Kad pjesma prodiše

Čini se da je ovo vrijeme antologija poezije i vrijeme rasta zloguke pandemije. Pandemija, vidi se, ne jenjava, već se i dalje zlotvorski učinkovito iščitava preobražavajući čovjeka, kojemu u svemu tome treba mudrosti i ravnoteže. I kakvu ulogu u svemu tome ima antologija poezije: sveobuhvatna metafora osjetilnog, kontrapunkt skrivenih mogućnosti bivstvovanja, paradoks naše pripadnosti svijetu, blagotvoran simbol čuđenja i ushita. I sve je to život, kad se čini da nam on izmiče i da ništa nije na svom mjestu. A onda nas vrijeme poetske srodnosti zaustavlja stihovima i obuhvaća nas ispovjedni osjećaj disanja poezijom: „Kad bismo mogli imati još jedan život / da imamo nešto jednostavno zemaljsko / i na uzici iznad nas da visi / komadić nebeske halve – nada u radost i oprost.“ (Elka Njagolova, Medeni san).

Stihovi su to iz jedne nesvakidašnje antologije koja je došla iz slavenskih prostora, stihovi koji dišu etičkim i duhovnim pročišćenjem u čaroliji naslova Ljubav – sol života: još jedno antologijsko izdanje Slavenske akademije, u kojem se pjesnici, riječi i jezici vole i grle.

Izd. Slavenska književna i umjetnička akademija, Varna, 2021.

Dvojezična antologija objavljena u Varni (Bugarska) okuplja suvremene autore: dvadeset i dva bugarska i dvadeset i dva hrvatska pjesnika. Nesvakidašnju antologiju sastavile su dvije ugledne pjesnikinje, hrvatska Enerika Bijač i bugarska Elka Njagolova. Nakladnik, Slavenska književna i umjetnička akademija, objavio je još dvije zapažene antologije: O-Kato Otečestvo (domoljubna lirika) i Hljeb naš nasušni (2019). I naslovi tih antologija kazuju više, jer prostori života u njima idu u širinu, u dubinu. Prostrana sveobuhvatna lirska duša korača (u njima) krupnim koracima. I svjetlonosna, istančana i tankoćutna lirika u antologiji Ljubav – sol života promiče Ljubav u imaginativnim varijacijama odabranih pjesnika, sublimira čistoću, komunicira osjetilnu srodnost i bogatstvo suglasja. I kad se ta ljubavna polifonija ponavlja, pjesma prodiše u potrazi za čovjekom koji personalizira život riječi: „Gdje si odnijela taj dan, rijeko? Gdje si ga skrila? / Prirodni jezici su pomiješani. / Ne razumijem te. / Oh, ti koja si sestra vremenu, pitaj ga / može li mi vratiti onaj dan, / hoće li mi ga vratiti?“ (Ivailo Balabanov, Rijeka).

Lirska svijest da se vidi lijepo, da bismo se spojili sa svijetom, srasli s njegovim metamorfozama, traži duhovno ravnovjesje, metafore razboritosti i smjernost kojima pristaje oduhovljeno poetsko strpljenje: „To što se ti kao neiskusni plivač mučiš / stići dno moga pogleda – / i što ti neće preostati zraka za povratak / ne znači da mora presušuju. / Ipak – pokušaj... (Margarita Petkova, Mrtvo gibanje).

Pjesme o ljubavi odjek su „zemaljskih samoća“ (Henri Bosco). I nigdje ne odjekuje taj intenzitet emotivnih tjeskoba kao u imaginativnom smislu koji će oslobođen sputanosti prodisati u poetskim slikama koje smo znali sačuvati u sebi. Slike su korijen, stabljika i sjaj sunčanog dana: „Riječ je praboja./ Kako poželim, / mogu ti prošaptati oči kao smeđe, zelene ili plave. / Mogu te predati moru, snijegu, šumi ili pijesku i nazrijeti tvoje lice u svim bojama svemira.“ (Davor Šalat, Praboja za Lanu).

„I svi možemo tražiti i izmišljati svakakve mudre misli o Ljubavi, ali ona će i dalje ostati nerazjašnjena, nepoznata, mistična i čarobna.“ (Elka Njagolova, Ljubav li?). Eto, to nam kazuje antologija Ljubav – sol života u ovo pandemijsko vrijeme korone koja nije kruna. Ali usprkos tome svijet kao takav nikad neće biti konačan. I ova kreativna antologija pomoći će nam da ga nastavimo.