Nije prijetnja diktatura, nego slobodan izbor

Mlađahna osječka književnica Paula Rem (1995), koja je počela pisati i objavljivati vrlo rano, pa je u jednom trenutku bila „najmlađa hrvatska autorica za tinejdžere“ (roman Četiri dimenzije pobune, 2009), objavila je ove godine i prvi roman za odraslu publiku. Zanimljiv je pritom podatak što ga je iznijela u razgovoru za jedan zagrebački dnevni list – da je rukopis tog romana završila još 2014. Nije u nas neobično da rukopis tako dugo odleži u ladici (jer izdavač nije dobio novac za tiskanje knjige), koliko činjenica da je autorica tada bila još vrlo mlada, tek maturantica, a s takvim se žarom uhvatila u koštac sa zahtjevnom temom. Čitatelju može biti samo žao što se roman nije pojavio u vrijeme kad je bio završen, jer je spisateljica, unatoč nekim zanatskim nedorečenostima, iskazala snažan, obećavajući potencijal, a sigurno bi i njoj to mnogo značilo u književnom razvoju.

Izd. MeandarMedia, Zagreb, 2021.

Paula Rem pristupila je pisanju romana ne samo sa žarom nego i s mnogo hrabrosti: žar se vidi u impresioniranosti temom – što bi nam se moglo dogoditi ako se društvo bude razvijalo ovako kako vrište neki signali, a spisateljska hrabrost u izboru antiutopije – žanra u kojem je granica između dobre i trivijalne proze vrlo krhka i u kojem i iskusni pisci nerijetko završe u slijepoj ulici. Taj rizik spisateljica je vješto umanjila odlučivši se za satiričan ton, koji dominira u romanu, a najavljuje ga već i njegov naslov; kapital, naime, ima u religiji Kapitalikā, stanovnika Kapitaličke Republike, status najvećeg božanstva. On je stoga pisan velikim slovom, Kapital, kao i njegov sin Profit, ali i ostala božanstva – Tržište, Poduzetnik, Zatvor itd. I ovdje je, dakako, funkcija satire osuda, oštro karikiranje ljudskog ponašanja i društvenih mana: „Neki su nadahnuto započeli uobičajene orgijastičke aktivnosti dok je ostatak recitirao Kapitalunaše. ‘U ime Kapitala, Profita i poduzetništva svetog’, recitirali su sinkronizirano. ‘Smilovalo nam se svemoguće Tržište, oprostilo nam dugove naše i uvelo nas u konzumerizam vječni. Proslavit ćemo svetkovinu Kapitala prinosom žrtve, koju ćemo izbaciti iz vlaka’, reče Čuvarica pokazujući na Činovnika, dok se Toddy podlo smješkao u kutu.“

Roman se sastoji od tri dijela. U svakom od njih glavni je lik jedna od triju žena koje su nekad išle u istu školu, svirale u istom bendu i bile najbolje prijateljice, ali su s vremenom otišle na razne strane, pa i kad se sretnu, ne mogu se prepoznati. Svaka ima svoj život i svoju ljubavnu priču. Čuvarica je udata za jednog od najbogatijih ljudi u zemlji, ali im je mužev sin od prve žene na prevaru preoteo sve pa se ona morala zaposliti kao čuvarica Zatvora za nezaposlene; Umjetnica, slikarica, bila je u vezi s Činovnikom, ali ga je otjerala kad se počela drogirati; Komunikologinja je radila u jednoj američkoj reklamnoj agenciji, a sa svojim Premijerom, svrgnutim s vlasti i ubijenim, našla se deset godina poslije. U tom, trećem dijelu, u kojem je ona središnji ženski lik, a Premijer meštar koji vuče sve konce i tajno vodi Pokret otpora, razrješava se zapravo osnovni konflikt romana – sukob dviju nepomirljivih ekonomskih koncepcija, dvaju načina života.

Radnja romana zbiva se 2100. godine u Kapitaličkoj Republici. Nakon krvavog svrgavanja Premijerove socijalističko-demokratske vlade 2089, u državi su se dogodile velike promjene. Razmišljajući o tome, on oštro secira situaciju pokušavajući naći izlaz. Umjesto institucije sabora uvedena je izravna demokracija, zakoni se izglasavaju direktno, mrežnim referendumom, i moć je tako prešla u ruke neobrazovanih masa i bogataša. Privatno vlasništvo postalo je svetinja, korporacije mogu raditi što god žele. Ujedinjena Europa prihvatila je nacional-kapitalizam još prije stotinu godina, uvođenjem bezuvjetne slobode poslovanja za korporacije, a zemlje članice odmah su se pobrinule da pravilnici konkretnih poduzeća budu iznad državnih zakona. Onda svaka firma koja ima više od tisuću zaposlenih postavlja svoja pravila, a država se ne smije upletati u njihovo djelovanje. Svaka korporacija ima svoju sigurnosnu službu, zapravo vojsku i policiju, kojom bi mogla nekog uhititi ako misli da su njihovi financijski interesi narušeni i strpati ga u svoj zatvor.

Premijeru je jasno da se ideal države blagostanja ne može vratiti dok postoji izravna demokracija, a Komunikologinja na to dodaje da „prava prijetnja nije diktatura niti totalitarizam, već slobodni izbor koji nudi turbofolk direktne demokracije“. No Premijer ima i plan B: „Jedino rješenje je otići daleko odavde. Osnovati Novu Državu, neovisnu od već postojećih.“ Na koncu je prema tom cilju vlakom poveo tisuće ljudi, rekavši im da u svakom trenutku, ako se predomisle, mogu odustati od putovanja. Rekao je i to da će njihova nova domovina biti ekonomski organizirana prema kejnzijanskom modelu. Pa da malo objasnimo. Ta škola ekonomije, čiji je tvorac britanski ekonomist J. M. Keynes, podrazumijeva potiskivanje i kontrolu korporacija te državno arbitriranje u raspodjeli njihova profita. Za razliku od njih, Friedmanova čikaška škola zauzima se za neoliberalizam, za neograničenu slobodu pojedinca i isključivanje državnog intervencionizma. Donekle sličan „ekonomski sudar“ kao u romanu U ime kapitala susrećemo i u Mlakićevoj antiutopiji Planet Friedman (2012). Paula Rem sjajno je aluzivno inkorporirala u svoj tekst atmosfere iz Kafkina Procesa i Krležina Povratka Filipa Latinovicza (II. Povratak umjetnice).