Promišljeno, odmjereno, uspjelo

Nijednu operu nije lako postaviti na scenu, a baroknu ponajmanje. Za današnju predodžbu o baroknoj operi zaslužan je mozaik informacija koji imamo o glazbenoscenskim djelima 17. i ranog 18. stoljeća. Tomu treba dodati i spoznaje o instrumentalnoj izvedbenoj praksi, koje se pri postavljanju velikih djela 17. i prve polovice 18. stoljeća nikako ne smiju zanemariti. A budući da redatelj i njegovi suradnici iščitavaju barokno djelo u trećem desetljeću 21. stoljeća, na raspolaganju im stoje aluzije, poigravanja i umjetničke slobode današnjega vremena, u kojem je sve dopušteno. Utoliko se suvremeni izvođači barokne opere nalaze između dvije vatre: pažljivo izučene izvedbene prakse baroka s jedne i apsolutne licentia poetica, kojoj ništa ne stoji na putu s druge strane.

U ulogama Dijanine svećenice i Mornarke nastupila je hrvatska sopranistica s berlinskom adresom Evelin Novak

Kada se barokna opera postavlja u Berlinu, gradu koji je u vrijeme skladanja Hipolita i Aricije disao francuskim duhom, to se čini s posebnom pozornošću. Stoga ne iznenađuje da je tematski fokus ovogodišnjih Dana baroka, koji u Državnoj operi u Berlinu traju od 5. do 14. studenoga, bio na Francuskoj u doba Kralja Sunca, a da se organizatori ove godine ne žele baviti domaćom baroknom tradicijom, potvrđuje pomalo provokativan slogan „Sve osim Händela“. Jedno od središnjih mjesta u programu Dana baroka pripalo je ponovno postavljenoj operi Hipolit i Aricija Jean-Philippea Rameaua, u kojoj se na pozornici našla i jedna od najvećih hrvatskih sopranistica Evelin Novak, stalna članica Državne opere. Uz sjajnu Evelin Novak, koja se prvi put okušala u baroknoj operi, svoje je mjesto u Danima baroka našao i Max Emanuel Cenčić u Glückovu Orfeju i Euridici. No fokus njemačkih medija i publike bio je na ponovno postavljenoj francuskoj operi u pet činova koja donosi mitološku priču o dva para: hrabrom junaku Tezeju i njegovoj drugoj ženi Fedri te njegovu sinu iz prvoga braka Hipolitu i djevojci Ariciji.

Jean-Philippe Rameau bio je pravo dijete baroka. Još kao dvanaestogodišnjak htio je skladati operu, no sudbina je htjela da se prvo profesionalno posveti crkvenoj glazbi, a tek onda svjetovnoj, ali instrumentalnoj. Kao crkveni glazbenik u raznim francuskim gradovima intenzivno se bavio podukom, pa ne iznenađuje činjenica da je objavio nekoliko glazbenopedagoških traktata. Rameau je u povijest glazbe ušao kao autor prvog udžbenika harmonije, nauka bez kojeg proces skladanja nije moguć. Kada je usvojio dovoljno glazbenog, pedagoškog i životnog iskustva, na red je došla i prva opera, Hipolit i Aricija, priča iz grčke mitologije koju je onodobno francusko društvo poznavalo iz pera dramaturga Jeana Racinea. U nastanak prve opere Rameau je uložio sve svoje glazbeno i dramaturško znanje, stavljajući na leđa budućih izvođača težak teret kompleksne opere koja traje dulje od tri sata. Međutim, u izvedbi ansambla Državne opere (izvedba od 7. studenoga) pet je činova prošlo za tren, za što ponajprije valja zahvaliti maestru Simonu Rattleu, dugogodišnjem šefu dirigentu Berlinske filharmonije.

Potvrđeni dirigent velikih simfonijskih djela ravnao je baroknom partiturom suvereno, kako se i očekivalo od njega, a za sjajan dojam i na koncu zaslužene stajaće ovacije u velikoj su mjeri bila zaslužna tri ansambla: orkestar, zbor i plesni sastav. Pjevače ovaj put nije pratio orkestar Državne opere, nego Frajburški barokni orkestar, jedan od najvećih europskih sastava specijaliziranih za ranu glazbu, a od troje ansambala najveće zasluge za dinamičnost izvedbe ipak pripadaju plesnom ansamblu, sastavljenu od jedanaest akrobata. Plesni je sastav u izvedbi preuzeo ulogu grčkog kora u izvornoj tragediji, komentirajući pokretima tijela burnu radnju na pozornici – od kaotičnoga slobodnog plesa u Hadu do scena na moru ili u lovu u kojem su se plesači vješto pretvarali iz morskih valova u konje, srne i lovce.

Valja pohvaliti i jednostavnu ali dobro osmišljenu minimalističku scenografiju i kostimografiju, u kojima je dominirao motiv ogledala – od šešira s ogledalom kod zborskih pjevača do cijele scene oblikovane kao veliko zrcalo u Tezejevoj palači, kao podsjetnik da se pogrešno i pogubno zaljubljivanje može dogoditi svakomu iz publike, koja je svoj odraz vidjela na sceni iza izvođača.

Konačno valja istaknuti iznimne soliste: sjajnu Magdalenu Koženu u ulozi Fedre, koloraturnu Annu Prochasku kao Ariciju (arija Zaljubljeni slavuji iz zadnjeg čina) i odličnog ali za barok ipak malo previše belkantističkog Hipolita u izvedbi Reinouda Van Mechelena. U nizu vrhunskih umjetnika svoje je mjesto našla Evelin Novak, njemačkoj publici dobro poznata sopranistica iz naših krajeva, koja u operi nije zasjala u svom standardnom repertoaru opere kasnog 18. i 19. stoljeća. U dvjema ulogama, Dijanine svećenice i Mornarke, Evelin Novak potvrdila je odličnu vokalnu frazu u potpunosti primjenjivu i na barokni repertoar, sjajnu komunikaciju sa zborom (1. čin), ali i mogućnost sudjelovanja u zahtjevnoj koreografiji, i to kao jedini vokalni solist u postavi (3. čin). Popunjenost opere i iskreno oduševljenje publike bile su jasne poruke cijelom izvođačkom sastavu – samo tako, samo naprijed!