Nema žurbe

Ove radove ne povezuje generacijska, kronološka, stilska ili programska pripadnost. Kompatibilan susret odabranih autora i autorica događa se na etičkoj i temporalnoj razini, proizlazi iz posvećenosti stvaranju i dugotrajnoj realizaciji rada. Koncept radova s jedne strane određuju dojmljive stvaralačke osobine poput discipliniranosti i predanosti, a s druge stvaralački tempo. Naime, radovi nastaju u rutinskom ali dosljednu ponavljanju stvaralačkih postupaka, u neprestanu vraćanju. Konkretni motivi odabranih autora i autorica variraju, ali svakomu od njih polazište je računica kojom se umjetnička kvaliteta mjeri marljivošću i utrošenim vremenom.

Postav izložbe s djelima Julija Knifera i Jelene Lovrec / Snimio ZORAN ALAJBEG

U splitskoj Galeriji umjetnina 26. listopada otvorena je skupna izložba Save the Date koja je obuhvatila devetoro hrvatskih autora i autorica u rasponu stvaranja od sredine prošloga stoljeća do danas. U medijski izrazito raznoliku postavu, izazovnu u okvirima jedne izložbene cjeline, ravnopravno su mjesto zauzeli likovni mediji, film i fotografija te izvedbene prakse. Vezivo je kustoski koncept, riječima autora izložbene koncepcije Vanje Babića i kustosa Galerije umjetnina Bože Majstorovića, „to što su njihove kompleksne ali integralno tretirane autorske zamisli bile realizirane provedbom sustavnih, discipliniranih, kontinuiranih i procesualno uvjetovanih umjetničkih postupaka“ te već naslovom izložbe naznačeno „referiranje na datumske odrednice“. Odabrani autori i autorice su Ivan Ladislav Galeta, Antonio Grgić, Željko Jerman, Željko Kipke, Julije Knifer, Nina Kurtela i Hana Erdman, Jelena Lovrec, Ivica Malčić i Melita Sorola Staničić. Navedeni izložbeni multimedijalni komad svjedoči o namjeri autora i autorica da provode i afirmiraju ideju o kontinuiranom stvaranju, na domaćim prostorima utjecajnu od modernizma druge polovice 20. stoljeća. Procesualnost se očituje u mnogočemu: dugotrajnom bilježenju pojava, dokumentiranju koraka stvaranja, ponavljajućim obrascima ponašanja, stvaralačkom asketizma i drugom.

Autoportreti kao iskazi vremena

Multimedijalni umjetnik Ivan Ladislav Galeta izloženim se radom kroz britki humor i samoironiju bavi institucionalnom kritikom i propituje relativnost kriterija tržišne vrijednosti umjetnina i njezinih ekonomskih činitelja. Naime, na 48. Zagrebačkom salonu, održanu 2013, Galeta je izveo nagrađivani hepening Višestruki autoportret u nestajanju. Radom se referirao na raniji istoimeni rad, nastao 25. rujna 1980. u Centru Georges Pompidou u Parizu. Prošireni rad sa Zagrebačkog salona uključivao je uokvirene četiri polaroidne autoportretne fotografije iz aparata za fotografiranje i olovkom ispisane datume izravno na zidu Galerije Bačva. Na recentnoj izložbi u Galeriji umjetnina prezentiran je fotodokumentacijom i snimkom intervjua s umjetnikom. Uz svaki datum ispisan na zidu Galerije Bačva zapisana je i cijena, koja se svakim danom mijenjala i povećavala za jedan euro. Prvi ispisani datum je onaj nastanka fotografije, a zadnji datum zatvaranja zagrebačke izložbe. Rastuća dnevna cijena odnosila se na umjetnikov autoportret. Fotografija konzervira stvarnost, ali se sama s vremenom troši i raspada. Fotografija je živi organizam, a što je starija, to je vrednija, naglašava sam autor. Vrijednost fotografije raste recipročno s njezinim nestajanjem. Tijekom izložbe kupnja odnosno prodaja proširuje se i na ispisane datume i cijene. Time se cijena povisuje za još jedan euro po ispisanom retku, odnosno udvostručuje se. Proces ispisivanja kao i život rada okončan je krečenjem zida u svrhu postavljanja nove izložbe. Svaki se dan fotografija mijenja, prizor sve više blijedi, dodaju se nove cijene, a rad time postaje sve noviji. Odolijeva vremenu. Autoportret je izravni iskaz identiteta. Dodavanjem cjenika autor naglašava svoj egzistencijalni i ekonomski status. Galetin rad na sebi je svojstven način slika imaginarnog tržišta umjetnina, sa stvarnim referencijama.

