Lirska dijagnoza stanja svijeta

Često se raspravlja o statusu pjesničke poruke, o njezinoj uhvatljivosti, važnosti, štoviše o njezinu postojanju. Iz različitih perspektiva komentira se famozno pitanje Što je pjesnik htio reći. Jedni to čine sarkastično, drugi humorno, treći se ježe i kostriješe nad samom činjenicom njegova postojanja itd.

Duda varalica

Sudeći prema kontekstima u kojima se to pitanje aktualizira, ono je postalo duda varalica, predmet opće sprdnje, sigurna meta za cinike i ironičare svih vrsta. U medijima, koji su dobrim dijelom na sebe preuzeli oblikovanje slike stvarnosti, zatječemo ga recimo kada se kritički secira izjava kakva političara, policajca, sudionika reality showa (puristi bi kazali – zbiljokaza) ili kada se novinar iščuđava nad bizarnostima svakodnevice, ali tako da ih ponavlja, daje im na važnosti i čini ih teško zaobilaznim začinom naših života.

Izd. Naklada Bošković, Split, 2021.

Uvjeren sam da većina onih koji svoju intelektualnu lucidnost i spisateljsku oštrinu povremeno podupiru obrednim parafraziranjem tog pitanja ne bi mogla puno reći o tome što zapravo čine pjesnici i pjesme, što čini svatko od nas kada čita poeziju, o kakvoj je komunikaciji tu riječ i kako su raspodijeljeni ulozi između sugovornika. Ta pitanja nisu doduše nimalo lagana i ne pretpostavljaju jednoznačne odgovore. Nije međutim sporno da pjesnici hoće nešto reći, čak i u trenucima kada se igraju riječima ili formom, nadređuju zvuk smislu ili odustaju od konvencionalnih upotreba jezika. Sporno jedino može biti naivno uvjerenje čitatelja, kritičara ili nastavnika da se pjesma recipira otkrivanjem pjesnikove namjere. Takvo uvjerenje tjera čitatelja da umjesto činjenicama iz pjesme važnost počne pridavati podacima koji se tiču autorove privatnosti i biografije.

Držim da bi se smislovi koje pripisujemo pjesmi trebali zasnivati  na pomnom čitanju njezina teksta pričem će svatko od nas svjesno ili nesvjesno u čitanje uključiti vlastito iskustvo i opći kontekst u koji je uronjen (vremenski, retorički, ideološki i sl). U tom će nam se slučaju pjesma otvoriti, a mi ćemo s njezinim stihovima moći krenuti u različitim smjerovima, gdjekad i toliko daleko da će legitimno postati jedno drugo pitanje: Što je čitatelj htio pročitati u pjesmi?

Obraćanje Marku Aureliju

Ovom ću prilikom upozoriti na pjesničku zbirku Dragi Marko Ivana Klarića (1972). Ona govori o mnogo čemu. Ipak, najprije nekoliko riječi o samom autoru. Obrazovanjem je pravnik, zadnjih petnaestak godina marljivo objavljuje poeziju i prozu. Unatoč tome o njemu se u književnoj javnosti razmjerno malo govorilo i pisalo. Dragi Marko njegova je osma pjesnička knjiga. Prethode joj zbirke Ruže i ništavilo (2006), Mjesečeva kuća (2009), Noino zrcalo (2013), Digitalni žamor (2014), Zrcala u pustinji (2016), Crna pantomima (2018) i Karbonski krajolici (2020).

