Nema ljepote bez istine, ni ružnoće bez laži

U izdanju Ogranka Matice hrvatske u Hvaru objavljena je knjiga Estetička aksiologija, djelo našeg istaknutog filozofa estetike, svestranog umjetnika i sveučilišnog profesora Rajmunda Kuparea.

Estetička aksiologija koncipirana je kao udžbenik namijenjen studentima Papinskog katoličkog sveučilišta u Santiagu, u Čileu, gdje je, na poziv tamošnje dominikanske provincije, Rajmund Kupareo preuzeo mjesto profesora estetike i aksiologije i gdje će svesrdnim zalaganjem i plodnom akademskom djelatnošću, okrunjenom istaknutim funkcijama na sveučilištu i priznanjima koja je za to dobio, u razdoblju od 1950. do 1971, uspjeti organizirati studij estetike i unaprijediti ga do razine Instituta za estetiku, koji u istom obliku i danas djeluje na istom sveučilištu. S obzirom na namjenu, knjiga je napisana na španjolskom jeziku, tako da su se prevoditelji našli pred zadaćom prevođenja teksta s jezika koji autoru nije izvorni na njegov materinski jezik, što s prevoditeljske točke gledišta, makar bi na prvi pogled moglo izgledati drukčije, nije olakšavajuća okolnost. No mladi prevoditeljski dvojac, Matija Janeš i Marta Tomić, taj je posao obavio vrlo uspješno, tako da će svatko tko ubuduće ovu knjigu uzme u ruke pred sobom imati čitak, prohodan i u hrvatskom jeziku dobro strukturiran tekst.

Nagrađena knjiga u izdanju
OMH u Hvaru, 2021.

Važno je istaknuti da su okolnosti u kojima je knjiga nastala bile pionirske jer estetska misao, na razini samostalne akademske discipline, ne samo da se tada nije predavala na tom čileanskom sveučilištu nego ni u cijeloj Latinskoj Americi. Zbog toga je Kupareo morao utvrditi polazišne osnove za izučavanje te filozofske discipline. To je učinio tako da kao putokaz studentima za njihov dalji samostalni rad, u širokom rasponu, upućuje na teoretske izvore i relevantne autore, pri čemu upada u oči umijeće izbora citata kojima potkrepljuje izložene teze, što ga ujedno razotkriva kao intelektualca velike erudicije i svestrane upućenosti u aktualna kretanja na području umjetnosti, filozofije i znanosti. No ta asocijativna širina ne svodi se na udžbeničko nabrajanje teorema, jer Kupareo ima čvrsti okvir unutar kojeg razvija teme i usmjerava zaključke, a taj je okvir teološko-filozofski sustav sv. Tome Akvinskog. Dosljednošću pristupa, ne samo u ovoj knjizi nego i u svim ostalim djelima, smatra autor predgovora fra Domagoj Polanščak, Kupareo zauzima „istaknuto mjesto u neoskolastičkom mišljenju“ kao jedan „od najuglednijih hrvatskih katoličkih književnika i mislilaca 20. st.“.

