Nerazigrano i glumački šaroliko

Shakespeareova komedija San ljetne noći, premijerno izvedena 12. studenoga na pozornici osječkoga Hrvatskog narodnog kazališta, u režiji i adaptaciji Tamare Damjanović, jedan je od kazališnih projekata koji u pandemijsko doba i u civilizaciji smrti pokušava vratiti nadu u život normalniji od ovoga koji živimo. A ponajprije pokušava nas podsjetiti da osim stvarnosti postoje snovi u kojima je stvarnost ako ne drukčija onda barem ljepša. I podsjeća nas, kako je Shakespeare cinično napisao, da „samo mijena stalna jest“.

San ljetne noći ili San ivanjske noći prvi je put prikazan 1598. godine prigodom nekog vjenčanja, kada su mladence na tom piru životno iskusniji vjerojatno željeli upozoriti da između stvarne ljubavi i sanjane ljubavi postoji razlika. Stoga Lisandar i Hermija te Demetrije i Helena, dva zaljubljena para u ivanjskoj noći čarolije, kada se događaju preobrazbe i žele nemoguće želje, začarani vilenjacima Oberonom i Pukom, postanu svojevrsne žrtve vilinskoga svijeta – čarolijom ne bez pouke.

Okosnica predstave svijet je mašte vilinskog svijeta / Snimio Kristijan Cimer

Komedija je dramaturški i sadržajno strukturirana troslojno. Fantazmagorični dio fabule čine Oberon, Titanija, Puk i ostali vidljivi i nevidljivi vile i vilenjaci; pripadnici realističnog atenskog dvorskog afektiranoga i ljudskog svijeta, kojima pripadaju atenski vojvoda Tezej i njegova zaručnica Hipolita te Lisandar i Hermija, Demetrije i Helena čine drugi sloj sadržaja; a prožima ih treći, groteskni dio, koji čine antagonisti zanatlije: tkalac Vratilo, tesar Dunja, krpač mješina Frula, stolar Spretko, krojač Gladnica i indijski dječak. U sučeljavanju, sukobljavanju i obračunavanju tih različitih svjetova pojedini likovi – mladi zaljubljeni parovi te Titanija i Vratilo – bivaju svojevrsne lude koje čarolija iz stvarnoga svijeta transponira u vilinski te iz vilinskoga, čudesnoga i začudnoga svijeta vraća natrag – u stvarni.

Predočavajući nam karakterološke odlike tih svjetova, redateljica Damjanović i Shakespeare u našem pandemijskom dobu – premda se čine neozbiljnima, ipak ozbiljno upozoravaju, a Puk i veli: „Što su ludi, Gospode, ti smrtni ljudi!“ – da ti različiti svjetovi, različiti po načinu života te talentima i netalentima tih svjetova, jesu oduvijek dio sveukupnoga čovječanstva, koje u današnjoj stvarnosti raznorazni manipulatori pokušavaju učiniti što jednoobraznijim. Opirući se prirodi i talentima, ti manipulatori smišljaju propise i disciplinu kako bi onemogućili pripadnike ludičke ivanjske noći, poput Vratila – koji u predstavi zanatlija na vjenčanju Tezeja i Hipolite želi glumiti: i ljubavnika i Tizbu i lava – jer se željama, maštom i darom opire moronskom nemaštovitom svijetu discipliniranih poslušnika.

Konačno, ta vrst otpora nije ovovremena izmišljotina ni aktivistički protest. O toj vrsti bijega iz svijeta realiteta u san i svijet pastorale, istodobno sa Shakespeareom, pisao je i naš veliki Marin Držić. Josip Torbarina, prevoditelj Shakespearea, zapisao je: „Ako pažljivo pročitamo svih pet Držićevih pastirskih igara – Venera, Novela od Stanca, Tirena, Grižula i Džuho Krpeta – vidjet ćemo da ima neka vrsta luđačke ‘ivanjske’ atmosfere u svima, osobito u Tireni i Noveli od Stanca.“

I scenografija osječke predstave, kako ju je kreirala Sheron Pimpi-Steiner, na neki je način dio držićevske pastorale. U središtu začarane šume, što dominira pozornicom, gospodari stari dub iz čije šupljine izlazi vilinski svijet i svojim čarolijama realni svijet vraća snovima u kojima se može naučiti da stvarnost nije svemoguća, kako se mnogima čini. Da je mašta ipak moćnija od svih znanstvenih izuma.

Svijet mašte vilinskog svijeta Shakespeareu i redateljici okosnica je i nit oko koje se mrse i razmrsuju, rastvaraju i razgrađuje mane i vrline stvarnoga svijeta te u njih ucjepljuje mašta i čarolija vilinskoga svijeta kao odgovor na sumornu stvarnost. Slijedeći sadržaj i ideju komedije predstava dobro funkcionira. No u razradi tog nauma redateljica ne uspijeva dovoljno razigrati niti balansirati odnose između tih svjetova. Zato sve postaje konfuzno, plošno, dinamički i ritmički linearno, a glumački šaroliko i stilski neujednačeno. Zbog toga cijela predstava na mnogim mjestima posustaje, ponestane joj daha, zanosa i glumačke mašte.

Tim nedostacima najviše su se oteli zanatlije, što je i Shakespeareova zasluga, koji su ponudili uvjerljivu glumačku živost i životnost. Svaki od njih – Aljoša Čepl (Dunja), Matko Duvnjak Jović (Spretko), Dora Bogdanović (Gladnica), dojmljivi Miroslav Čabraja (Frula) – imao je kreativni trenutak. Vrsnoćom se izdvojio Ivan Simon (Vratilo), koji je odglumio kompleksnost te šekspirovske lude. Uvjerljivo je dočarao maštovitost i zanesenost te u klaunovskim elementima uloge i tjelesnu fleksibilnost. Osobito je izvrstan bio u prizorima s Titanijom, koju je veoma dojmljivo glumila Sandra Lončarić.

Većina ostalih glumaca ispunila je funkcije uloga. A neki od glumaca pritom su zaboravljali da je preigranost uloge, ustrajavanje na suviše realističnim detaljima, glumački jednako neučinkovita kao i odustajanje od glumljenog lika. Koliko god se to diletantima činilo izvrsnim, čak i genijalnim, to nije glumačka kreativnost nego izvanjsko ocrtavanje lika. To dakako nije problem samo tih glumaca, nego ponajviše suvremenih redatelja, koji su režiju sveli na spektakluk i efekt.