Sedamdeset i pet godina najstarijega profesionalnog talijanskog ansambla

Prije 75 godina prvi je put na pozornici riječkog kazališta izvedena komedija na talijanskom jeziku; 26. studenog 1946. Talijanska drama otvorila je svoju prvu sezonu premijernom izvedbom Goldonijeva komada Il Burbero benefico. Iako Talijanska drama svake godine obilježava taj veliki datum, ovogodišnja će obljetnička proslava trajati čak četiri dana. Od 22. studenog najmlađi i odrasli moći će na internetskoj stranici dnevnog lista La voce del popolo pogledati četverodijelni serijal A teatro con il Dramma Italiano (U kazalištu s Talijanskom dramom); rad snimljen za škole početkom ove godine prvi će put biti prikazan javnosti, a publika će se virtualnim obilaskom Zajca moći upoznati sa zanimljivostima o Talijanskoj drami i riječkom kazalištu.

Plakat predstave

Na samu obljetnicu, 26. studenog, u 18 sati održat će se premijera predstave Eclissi (Pomrčina) Nenada Pavlovića, izvedba za najmlađe bez teksta, kako bi i djeca koja ne govore talijanski mogla uživati u predstavi. Tog istog dana u 20 sati održat će se proslava uz pretpremijeru dokumentarnog filma VOCI – passato, presente e futuro del Dramma Italiano di Fiume (prošlost, sadašnjost i budućnost Talijanske drame u Rijeci), rad realiziran baš za ovu prigodu. Kroz razgovore s bivšim i sadašnjim suradnicima Talijanske drame film donosi priču od samih početaka ansambla 1946. pa do danas. A priča je zaista mnogo, baš kao i postignuća ovog ansambla…

Mozaik kazališne povijesti

Onih najstarijih koji se tiču samih početaka i prvih predstava sjeća se Neva Rošić, čiji je otac Đuro Rošić prvi riječki intendant koji je 1974. postao dobitnikom Nagrade grada Rijeke za životno djelo. „Ne samo da sam pratila nego sam i bila u bliskom kontaktu s događanjima na Rijeci. Sjećam se glumaca koji su tog trenutka igrali, to su uglavnom bili riječki amateri. Sve do 1947. vladala je dvojezičnost pa su se sve predstave, sjednice i govori održavali dvostruko. Tako je i riječko kazalište osnovano u zajednici Hrvatske i Talijanske drame, zbog čega je Talijanska drama u Rijeci najstariji talijanski ansambl na svijetu“, izjavila je Neva Rošić prisjećajući se djetinjstva. Zanimljivo je da prvakinja hrvatskoga glumišta režira djelo Érica-Emmanuela Schmitta Enigmatske varijacije čijom će premijerom ansambl Talijanske drame svečano otvoriti novi kazališni prostor Zajca Dram(m)a centar. Predstava je trebala biti izvedena 27. studenog, no odgođena je zbog požara u zgradi Ivexa i planirani datum praizvedbe trenutno je 10. prosinca.

„Najveći je uspjeh sedamdeset pet godina rada ovog ansambla bez prekida. Možda ne znate, ali ovo je najstariji stalni glumački ansambl na talijanskom jeziku uopće. Talijanska drama rođena je dvije godine prije kazališta Il Piccolo di Milano. Nevjerojatno je, ali vjerujete mi, ovdje su se ljudi borili da tako bude i zato je ovaj ansambl uspio do danas preživjeti izvan Italije. A sada je kulturno srce talijanske manjine i vrlina hrvatske kulture, mislim da nema većeg uspjeha od toga“, rekao nam je, u razgovoru što smo ga u povodu visoke obljetnice s članovima ansambla vodili Giulio Settimo, ravnatelj Talijanske drame.

