Priča o izdaji i osveti

Već početna scena epskoga povijesnog filma Posljednji dvoboj pokazuje često obilježje stila i rukopisa njegova redatelja, velikana sedme umjetnosti Ridleyja Scotta. Difuzno svjetlo što prodire u sobu prepoznatljivo je, ali ne i redun­dantno, još od Scottovih djela iz ranijega razdoblja karijere 1970-ih i 1980-ih, znak usklađenosti s općim Scottovim autorskim vizurama i sasvim sigurno dobrodošlo – jer posrijedi je kvalitetan rad. Ostvarenje koje pokazuje da mu ni u poznim godinama ne nedostaje nadahnuća i da ni u natruhama ne tone u stvaralačku dekadenciju.

Film prikazuje dvoboj između Jeana de Carrougesa (Matt Damon) i štitonoše Jacquesa Le Grisa (Adam Driver) / Izvor Blitz film i video distribucija / 20th Century Studios

Film je nastao prema publicističkom predlošku (2004) Erica Jagera o posljednjem dopuštenom dvoboju u Francuskoj, u kojem se sudski spor zbog nedostatka svjedoka i dokaza okončao oružanom borbom tužitelja i optuženika. Ishod je smatran Božjom voljom, a taj dvoboj iz 1386. između viteza Jeana de Carrougesa (u filmu Matt Damon) i štitonoše Jacquesa Le Grisa (u filmu Adam Driver) zbog optužbe da je Le Gris silovao vitezovu suprugu Marguerite (u filmu Jodie Comer) u kasnijim je stoljećima postao i kulturnom legendom, kao i otponcem debatama povjesničara i pravnika. Upravo je Jagerov rad omogućio i prelazak toga događaja u filmsko ruho, sa scenarističkom suradnjom Matta Damona, Bena Afflecka te Nicole Holofcener. Dok je narativni okvir filma na početku priprema za dvoboj, a završno tijek dvoboja i njegov ishod, središnja je struktura retrospektivna, prema trima različitim perspektivama troje središnjih likova – viteza, štitonoše i supruge. Svaka je od tih perspektiva razdvojena i počinje navodom „istina prema…“, a ta trostruka fokalizacija retorički je postupak u kojem se gledatelj navodi na dublje promišljanje građe i događaja i uspostavu vlastitoga stava i zaključaka. Jer dakako u subjektivnome viđenju dvojice muškaraca „nije sve kako se čini“, a ako se prisjetimo kakav je bio društveni položaj žene u srednjem vijeku, situacija je još i gora. De Grisov čin nije grijeh protiv žene nego protiv muškarčeve imovine, a u slučaju vitezova poraza u dvoboju bila bi ponižena i spaljena zbog lažne optužbe. Tako je Jager u izvorniku – prenijeli su to i autori u adaptaciji, izvrsno naznačio stanje društva kasnoga srednjega vijeka. Ne tek u već navedenoj središnjici filma, nego i u nizu motiva i elemenata, od odnosa seniora i vazala u kojem se upravo senior – velikaš grof Pierre d’ Alençon (Ben Affleck) pokaže bitnim jer degradira De Carrougesa i uzdiže De Grisa, preko razvoja poljodjelstva, gradskoga i dvorskoga života te napose načina ratovanja. Pritom se Posljednji dvoboj kreće od ratnoga spektakla preko srednjevjekovne sudske drame do intimnih dramskih iskaza, a društveno uvriježeni događaji poput poljupca kao čina pomirbe zavađenih mogu prouzročiti i dalje rasape. Jesu li se pritom autorima potkrali i poneki anakronizmi provučeni kroz suvremen položaj žena u društvu – ostaje upitnim. Muškim nasiljem nad ženama Scott se ionako već bavio, u iznimnom filmu ceste Thelma i Louise (1991). Podjednako, trostruka fokalizacija i pitanje nepouzdanoga svjedoka povlači usporedbe s iznimnim japanskim filmom Rašomon (1950) Akire Kurosawe, upravo filmom koji je toga sjajnoga filmskoga autora predstavio i europskoj publici. Scottova je referencija na taj film zasigurno i izravna, dapače jasan je utjecaj toga japanskoga filmaša na niz europskih i američkih autora pa tako i na Ridleyja Scotta.

Uz vrsna glumačka tumačenja u Posljednjem dvoboju, evokativnu filmsku fotografiju čestoga Scottova suradnika Dariusza Wolskog, preciznu montažu Claire Simpson, glazbu Harryja Gregson-Williamsa visokog emocionalnoga intenziteta i vjerodostojan produkcijski dizajn Arthura Maxa nema dvojbe da je i redateljski rukopis Ridleyja Scotta pridonio kvaliteti filma. Možda nije riječ o izvrsnome djelu, ali Posljednji dvoboj vrlo je dobar, mjestimice odličan, bez slabih mjesta. Usporedimo li ga s ostalim Scottovim povijesnim filmovima, bliži je impozantnome Gladijatoru (2000) i dinamičnome Kraljevstvu nebeskom (2005) negoli nedorečenim djelima 1492: Osvajanje raja (1992) i Robin Hood (2010).