Priča o životu kakav je mogao biti

Poučak šutnje i zlatno pravilo da se „o nekim stvarima ne govori“ pripadnici su mnogih generacija kao upozorenje, amajliju srećonošu ili zaštitnicu od urokljivih naklapanja susjeda i sumještana ponijeli iz roditeljskih domova ako im već nije i majčinim mlijekom prenesena. Ne kaže li, uostalom, tako i u sve svjetske kulture duboko ukorijenjena arapska poslovica kojoj korijeni sežu čak do devetog stoljeća? Kaže, naravno. Šutnja je zlato, ali samo postavljena u odnosu prema govoru i govorniku. Retorika u sebi, osim pažljiva i vješta izbora riječi, u sebe upisuje i važnost prepoznavanja težine šutnje i umirujućeg učinka što ga ona može ostaviti na slušatelja.

Prev. Vanda Kušpilić, izd. Sandorf, Zagreb, 2021.

No u posljednje se vrijeme sve češće i glasnije raspravlja i o štetnim, ponekad i pogubnim, učincima šutnje. Nema li, naposljetku, cjelokupna „kultura otkazivanja“, tako rado smatrana posljedicom „kulture milenijalaca“, zasade upravo u toj – zlatnoj šutnji? Brojni su načini isključivanja, od pukog odvraćanja pogleda do potpune negacije postojanja druge osobe pri verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, a moderni psiholozi upozoravaju na njihove štetne posljedice; od potištenosti i povlačenja u sebe pa do otvorene suicidalnosti.

Premda po akademskom obrazovanju nije psihologinja već germanistkinja i filozofkinja specijalizirana za područje rodnih studija, austrijska književnica mlađe generacije Laura Freudenthaler (1984) kroz oba svoja romana literarno vrlo vješto, a bez izvantekstualnih referencija ili pojačivača, raslojava pojam neprekinute šutnje, i to najgore njezine vrste; ušutkana odnosa sa samim sobom. Odnos je namjerno ušutkan, a ne utišan jer tišina se u boji i tonu od šutnje ipak umnogome razlikuje, ponaša se kao stanka, najavljuje nastavak govora. Šutnja je konačna, a njezinu definitivnost autorica dodatno podcrtava svakom stranicom svojeg debitantskog, 2017. objavljena, a našoj publici nedavno (i nakon njezina drugog, ali europskom nagradom za književnost ovjenčana romana Priča o duhovima) u solidnom prijevodu Vande Kušpilić predstavljena romana Kraljica šuti. U priči o zapetljanosti o grube grane proteklog života kraljevske su tek šutnja, postojana i neprekidna, i mašta protagonistkinje, starice Fanny koja se za zabave pod maskama od učiteljice, a zapravo supruge seoskog učitelja odgovorne za punjenje želučića školske djece, pretvara u kraljicu, veličanstvenu divu i vladaricu iz čijeg se života s otkucajem novog dana ne gubi samo za tu prigodu kreirana oprava nego i sposobnost upravljanja vlastitom sudbinom.

Ne navodeći točnu vremensku odrednicu, Freudenthaler otkriva dovoljno da čitatelj shvati kako su romanom opisana vremena ona koja danas rado nazivamo „drugima“, uoči i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, kad žena uobičajeno iz očeve prelazi u muževu kuću, i to čini, ako ne s osobitom radošću, onda bez mnogo pogovora. Otegotna je okolnost Fannina života, k tome, što u ocu vidi gotovo božansku figuru bespogovorno prateći njegove naputke i cijelog (njegova) života tragajući za očinskom potvrdom, kako svojih postupaka, tako i izbora bračnog i životnog suputnika.

A upravo je otac nad Fanninim postojanjem objesio najteži teret podučivši je, još od malih nogu, o postojanju dviju stvarnosti, nužnosti promišljene šutnje i tvrdoglavoj ustrajnosti u očuvanju vlastitog ponosa. Otac nije mnogo govorio, reći će Fanny i mužu, učitelju, zamjeriti možda i profesionalnom deformacijom uzrokovanu blagoglagoljivost. Mantra o očevu izbjegavanju gostionica pomoći će joj da premosti duge noći u iščekivanju suprugovih povrataka s tih nepriličnih mjesta, a ono što će poslije opisati kao jednu od velikih tragedija vlastitog života, fatalnu suprugovu prometnu nesreću, prežalit će u tišini, ponosna i sama. Jer o nekim se stvarima jednostavno ne govori. O drugima se šuti kako se povoda (raz)govoru ne bi dalo drugima.

S jednakom pristojnom suptilnošću kakvom ona tretira život, autorica se odnosi prema svojoj junakinji; pred nju mahom ne postavlja sugovornike, a kad to i čini, razgovor tek naznači umjesto da ga raspiše i jasno odijeli od ostalog teksta. Ni nju ni čitatelja ne opterećuje da se, za zaranjanja u dubok i neproziran, gust bunar sjećanja zamara pamćenjem nepotrebnih imena, bilo gradova i mjesta, bilo (važnih) ljudi Fannina života… Paučinastim nitima od kojih je isplela u romanu prikazanu simulaciju života opterećena šutnjom Laura Freudenthaler protagonistkinju u njemu čini prisutnom tek dovoljno da bi prisutnost bila uvjerljiva, ali ne i toliko da čitatelj stekne dojam da je riječ o predanoj stanarki proživljenoga životnog vijeka. Pokrećući je pravocrtnom narativnom linijom i primoravajući da se prisjeti odrednica svojega života, autorica protagonistkinju zapravo vrti u krug, u eliptičnim je kružnicama približavajući, kako se čini, središtu njezina postojanja; smrti. Jer život, reći će pred sam svršetak priče, i nije drugo doli skupljanje mrtvaca dok njihova težina ne postane nepodnošljiva. Budući da je mnogima od tih „njezinih“ mrtvaca nepodnošljiva prije toga postala šutnja, autorica u izvanrednim stilom ispripovijedanu romanu čini kurtoaznu gestu i protagonistkinji, uvođenjem sporednih likova njezinih kavanskih družbenica, daje do znanja da je ne zanima osuda. Samo priča. Štoviše, i neobično za mlade autore i suvremenu književnu produkciju, ta priča o šutnji i uživljenosti u život s utvarama, duhovima prošlosti i sadašnjosti, protegnut će se i na sljedeći njezin roman, Priču o duhovima, oknjiženi dokaz da se sintagma domestic noir ne odnosi isključivo na žanrovsku književnost.