Neizostavni je predstavnik disciplinirana i posvećena stvaranja fotograf Željko Jerman, prepoznatljiv po eksperimentima s fotografskim medijem. Njegovu konceptualnu fotografsku seriju Moja godina II iz 1997. popratili su utišani performativni postupci. Naime, neprekidno 365 dana Jerman snima po jednu fotografiju za svaki dan. Fotografije prikazuju autora, a uz njih ravnopravno koegzistiraju zapisani vlastoručni napuci ili komentari uhvaćene fotografije. Subjektivni pristup temelj je umjetničkog koncepta bilježenja vlastita postojanja u prostoru i vremenu. Navedena serija smatra se sažetkom autorove stalne težnje za artikuliranjem svoje prisutnosti. Moja godina II jest materijalizacija subjektivnog doživljaja svijeta u najjednostavnijem obliku. Serija iz 1997. nadovezala se na raniju iz 1977. Hibridna foto-tekstualna cjelina postavljena je u zasebnoj prostoriji Galerije umjetnina oblikujući vizualno atraktivan kalendar.

Izloženost privatne sfere posve je jednaka bilježenjem sama sebe ili svog životnog prostora i njegovih zakonitosti.

Intimna kartografija

Željko Kipke mjesecima je brižljivo bilježio i sakupljao svoje šetnje Botaničkim vrtom, tek nekoliko stotina metara udaljena od njegova doma. Nakon operacije kralješnice liječnik mu savjetuje da u svrhu oporavka što više vremena provodi u šetnji.

Uskoro postaje svjestan da se njegove šetnje ne razlikuju od suvremenog flanerizma u kojem se sposobnošću aktivnoga gledanja prisvajaju prostori i događaji, kao i da poznate mikrolokacije posjeduju nadrealni kreativni potencijal, koji treba iskoristiti. Rezultat je eksperimentalno-dokumentarni film iz 2018. Botanički dnevnik u kojem je autor prateći postojeće markacije javnoga parka ponudio drukčiju viziju postojećih polja, proizašlu iz asocijativnosti i introspekcije. Bilježeći lokacije i „postaje“ kroz dnevničke zapise pacijenta na putu oporavka, Kipke stvara intimnu kartografiju iscrtavajući svojevrsnu psihogeografiju parka u kojem priroda pacijentu pruža oporavak, ali i utjehu.

Postav rada Željka Jermana Moja godina II, 1997.

Intimni dnevnik, ovaj put iz perspektive slikara, ali i primjer izrazite radne etike jest rad Ten Years Later slikara Ivice Malčića. Njegova je slikarska produkcija uistinu zamašna. Sklonost procesualnosti dokazuje dosljednom slikarskom poetikom u koju je ugradio svakodnevni rad u atelijeru. U tri navrata, 2006, 2008. i 2016, Malčić svakodnevno, osim u atelijeru, crta i kod kuće. Svaki dan stvara po jedan crtež. Motivi variraju pa se na njima mogu pronaći: kutija čaja od metvice, naslovnica stripa Lucky Luke, statistika, uplatnice, osmrtnica, novac, diploma, CD, dijelovi ženskog tijela, dokumentirana slikarska aktivnost i drugo. U Galeriji umjetnina izloženo je 366 crteža iz serije nastale 2016. godine, jer je godina bila prestupna. Izloženi crteži istovremeno su društveni komentar i preslik događaja iz osobnog života, preplet privatnog i javnog.

Koncentriran i miran stvaralački pristup prakticira i slikarica Melita Sorola Staničić. Dvije izložene slike, Maruba i Lotosi iz 2012, izrazito svijetle palete tonova, velikih formata, meditativne i umjerene geste te atraktivne vanjštine konceptualno razrađuje precizno popraćenim, a potom i upisanim vremenskim i prostornim odrednicama. Mnoštvo ispisanih datuma i sati na slikarskim kompozicijama prikazuju vrijeme utrošeno na slikanje te odmak prema propitkivanju tema procesualnosti, ponavljanja, promjene i vremena.