Zbirka Dragi Marko u recentnoj hrvatskoj poeziji djeluje gotovo kao strano tijelo. Izrazito je referencijalna, poziva čitatelja da se otisne na intelektualnu plovidbu koja pretpostavlja stanovite historiografske, filozofske i literarne uvide, ne libi se postavljanja općih dijagnoza koje se tiču ljudi i ljudskih osobina, povijesti, suvremenosti, demokracije, politike i sl. Klarićevu zbirku čini šezdesetak pjesama. Marko iz naslova rimski je car Marko Aurelije, koji je živio u 2. st. Čitava je knjiga izvedena kao niz apostrofa (ili kao jedna velika apostrofa) koja otvara vrata refleksiji poetskoga subjekta, koja njegovu misao i vrijeme stavlja u širi kontekst te tako relativizira ili potvrđuje ono rečeno. Da podsjetim, Marko Aurelije, uz to što je bio car, bio je i filozof.

Taj čovjek je vodio ratove koje je morao voditi, reformirao građansko pravo, osnivao škole, ali je u životu i djelovanju slijedio stoička načela, osobito Sokrata, mislio je i pisao o vrlinama poput mudrosti, hrabrosti, umjerenosti, pravednosti, o karakteru istine. Svoje magistralno djelo, spis Samimu sebi (često se navodi pod naslovom Meditacije) napisao je na grčkom jeziku. Radi se o svojevrsnom filozofskom dnevniku, u kojemu su tumači nalazili klice komzmopolitizma i jak etički naboj. Čitatelji su pak  zastajali kod njegovih aforistički formuliranih savjeta, npr.: “Porazno je kad u životu pojedinca prije klone duh nego tijelo.” – “Tko griješi, taj griješi na svoju štetu, a onaj tko je nepravedan taj je prema samome sebi nepravedan jer pokazuje da je zao.” - „Ne radite više stvari odjednom.“

Epistolarni kod

Klarićev lirski subjekt lavira između sekvenci u kojima nastoji oživjeti svakodnevicu svoga ekskluzivnog sugovornika iz davnih vremena i eksplicitnih iskaza kojima dijagnosticira stanje suvremenoga svijeta. U prvom slučaju zatječemo primjerice Marka Aurelija kako šeta osunčanim poljima Hispanije dok „pšenica diže glavu“ prema njemu ili ga susrećemo kada je već star i melankoličan pa mu „sjena šume prekriva lice“. Takvi retorički ukrasi u funkciji su konstruiranja prijemčivoga epistolarnog koda i sugeriranja subjektova detaljnog poznavanja subesjednika, vremena i prilika u kojima je živio.

U drugom slučaju Marko Aurelije pretvoren je u figuru osobe dostojne da joj lirski subjekt predoči intelektualno i duhovno siromaštvo te ludilo svoga doba. Samim se tim činom lirski subjekt nastoji izmjestiti iz vlastitoga egzistencijalnog konteksta, ali i udaljiti od diskurzā kojima je okružen. On među inim govori o ćudljivoj demokraciji, vojsci, pandemiji, Kissingerovim naočalama, pjesnicima („uostalom svaki diktator je propali pjesnik“), ljudskom licemjerju, ratovima, globalizaciji, galaksiji, svemirskim načelima, religijama, ljepoti, vlasti, zlu, digitalnom dobu.

Riječ je o poeziji koja se puno više utječe duhu nego duši, poeziji u kojoj su važni ratio, stav, pa i poruka. Sam autor osvješćuje polidiskurzivnu prirodu svoje knjige: „volio bih misliti da mi je milošću božjom/ dodijeljena uloga kroničara/ iako bi se ovo što pišem teško/ moglo nazvati kronikom“. Klarić je izgleda poetski način izabrao kao prikladan oblik eksplikacije stanja, jer dopušta sažimanje i figurativno predočavanje tog stanja (npr. izdvajanjem kakva karakterističnog detalja), potom njegovo afektivno naglašavanje i mistifikaciju. U tu lirsku kroniku prodiru glose, ispovjedne crtice, bilješke o aktualijama. Povremeno se ispod teksta pojavljuju čak i fusnote koje čitatelja informiraju o spomenutim podacima ili likovima – npr. kada se u „epistoli“ pojavi Fronto, u fusnoti se otkriva da je riječ o znamenitom retoričaru iz Cirte kojega je Marko Aurelije doživljavao učiteljem i s kojim se dopisivao.