Čovjek vrijednosti ne stvara nego ostvaruje ili, nažalost, odbacuje

Aksiologija je grana filozofije koja proučava vrijednosti. Estetička aksiologija bila bi stoga izučavanje umjetnički lijepa pod vidom vrijednosti, odnosno dobra koje donosi. Aksiologija kao poseban smjer u filozofiji pojavljuje se tek u 19. stoljeću, dok je dotada teorija vrijednosti proučavana pod nazivom dobra, dobrote. Kako se Kupareo u uvodnom poglavlju jasno opredjeljuje da će aksiološka tematika u njegovu izlaganju biti prisutna tek u onoj mjeri u kojoj se preklapa s tomističkomu pozicijom u odnosu na filozofiju vrijednosti, onda je jasno da će na tragu aristotelovsko-tomističke doktrine, s jedne strane, otkloniti subjektivistički relativizam po načelu da je čovjek mjerilo vrijednosti, kao npr. kako naučava Protagora u antičkoj filozofiji ili, u novije vrijeme, npr. Sartre tvrdnjom da čovjek stvara vrijednosti, a s druge strane otklonit će i idealističko premještanje bîti u nedohvatnu transcendenciju, čime se stvarnost „denuncira“, odnosno lišava se vrijednosti, za što je najbolji primjer Platonova filozofija. To upućuje da će se Kupareo založiti za vrijednosni realizam, što znači da su vrijednosti utemeljene u bitku, ali one se ostvaruju samo preko čovjeka i njegova djelovanja. Odnosno, nije čovjek taj koji stvara vrijednosti, on ih samo ostvaruje ili, nažalost, odbacuje. Kako je prema Tomi Akvinskom počelo i svrha svega u Bogu, a Bog nije shvaćen kao bezlični, apstraktni Apsolut, nego je vrijednosno određen kao najviše i savršeno Dobro, onda sve što postoji, od najmanje molekule pa sve do čovjeka, najvišeg u rangu bića, hijerarhijski je poredano ovisno o tome u kojem stupnju u sebi nosi stvarni trag tog Vrhovnog Bića, pa su u tom smislu rangirane i vrijednosti, već prema stupnju kojim zrcale njegovo savršenstvo. Posebnost čovjeka kao razumskog bića jest u tome da je on jedino biće koje, ne u ontološkom nego aksiološkom smislu, tek treba postati čovjek. On je upućen da svojim djelovanjem izgrađuje sebe kao „sliku Božju“, jer, kaže Kupareo, „dobro se nameće na apsolutni način, kao dužnost usavršavanja vlastitog bića“. A putokaz na tom putu usavršavanja su vrijednosti.

25. predsjednik Matice hrvatske Stipe Botica i predsjednik OMH u Hvaru Kuzma Kovačić / Snimio MIRKO CVJETKO

Sukladno temi knjige, Kupareo se ograničava na razmatranje samo najviših, duhovnih vrijednosti. To su: metafizičke, estetske i moralne vrijednosti, a one se sve stječu u religioznim vrijednostima, s obzirom na to da im je svima zajednička težnja prema apsolutnoj vrijednosti, prema Bogu. Jasno, u središtu su razmatanja estetske vrijednosti, s obzirom na njihovo metafizičko-psihološko utemeljenje, kao i međusobni odnos s ostalim duhovnim vrijednostima, što analizom razgraničenja i povezanosti među njima, sačinjava temeljni pa i najzanimljiviji dio knjige.

Najsažetija definicija umjetnosti, koju predlaže Kupareo, jest da je ona utjelovljenje ideje. Ona u konkretnom prikazu, već prema tome o kojoj se umjetnosti radi, u slici, kipu, pjesmi, simfoniji, predočava određenu ideju koja je opća, uspijevajući tako ujediniti apstrakciju s osjetom, ono duhovno s materijalnim, metafizičko s naravnim. Estetska vrijednost jest u tome da se doživljavanjem umjetnički lijepa naš duh obogaćuje u spoznaji viših istina, a duša oplemenjuje i uzdiže prema onome što je najviše Dobro. Specifična privlačnost umjetnosti, što Kupareo ne propušta istaknuti, krije se u tome da je doživljavanje općeg posredovanjem konkretnog sadržaja, čovjeku bliskije, više ga zadovoljava od npr. čisto filozofske spekulacije. Pa i završne riječi knjige posvećuje toj poenti, u njima najbolje možemo prepoznati Kuparea, i sama umjetnika kao i strastvena zaljubljenika u umjetnost. O blagodati uprisutnjenja ideje u konkretnom predmetu umjetničkog prikaza kaže: „Ta sugestija umiruje naš duh više od filozofskih spekulacija jer smo ljudi, odnosno, želimo – naravno, ne materijalno – vidjeti, gledati, čuti, dodirnuti bîti koje se skrivaju u predmetima.“ I zaključno: „Ispravno je rekao pjesnik Keats: ‘A thing of beauty is joy for ever’. “