Izvedbene umjetnice Nina Kurtela i Hana Erdman u svibnju 2016. započele su projekt nazvan 365 rutina, koji provode neprekidno godinu dana. Konačni je proizvod videorad kojim su prezentirale jednogodišnju koreografiju nastalu svakodnevnim spajanjem nove osmerotaktne sekvence. Naime, svaki dan koreografija se nadograđuje dodavanjem novih osam taktova. U jednoj godini doseže 2920 taktova ili 48 minuta. Autorice svakodnevno izvode, snimaju, e-mailom razmjenjuju i uče nove korake. Koreografijom premošćuju geografsku udaljenost i kreirajući imaginarni prostor stvaraju bliskost koja nije ni fizička ni teritorijalna nego emotivna. Plesom preispituju teme komunikacije, prijateljstva i njihovih granica.

Jedan od 366 crteža Ivice Malčića iz 2016.

Prostornom udaljenošću u recentnom radu Until Tomorrow bavi se i multimedijalna umjetnica Jelena Lovrec. Autorica sa sestrom koja živi u Chicagu vodi videodnevnik u kojem sestra dokumentira zalaske, a ona sama izlaske sunca, koji se, zahvaljujući vremenskoj razlici između dva kontinenta, u ljetnom solsticiju događaju istodobno. Obje uz snimke zapisuju i intimne zabilješke, za svaki snimak po jednu, u kojima se profiliraju neizgovorene misli i osjećaji te sestrinski odnos temeljen na povjerenju, potpori, ljubavi i privrženosti. Dokumentaciju rada čine videozapisi i umjetnička knjiga.

Kritički potencijal procesualnosti

Posve drukčiji pristup procesualnosti, usredotočen na njegov kritički potencijal, zauzima arhitekt i vizualni umjetnik Antonio Grgić, na izložbi zastupljen fotografskom i novinskom dokumentacijom landartovske umjetničke akcije nazvane Bunkeri, nastale tijekom 1999. i 2000. godine. Riječ je o anonimnoj akciji u kojoj su se napušteni vojni bunkeri izgrađeni u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 1936, noću obljepljivali zidnim tapetama stvarajući pomalo lucidan i nadrealan efekt. Akcija se provodila godinu dana na datume državnih praznika svih država kojima su bunkeri bili svjedoci: Kraljevine Jugoslavije, NDH, FNRJ/SFRJ i Republike Hrvatske. Na svaki od datuma, kojih je mnogo budući da su se praznici mijenjali u skladu s novouspostavljenim ideološkim narativom, jedan od bunkera bio je oblijepljen tapetama i prebojen. Time su bunker i njegova okolina transformirani iz prijeteće zone u femininu i kičastu parodiju. Budući da su bunkeri upotrijebljeni tek 1941, a građeni su prema zastarjelom modelu karakterističnom za Prvi svjetski rat, pokazali su se posve nefunkcionalnim, a njihova gradnja uzaludnom. Mnogi bunkeri nikada nisu privedeni vojnoj svrsi. S godinama su zaboravljeni. Dijelom je razlog taj što država koja ih je dala izgraditi više ne postoji. Navedena akcija dovela je zaboravljene bunkere u medijski prostor, no samo kako bi upozorila na besmislenost i nelogičnost njihove gradnje potaknute paranojom i anksioznošću, strahom od gubljenja granica i napada. Kao i na njihovu disfunkcionalnost u suvremenom krajoliku, kada ostaju upisani u topografiju kao podsjetnik ili ožiljak. Fortifikacijski sustavi u svojoj naravi sadrže paradoks – u funkciji su obrane od napada, ali ne i u funkciji mira. Gradnja takva objekta već je sama po sebi prizivanje sukoba, posebice stoga što se gradi kao oblik prevencije od napada, godinama prije pojave stvarne prijetnje.

