poslati dovršen

prijevod treće knjige trotomnog eposa

pod upečatljivim naslovom obitavališta duša

ali nikako nisam uspio pronaći tvoju e-adresu

što mi je postalo sasvim razumljivo sada

dok čitam kako si ujutro kupio srdele

a popodne te prekinulo

POSLIJE MNOGIH PITANJA

od praskozorja učim živjeti

podignutih očiju nad knjigom duše

slobodno udišem svjež jutarnji zrak

opijen rastjerivanjem mrklina

mirišem netom procvalu ružu

i ne osjećam se zatvoren u svijetu

ponesen cvatnjom krotim udivljenje

ne bi li ruža živjela što duže

miomirisna čuvarica mojih vrata

nadahnuće pred vratima nepovrata

VELIK PLAN SVEMIRA

 stephenu hawkingu

 

preminuo je fizičar svjetskog glasa

koji se divio velikom planu svemira

i vjerovao da vjerojatno ne postoji

raj ni život poslije smrti

ostat će upamćen po upornosti i humoru

po svojoj knjizi kratka povijest vremena                

po dokazivanju teza iz teorije relativnosti

da je svemir nastao velikim praskom

i da će završiti u crnoj rupi

u dvadeset i prvoj godini

dijagnosticirana mu je teška bolest

s kojom je živio više od pedeset godina

izgubivši na vrhuncu životne zrelosti

sposobnost govora i svakog pokreta

promatram ga na fotografiji

u kolicima s posebnim uređajem

kako mi glave okrenute od svemira

smirenim očima i zajedljivim zubima

daje do znanja da crne rupe nisu baš crne

da isijavaju toplinu i zadivljuju nas

velikim planom svemira

PREVODITELJ DUŠA

duše žive u sjećanju

i malo je smrtnika koji ih čuju

još manje onih koji ih slušaju

duše se nikad ne predaju

u vremenu informatički bučnom i gluhom

mogu se prepoznati jedino sluhom

duše su velika nepoznanica svijeta

gdje bogatstvo ostaje na dohvat ruku

a sreće nema u prenapetom zvuku

duše su epski i lirski opjevane

u trotomnoj knjizi slovenskog pjesnika

koju već mjesecima ustrajno prevodim

duše me svako jutro milo ozare

buđenjem i postojanom nadom

u sjećanje kao osobno spasenje

duše me u tišini čine sretnim

što mogu prevoditi velikog pjesnika

što mogu uistinu biti prevoditelj duša

IZNAD OBLAKA

iz zračne luke u zagrebu

poletjeli smo iznad oranica i njiva

uzdigli se iznad prvog sloja oblaka

kroz koje se još uvijek naziralo tlo

više nimalo čvrsto pod nogama

zadivilo me bijelo prostranstvo

bijele gromade svemirskog paperja

neobuzdana raskuštranost vilinske kose

munjevita strujanja svjetlosnih zraka

nečujna došaptavanja galaksija

zatreperio sam u novim šarama

nisam se osjećao ni na zemlji ni na nebu

ni izvan sebe ni negdje duboko u sebi

postao sam priseban tek u najavi stjuardese

koja nam reče da za pet minuta slijećemo

u zračnu luku skopje poželjevši nam

ubav boravak u drevnom gradu

AVANTURA

nebo se naoblačilo

na zemlju je padala rosulja

s tek pokojom snježnom pahuljicom

upalio sam auto

u smjeru prema odredišnom hotelu

tijekom vožnje dvaput se zaustavljao

te na jedvite jade stigao na recepciju

uznemiren sve jačom mećavom

i pitanjem kako ću se vratiti

recepcionarka me začuđeno pogleda

ništa nije znala o pjesničkom susretu

hotelska posluga bila je očito izluđena

zato nisam nastavljao s pitanjima

krenuo sam prema parkiralištu

odlučan da održim pjesničku večer

ali više nisam pronašao svoj auto

snježna ga vijavica zatrpala

i ostavila me zaleđenog

u stihovima

 * * *

Svijet duša

Božidar Brezinščak Bagola ugledan je pjesnik i prevoditelj, autor brojnih knjiga, koji nam se ovdje predstavlja odličnom poezijom. U lirskom ciklusu Svetkovina u predvečerje Bagola donosi niz meditativnih pjesama u kojima se prisjeća umrloga prijatelja pjesnika, spominje pjesnika čija djela prevodi, pjesnika kojeg čita, znanstvenika koji ga je nadahnuo svojom imaginativnošću. Te narativne pjesme ujedno su povezivanje memorabilija i autorefleksija vlastitoga prevoditeljskog rada. Naime, Bagola je vrstan prevoditelj sa slovenskog jezika, preveo je brojna djela, uredio antologije, sve to čini s mnogo strasti, entuzijazma i znanja. U pjesmi Kupio srdele i prekinulo ga, posvećene Tonku Maroeviću, Bagola se referira na nedavni susret s preminulim prijateljem, ali spominje i svoj opsežan rad na prijevodu trosveščanoga eposa Obitavalište duša Borisa A. Novaka, velikoga slovenskog pjesnika i intelektualca, koji je bio i Maroevićev prijatelj. U tom epu povezuju se lirsko i epsko, a posebnost Novakova koncepta jest u tome da Novak mrtvim dušama omogućuje da zažive životom kakvim bi rado živjele da nema povijesti, odnosno vremena svijeta.

Prevođenje nije samo proces prevođenja iz jednog jezika u drugi, prevođenje kultura, već je prevoditelj prije svega „prevoditelj duša“. Upravo u istoimenoj pjesmi govori Bagola o svijetu duša koji živi izvan bučnog vremena svijeta, to je vrijeme u kojem su svi pjesnici suvremenici, vrijeme sjećanja u kojem se ostvaruje posebnost često zanemarena kreativnog čina. Bagola ispisuje i druga posebna stanja izvan vremena svijeta, kad se ne nalazi „ni izvan sebe ni negdje duboko u sebi“. Upravo ti drukčiji oblici postojanja donose ekstatičnost i istinsku radost, pa se i pjesme u kojima se poetizira memento mori čitaju kao blage svetkovine, trenuci svetosti. Bagola nizom slika i metafora majstorski dočarava atmosferu, povezuje svakodnevno s galaktičkim, božanskim, a iznad svega u njegovoj poeziji prosijava nada, taj trenutak smisla života koji se očituje u „velikom planu svemira“ (pjesma Velik plan svemira posvećena Stephenu Hawkingu).

Nije slučajno da Bagola u pjesmi Svetkovina u predvečerje spominje Pessou, portretira ga kroz njegove heteronime, njegovu svagdašnjost kroz bivanje duše u svim stvarima, odmaknutost od utilitarnosti svijeta, okrenutost božanskom „u igri s bogom cvijeća i drveća / zagleda i suglasan“. Baš na tom tragu i jest poezija Božidara Bagole, nepretenciozna, pročišćena izraza, okrenuta sjećanjima, ali i sadašnjem trenutku epifanije, kroz stvaranje u kojem je poezija kao svjetlo koje „rastjeruje mrkline“.