Što se tiče odnosa među vrijednostima, Kupareo ističe zasebnost svake od njih s obzirom na svrhu kojoj je svaka posvećena. U skladu s tim čvrsto se zalaže za autonomiju umjetnosti, što znači da druge vrijednosti mogu biti građa umjetničkog prikaza, ali nikad njezin cilj i svrha. Umjetnost ne smije moralizirati, teoretizirati, ne smije biti doslovno ni didaktična ni naturalistička ni narativna, jer tako, ulazeći u područje drugih vrijednosti, promašuje svoju misiju: izraziti ideju koju prikazani konkretni sadržaj sugerira. Ali, istodobno, makar mu priznaje početne zasluge u afirmiranju autentičnosti estetskog fenomena, Kupareo se ograđuje od larpurlartizma jer načelom umjetnost radi umjetnosti, oslobađajući je od svih svrha, umjetnost zatvara u samu sebe, svodi je na formalističku igrariju, postupno potiskuje njezinu osjetilno-predodžbenu komponentu i tako je u konačnici dovodi do samoukidanja. U tom smislu, imajući stalno u vidu aksiom o jedinstvu osjetilnog i duhovnog u umjetnosti, Kupareo je mogao reći nešto što uhu današnjeg slušatelja zvuči jako provokativno, sve do neprihvatljivosti, da je apstraktna umjetnost besmislica.

Od ovog broja Vijenca prikazivat ćemo izdanja Matičinih ogranaka nagrađena na Glavnoj skupštini Matice hrvatske

Razlikovanje vrijednosti, međutim, ne znači njihovo razdvajanje, dapače, one podupiru jedna drugu u težnji prema zajedničkom uzvišenom cilju. Nikako ne smije doći do sukoba vrijednosti jer se time proturječi istini na kojoj sve jednako počivaju. „Istinska umjetnost ne može biti u srazu s drugim vrijednostima“, kaže Kupareo, pa ako umjetničko djelo afirmira neistinu, ono ne može biti lijepo, pa samim tim ni vrijedno, kao npr. u romanu D. H. Lawrencea Čovjek koji je umro u kojem pisac Isusa Krista prikazuje u kontekstu seksualnosti, suprotno istini o njemu kao Sinu Božjem. Da ništa ne može biti lijepo ako nije ujedno dobro i istinito, Kupareo efektno sažima snažnim riječima: „Nema ljepote bez istine, ni ružnoće bez laži!“

Zamislimo li se nad ovim riječima, sad već sedamdeset godina nakon što je knjiga nastala, u ozračju narastajućeg liberalizma i new age-relativizma, svojevrsnom demokracijom ideja izjednačenih vrijednosti na istoj razini s protuvrijednostima, možemo se upitati koliko smo mi danas duboko zagazili u laž, a udaljili se od istine, i što se tiče umjetničkih i moralnih i religijskih vrijednosti. Zaista, kako to, a seže to još od 19. stoljeća, da ni umjetnici ni teolozi liturgičari ne uspijevaju oblikovati posvećeni prostor – kako arhitektonski tako i slikarski i kiparski, pa i glazbeno što se tiče odvijanja obreda – da bi se moglo reći da je crkva lijepa i da ljepotom svih svojih sastavnica vjernicima omogućava uzdizanje duha prema cilju svoga religioznog osjećaja, prema Bogu?

Opomena ili poziv?

Nasuprot tome, ova knjiga, ali ne samo ona, nego cijeli Kupareo, ponikao i stasao okružen toplinom Hvara, ljupkošću njegova krajolika i fascinantnom ljepotom mora, Kupareo umjetnik, zaljubljenik u umjetnost, katolički svećenik, redovnik dominikanac i Kupareo osoba, kako ga u istini svega navedenog možemo lijepo doživjeti na portretnoj bisti, umjetničkom djelu kipara Kuzme Kovačića, poziva nas, na sebi svojstven tihi, ali ustrajni način, da kročimo smjerom Tome Akvinskog i njegova velikog prethodnika Augustina, čija poznata rečenica možda najbolje ocrtava taj smjer: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ U ovom našem aktualnom trenutku najveća vrijednost knjige Estetička aksiologija, osim primarno edukativne sastavnice, zacijelo se krije baš u tom pozivu, koji nama danas ujedno može zvučati kao upozorenje.