Odlazak znamenita talijanskoga slavista

Sante Graciotti rođen je u Italiji, u gradu Osimu, 1. prosinca 1923. Umro je u Rimu 18. listopada ove godine. Bio je uvaženi i poštovani slavenski filolog, povjesničar književnosti i kulture. Završio je studij filozofije i teologije, nakon čega je bio zaređen za franjevca, a poglavari su ga poslali na studij književnosti u Milano (moderni smjer), a zatim i u Zagreb. Za vrijeme studija završio je tečaj paleografije, arhivistike i diplomatike. Prvi objavljeni radovi potaknuli su njegove poglavare da ga odrede za studij slavenskih jezika i. književnosti, što je on s uspjehom završio 1957.

Filolog Sante Graciotti bio je dopisni član HAZU, u Istri se osjećao kao u svojem davnom zavičaju / Izvor HAZU

Jednu studijsku godinu proveo je u Zagrebu, za drugu nije dobio dopuštenje boravka od jugoslavenskih vlasti te je želio otići u Sovjetski Savez, ali ni za taj put i boravak nije dobio vizu, a kad je izašao iz konzulata u Rimu, više nije bilo njegova auta. Zato je otišao na studij u Poljsku. Postao je profesor slavenske filologije pri Katoličkom sveučilištu u Milanu, a zatim od 1972. na Rimskom državnom sveučilištu La Sapienza. Utemeljio je Talijansku udrugu slavista (AIS), uređivao središnji talijanski slavistički časopis Ricerche slavistiche, bio je ravnatelj zaklade Fondazione Giorgio Cini u Veneciji. Razvio je veliku djelatnost u Institutu za Veneciju i Istok (Istituto Venezia e Oriente).

Bio je član brojnih akademija, pa tako i dopisni član HAZU-a. Kad je dolazio u Zagreb, sretali smo u ugodnom i korisnom ćaskanju, izmjenjujući obavijesti o knjigama, osobama i događajima u hrvatskoj i općoj slavistici. Jednom mi je rekao kako ga je sestra jedanput ušutkala viknuvši mu: Cito e muči! Smatrao je tada da je to muči! ostalo od jezika njegovih davnih predaka koji su iz Dalmacije prešli preko mora u srednju Italiju. Zajedno smo putovali po Istri, boravili u Roču i Nugli. Kad god je dolazio u Zagreb ili u Istru, susretali smo se i razmjenjivali obavijesti o našoj kroatističkoj znanosti. U Rimu se družio sa svojim redovničkim subratom Barnabom Hekićem, iz Istre, koji je bio profesor na jednom katoličkom sveučilištu.

U Istri se osjećao kao u svojem davnom zavičaju. Osim brojnih objavljenih radova s područja poljske, češke, bugarske i ruske književnosti, posebnu je pozornost posvećivao hrvatskoj književnosti, od prvoga objavljenog rada, doktorske disertacije o kritičaru Jakši Čedomilu (Jakovu Čuki, 1959) do kraja života. Slijedila je zatim studija o Kvadrigi istarskoga glagoljaša iz Roča Šimuna Grebla (1963). Pisao je o povijesti hrvatskoga lekcionara, o liturgijskom pjesništvu, pitanjima hrvatskoga književnoga jezika u prošlosti, o glagoljaškoj književnosti kao posredniku europskoga Istoka i Zapada, do opsežne studije i izdanja tekstova prvoga hrvatskodalmatinskoga petrarkista Pavla Paladinija iz Hvara (2005).

Posebice su zapaženi njegovi komparatistički radovi o književnom prožimanju talijanske i hrvatske književnosti, umjetnosti i kulture. Tiskom je objavio znameniti hrvatski dubrovački latinički misal, opremivši ga kritičkim aparatom – djelo koje je u Rimu otkrio i spremao za kritičko izdanje znameniti talijanski slavist i kroatist Ciro Giannelli, kojega je smrt u tome spriječila, te je Graciotti taj važan posao odlično dovršio i sretno objavio (2003).

Organizirao je brojne znanstvene skupove s tematikom književnih i kulturnih dodira talijanske kulture s kulturom susjednih naroda te uredio veći broj zbornika u kojima su objavljeni radovi slavističke i šire kulturološke problematike, posebice o mletačkom tiskarstvu, humanizmu, baroku i hrvatskom književnom jeziku u prošlosti. Njegov znanstveni interes širio se na sve slavenske narode i na njihove filologije. Učenici i prijatelji posvetili su mu zbornik radova Filologia e letteratura nei paesi slavi (1990). Dobitnik je nagrade Vatroslav Jagić Hrvatskoga filološkog društva (1999).