Unutar zidova kazališta stvarale su se velike glumice i glumci koji su udahnuli život brojnim likovima. Priče iza kulisa najradije prepričavaju oni koji su već godinama u mirovini, a njihova imena neizostavna su u povijesti Talijanske drame. Maria Braico Štifanić znala je samo jednu riječ na hrvatskom kad se zaposlila u ansamblu, doviđenja, a u svojem je tridesetogodišnjem radnom stažu odigrala više od devedeset uloga. I danas se sjeća težine Camusove drame Nesporazum, kao i velikog uspjeha Budakove komedije Klupko reprizirane više od dvadeset puta. „Bilo je jako zahtjevno biti glumica u to vrijeme, trebalo je mnogo žrtvovati“, rekla je Maria Braico Štifanić, koja se često nakadašnjeg vremena prisjeća s kolegom Brunom Petralijem.

Neva Rošić prisjeća se povijesti uz oca Đuru Rošića, prvoga riječkog intendanta / Snimila NinA Đurđević

„U to smo vrijeme željeli svake godine postaviti barem četiri premijere. Klasik, komediju, dramu te jednog modernog autora“, kazao nam je Petrali, koji je bio i glumac i ravnatelj Talijanske drame, a u svojem trinaestogodišnjem mandatu najviše pohvala dobio je zbog uvođenja matineja. Petrali, 96-godišnjak, prisjeća se večernjih emisija na radiju, gdje su talijanski glumci izvodili skečeve, parodije, satire i kritike.

Talijanska drama od samih je početaka nosila veliki teret; očuvanje talijanske kulture i zajednice te akulturalizaciju prikazivanjem publici gotovo nepoznatih djela koja su većini posjetitelja bila gotovo nepoznata. Prve godine djelovanja obilježili su brojni nastupi, koji su nerijetko popunjavali stupce Riječkog lista. Tako, primjerice, u njegovu 78. broju nalazimo najave o gostovanju Talijanske drame Narodnog kazališta Rijeka diljem Istre i o izvedbama komedije Carla Goldonija Rusteghi, Il bugiardo te Le picole volpi američke književnice Lillian Hellman. Veliki naslov Veliki uspjeh Talijanske drame riječkog kazališta na gostovanju u Zagrebu jasan je pokazatelj izvrsnosti prikazanih izvedbi i nadovezuje se na priču o zrelosti Talijanske drame u sezoni 1949/50, a dokaz da je aktivnost Talijanske drame riječkog Narodnog kazališta bila u uzlaznoj putanji petnaestodnevna je turneja započeta 23. siječnja, a obuhvaćala je Istru i Slobodni teritorij Trsta.

Manjak predstava na fijumanskom govoru i mladih glumaca

„Predstava koja je možda najdojmljivija u kojoj sam ja sudjelovao bila je Ribarske svađe prije petnaest godina. To je bila koprodukcija kazališta Teatro nuovo iz Verone, skupine Artisti associati iz Gorizije, kazališta iz Trevisa te našeg HNK-a Zajc. To je bila golema predstava, poznata po tome što je obišla gotovo cijelu Italiju, do Rima. Odigrali smo 150 predstava, imali smo velik odaziv publike i kritike. Čak su tada rekli da treba ići gledati glumce Talijanske drame koji žive u Hrvatskoj da bi se naučili kako se Goldoni igra. To je napisao jedan od najpoznatijih kritičara u Italiji“, govori Bruno Nacinovich, glumac s 42-godišnjim stažem u Talijanskoj drami. Njegova je supruga Elvia Nacinovich pak u 45 godina dugoj karijeri odigrala više od 150 uloga, čime je bračni par zajedno odigrao oko tri stotine uloga.

Uspoređujući prošlost i sadašnjost, Nacinovich smatra da Talijanska drama danas ima sjajne glumce svih dobi, no također konstatira da se sve manje postavljaju predstave na govoru, fijumanskom. Zanimljivo je spomenuti i da je većina mladih glumaca Talijanske drame rođena u Italiji, dok su nekadašnji naraštaji glumca bili pripadnici talijanske manjine rođeni u Rijeci. Neke glumce mlađeg naraštaja poput Serene Ferraiuolo i Giacoma Nicodema zanima ta bogata kompleksnost, ali na ansambl gledaju drukčije od prijašnjih generacija. Ne osjećaju se kao manjina, a u tome pomaže i današnja praksa da glumci mogu glumiti i u Talijanskoj i u Hrvatskoj drami.