Pionir posvećena rada

Jedan od pionira predana i posvećena rada, paradigmatski izvor izložbe, jest Julije Knifer. Iako je s godinama sinonim za Knifera postao reducirani motiv meandra, sveden na crnu i bijelu boju, koji neprekidno slika od kraja pedesetih godina prošloga stoljeća do smrti 2004, radikalni asketizam kao smjer i poziv može se zateći već u njegovim ranim radovima. Između 1949. i 1952, prije autorova upisa na zagrebačku Akademiju likovnih umjetnosti, odnosno tijekom studija, nastaje opsežna serija autoportreta. Frontalno pozicionirani autoportreti nastaju autorovim studioznim promatranjem svog lica u ogledalu. Na izloženim autoportretima mogu se zapaziti tek neznatne stilske mijene. U gotovo opsesivnu ritualnom slikanju autor ne stvara psihološki portret, nego se usredotočuje na ritmičke pomake, jednoličnost i monotoniju. Iste takve izražajne efekte postiže u meandrima. Kao glazba ni slika nije ništa više od ritma, a kontrasti crne i bijele boje te vertikala i horizontala meandra samo su krajnosti koje se međusobno smjenjuju i poništavaju u ujednačenom tempu. Kniferovi autoportreti postavljeni su tako da čine oblik meandra. Time vizualno predočavaju tijek autorove misli i najavljuju Kniferov životni projekt koji će uslijediti godinama poslije.

Izmirenje antipodnih kategorija

Navedena izložba okuplja i uzajamno suprotstavlja radove. Antipodne kategorije pomiruje pozamašan tijek razvoja radova. Pripadništvo proizlazi iz zavidne radne etike te performativne komponente: usmjerenosti aktivnosti, djelovanju, stvaranju. Problemsko usmjerenje s druge strane nije zadano, negdje je i suvišno jer se radovima ogoljava sam postupak, način izvođenja rada, razotkrivaju metode i obrasci, stvaralačke navike. S jedne strane na izložbi nailazimo na radove koji problematiziraju pitanje umjetnosti kao procesa, ali i na one koji se bave procesom u umjetnosti, primjenjuju koncept rada u nastajanju. Knifer se nastoji trajno zadržati u fazi produkcije, bez obzira rezultira li proizvodnjom umjetničkog djela ili ne. S druge strane, većina autora i autorica usmjerena je na ostvarivanje finalnog proizvoda pa je procesualnost shvaćena kao jedna etapa na putu prema završnom proizvodu (Melita Sorola Staničić, Nina Kurtela i Hana Erdman, Jelena Lovrec, Željko Kipke, Željko Jerman). Ipak, čak se i gotovi umjetnički proizvodi, bez očita prikazivanja postupaka kojima su nastali, referiraju na proces vlastitog nastajanja, bilo na konceptualnoj ili materijalnoj razini. Pojedini umjesto nastajanja istražuju proces nestajanja, istrošenosti radova. Takav je primjerice rad Ivana Ladislava Galete. Procesualnost je i ishodišna točka kritičkog stava (Antonio Grgić, Ivica Malčić). Ona je i kritički angažman protiv umjetničkog djela kao estetskog proizvoda koji je podvrgnut zahtjevima tržišta za brzom produkcijom i konzumacijom, koja rezultira brzim zaboravom. Procesualnost je složen hod u kojem se skriva ključ trajanja.

Ubrzanje sveopće životne ­dinamike mijenja načine produkcije, ­posredovanja i recepcije umjetničkih djela. Tržišna funk­cio­nalnost i isplativost zahtijevaju minimalno vrijeme za realizaciju rada. Stvaralačke odrednice poput minucioznosti, marljivosti i predanosti proizlaze iz etike koju današnji tržišni sustav ne podupire ili naprosto ne razumije. Ipak unutar umjetnosti ostaju poželjne i dobrodošle. Stvaranje se još uvijek ne mora mjeriti štopericom, ali veća sloboda čini umjetnikov život neugodnijim, podložnim ekonomskoj nesigurnosti. Činjenica je da su umjetnici nerijetko prisiljeni na rad u izolaciji od tržišta. Koliko ih se uistinu odlučilo odreći ekonomske sigurnosti radi opstanka integriteta i duhovna usmjerenja svijeta? Skloni smo umjetnosti prišiti bezbroj iluzija. Ipak, ne treba podcijeniti sposobnost nošenja umjetnosti s izazovima vremena.