„Demokracija potiče loš ukus“

Posezanje za apostrofom kao uporišnim retoričkim sredstvom omogućilo je Klarićevu lirskom subjektu da dramatizira vlastiti solilokvij. Apostrofa je, kako je poznato, dijaloška figura koja dinamizira izlaganje i stavlja ga u perspektivu komunikacije – odsutno se uprisutnjuje, realni odnosi stavljaju u zagrade i otvara se prostor onirizaciji i fantastizaciji svijeta i jezika. Ivan Klarić međutim apostrofu koristi kao formalni zalog poetičnosti. K tome, budući da se obraća mudrom caru i misliocu, njegov subjekt nema namjeru onirizirati ili fantastizirati, nego upravo kritički jasno i pronicljivo svjedočiti o svome vremenu. Njegovi su interesi, percepcija stvarnosti i etička načela najprezentniji u šest tekstova istoga naslova – „Atlas misli“.

Svih šest tekstova počinje identičnom formulom oslovljavanja: „Dragi Marko/ evo što sam unatoč svojoj kratkoj pameti/ uspio shvatiti“. Izvještaji Klarićeva subjekta iz našeg vremena, koje – pred očima suvremenika – upućuje Marku Aureliju, gradicijski se kreću od kritike preko polemike i ironije do sarkazma. Klarićeve su „poetizirane“ teze britke i aforistički formulirane. Najčešće im je u podlozi evidentna paradoksalnost. Među inim njegov je subjekt uspio shvatiti  „da u duhovnom svijetu vlada apsolutna hijerarhija/ a da demokracija potiče loš ukus“, „da živimo u vremenu kad se na mjestu kulture/ pojavljuju njezini surogati// da kultura nije začuđujuće nemoćna kao što se to obično misli/ nego začuđujuće rijetka// da su se u 21. stoljeću intelektualci pretvorili/ u estradne zabavljače“ itd.

Potkraj knjige još je nesmiljeniji, s tim da umjesto vlastitih objekcija popisuje anomalije i paradokse koji suvremenog čovjeka zapljuskuju sa svih strana: „pišem onako kako mi diktiraju događaji/ listopad predsjednica snimljena kamerom na privatnim orgijama/ studeni bivši premijer dobio šest godina/ prosinac propala mirovna konferencija na Bliskom istoku/ siječanj po tko zna koji put pokušavamo uvući Iran u rat/ veljača trgovinski lanci pozivaju kupce / da ne podliježu provokacijama mirotvoraca/ ožujak farmaceutske tvrtke potakle javno raspravu/ o izmjeni demodiranih bioetičkih zakona“ (Pod opsadom). Ovako izravnom pjesničkom zasijecanju u zbilju s puno razloga bi se mogla pridjenuti oznaka stvarnosne poezije.

Zbirka Dragi Marko Ivana Klarića dobra je i dobro pisana knjiga. Među recentnim poetskim strategijama nema traga koji bi prepoznatljivije slijedila. Iz te poezije probijaju erudicija i intelektualistička skepsa, a izvedbeno ju obilježava kontemplativni provjetiteljski subjekt koji izrazito afektivno promatra život oko sebe, ali u njemu ne želi aktivno participirati nego tek svjedočiti.

Premda je diskurz zbirke povremeno docirajući, Klarićevi stihovi uspješno uvlače čitatelja u svoju mrežu i on sa zanimanjem prati glavne tokove i rukavce mišljenja njegova poetskog protagonista. Nema sumnje da nam zbirka Dragi Marko može puno toga reći o našem vremenu i nama samima. Možda nije važno što je pjesnik htio reći, ali je nesumnjivo važno ono što govore njegovi tekstovi i na kakve sve spoznajne pustolovine potiču svoje čitatelje. Dragog Marka jednako preporučujem pasatistima i trenutistima, književnim eklekticima i aktivistima.