Najbolji primjer za to je glumica Sabina Salamon, koja je, iako nije pripadnica talijanske manjine, postala članica Talijanske drame; zbog čestih gostovanja u predstavama Talijanske drame kao i zbog znanja talijanskog jezika prošle je sezone postala dio ansambla; „Specifičnost Talijanske drame u odnosu na Hrvatsku svakako je njezina uloga u očuvanju talijanske kulture, ponajprije jezika, ali i mentaliteta i baštine jedne manjinske zajednice, što je i svrha njezina nastanka prije 75 godina. U toj specifičnosti ujedno je i sličnost jer svaka je kazališna scena, osobito u nacionalnim kazalištima kakvo je i ovo naše, riječko, zadužena za očuvanje i razvitak kulture jednog naroda. U tom je spletu različitosti i sličnosti, rekla bih, i jedinstvenost našega HNK-a Ivana pl. Zajca u kojemu se, osim njegovanja kulture jednog i drugog naroda, ujedno njeguje i tolerancija i kultura različitosti.“

Važan dio identiteta
grada Rijeke

„Za razliku od Hrvatske drame, koja pretežno igra predstave u kući, Talijanska drama jako mnogo gostuje, nakon dvije ili tri izvedbe u kući kreće na turneju. Stoga je sam izbor teksta, scenografije, kostima uvijek bio izazov, jer predstava treba biti dovoljno bogata i raskošna za scenu Zajca, a opet prilagodljiva za razna manja kazališta po Istri, otocima i Sloveniji. Vješt ansambl uvijek je skakao s „ozbiljnih“ predstava na dječje predstave. Uvijek titlovane, predstave su naravno privlačile i većinsku publiku. Talijanska drama daje jedinstvenost kazalištu i Rijeci i jako smo svi ponosni na nju!“ riječi su prvakinje Talijanske drame Leonore Surian Popov, koja je u jednom razdoblju svoje karijere obnašala funkciju ravnateljice Talijanske drame.

Danas se Talijanska drama suočava s brigama što muče sva kazališta – sve manjim brojem publike i općenitim opadanjem interesa za kulturu. A najnovije vrijeme obilježila je i pandemija koronavirusa. „Broj izvedbi se s godinama smanjio i to je velik izazov. Većinom radimo predstave koje mogu putovati i u manja kazališta kako bismo eventualne probleme smanjili na minimum. A publika? Trenutno se svi borimo s manjim brojkama. Tijekom pandemije svi smo otkrili da se može preživjeti s manje, ako se mora“, rekla je glumica Elena Brumini.

Upravo je Talijanska drama odigrala prvu predstavu u Hrvatskoj, Il bonsai ha i rami corti (Bonsai ima kratke grančice), nakon prvog zatvaranja i donošenja epidemioloških mjera, a Giuseppe Nicodemo i Serena Ferraiuolo uvježbali su predstavu u dnevnom boravku. Predstava je još na repertoaru, a glumci su je posvetili zatvorenim talijanskim kazalištima i kolegama koji nisu mogli raditi gotovo godinu dana.

„Talijanska drama ima jednu obvezu, baviti se talijanskom literaturom, kulturom ili u najboljem slučaju temama iz života na ovom području ili šire. Što je sjajan način da se ne zaboravi prošlost, literatura i najvažnije ovaj narod i njegova kultura zajedno s jezikom, koji je vrlo specifičan i vrlo živ među Fijumanima i Istrijanima“, zaključio je glumac Aleksandar Cvjetković.

Mnogo je povijesti utkano u zidove riječkog kazališta. Možda novije generacije zaborave predstave, imena, pa čak i države koje su u Rijeci postojale. No nitko ne može osporiti važnost Talijanske drame i žrtve velikih ljudi i umjetnika koji su se borili da danas postoji tako snažan ansambl, važan dio identiteta grada Rijeke.