Olga iz mojega intimnog imenika

Svako jutro kuham kavu. Tursku. Tako smo je nekoć zvali svi, ni srpska, ni bosanska. Danas se i ona raspolutila, već prema tome u čijim je rukama džezva, posuda u kojoj se spravlja. Stranci pomalo zaziru od tako pripremljene kave, jednostavno zato što je ne znaju piti (u Bosni bi im rekli: ne moraš je ni platiti kad je ne znaš popiti). Piju tako da povuku i soc, koji ih onda škaklja po grlu. I dok oni priznaju samo filtriranu kavu da im nesmetano klizi niz grlo, ja pripremam kavu po starinski. Kad zakipi voda, u nju stavim mljevenu kavu, pa kad se ona digne do ruba džezve, promiješam i ostavim da se malo slegne. Treba, naravno, uhvatiti trenutak kad džezvu valja maknuti s grijača da kava ne prekipi. I kad tako svako jutro kuham kavu, sjetim se Olge. Mislite da pretjerujem kad kažem da se Olge sjetim doslovno svakoga jutra? Ne pretjerujem. Sjetim je se baš svakoga jutra dok miješam kavu žličicom izvan svih kompleta žlica. Već odavno ne rabim servis za kavu malih šalica, pijem je iz većih keramičkih lončića, a ova je žličica pripadala jednom malom setu od dva porculanska fildžana koja su bila umetnuta u metalni okvir s ručkom da ih, bez bojazni za prste, možete lako prihvatiti i iz njih piti. E, taj sam mali set dobila jednom davno upravo od Olge o kojoj pišem. Uvijek bi mi uz taj set rekla: „To ti je za kafè. Sjedneš s Vladom i uživate.“ Tako je i ona uživala sa svojim Vinkom, pa su mi zato uvijek i figurirali kao jedno: Olga i Vinko.

No Olgu ne pamtim samo po tom kavenom setu. Bilo je i važnijih stvari. A najvažnija je da je Olga bila prva osoba koju sam upoznala od svoje buduće svojte. I prva koja je upoznala mene. Bila je deset godina starija od mene i mojega muža (mi smo vršnjaci), pa premda je mojem mužu bila prava teta, uvijek sam je doživljavala kao prijateljicu, ne kao neku tetku. Tako smo je i zvali, Olga, nikad teta. Doživljavala sam je kao stariju sestru, koju nisam imala. Nisam imala ni mlađu. Jedinica sam.

I moj je muž s tom svojom tetom imao poseban odnos. Čuvala ga je kao djetešce, jer curici od deset godina on je došao kao lutka. A mojoj svekrvi (Olginoj starijoj sestri) bila je dobrodošla dadilja.

Olga je svojim roditeljima bila treće dijete, dosta mlađa od brata i sestre, pa se činilo kao da više pristaje uz drugu djecu nego uz odrasle. Ime nije dobila slučajno, uostalom kao ni starija braća. Majka joj je bila Ruskinja (Aleksandra, Šura), a otac Hrvat (Nikola), koji je za Prvoga svjetskog rata pao u rusko zarobljeništvo, dospio kao radna snaga na posjed ruskoga „kulaka“, taj je „kulak“ imao mlin, pa onda i brašna, koje mu je crvena metla tako pomno pomela da nije ostalo ni trunčice, a i sam je mlinar skončao tko zna gdje; zarobljenik se zaljubio u mlinarevu kćer, oženio se njome još u Sibiru, dobio sina, morali su bježati, pa se mlada obitelj dva mjeseca vukla raznim vlakovima do Slavonije, pri čemu je mali Vladimir jedva preživio, no preživio je. Nikola je došao u svoje selo Magić Malu i tu se zaposlio kao učitelj. Ženi je sve bilo novo i nepoznato – od jezika do običaja. No bila je snalažljiva i marljiva, svašta je znala raditi, pa se svačega i primala. Moja svekrva Nada (tko bi seoskom župniku objasnio ime Nadežda, pa da ne kompliciraju, rekoše samo Nada) rodila se u tom malom slavonskom selu blizu Nove Kapele i tako su živjeli od svojih ruku i učiteljske plaće. Nikola bi od starijega brata posuđivao odijelo i kaput da može otići u Zagreb polagati ispite na Pravnom fakultetu. Diplomirao je i to (uz filozofiju) i počeo dobivati sve bolje poslove. Završio je kao savjetnik u Kraljevskoj banskoj upravi Savske banovine. U Zagrebu im se rodila još jedna kći, ova Olga o kojoj pišem. Majci su imena njezine djece ostala jedina veza s domovinom, Sibirom.

Olgino je ime izgovarala, kao i sve druge riječi, ruski umekšano, Oljga, pa nije nikakvo čudo što je to rusko ime k nama došlo i kao Olja (bjelorus. Volha, ukr. Olha). Kažem rusko, no ono je i k Rusima došlo kao uvoz, još u 9. stoljeću sa švedskim Vikinzima, i to kao Helga. Poznavala sam i poznajem i neke Helge i neke Olge (tako i pokojnu spikericu Helgu Vlahović). U staronord. heiliac, heilagr značilo je zdrava, sretna, sveta, blagoslovljena, a djeci se obično daju onakva imena kakav želiš da im bude život i ona sama.

S Olgom sam kliknula na prvu. Bila je skromna, susretljiva i jednostavna, mogle smo razgovarati o svemu, nije bila isključiva, a cjeloživotno krpanje kraja s krajem ljude zna oplemeniti razumijevanjem. Živjeli su s dva sina na Vinkovoj končarevskoj plaći, pa je Olga postala šampionka financijskoga slaloma od 1. do 1. U konfekcijski dvosobni stan u Trnskom trebalo je zgurati štošta, pa je dodatnih polica bilo svuda, čak i u zahodu. Nagurano, ali uredno. Voljela sam odlaziti u taj stan i znati da mogu doći u svako doba. Kao nekad svojim tetama.

Olga mi je i stasom bila slična. Zacijelo je i debljina izvor prisnosti, pa bi mi svako malo gurnula neku obleku (suknju, vestu). Neke nosim i danas. A onda su kola, kako to biva, pojurila nizbrdo. Vinka je do smrti njegovala u stanu, onda se i sama razboljela. Morala je u starački dom, na svoju posljednju adresu. Vanjski je svijet pred njom nestajao. Iz kreveta je mogla vidjeti samo još ljude na hodniku s hodalicama. Kopnjela je. U neudobnoj dvokrevetnoj sobi stacionara više si nismo imale što reći. Prisnost je iščeznula. Bila je već s druge strane. Otišla je u smiraj jednoga ljeta, zapis o njoj stavljam u mjesec sjećanja na pokojne. O Božiću odem u crkvu gdje se još pučki pjeva i pustim grlo za sve one Božiće koje smo zajedno slavile pjesmom. A njezin stan u Trnskom, uz tolike druge, ostao mi je zamrznut kao na fotografiji.