Čovjek u vremenu

Tihomir Glavaš nije bio običan čovjek. Doista, kad ga prvi put vidiš, kada s njim razgovaraš, ako s njim nešto zajednički radiš, pa čak i kad čitaš njegove zapise, opise ili stručno pisane radove, osjetiš neku posebnost. I u njegovu držanju, i u njegovu izričaju, i u njegovu radu prisutni su smirenost, dostojanstvo, prisnost, poniznost, dobronamjernost, odgovornost i stručnost te posebno vjera, domoljublje i uvijek pozitivni argumentirani optimizam.

Život ga je baš povijao i mrvio od najranijih dana. Majka je rano umrla, dva mlađa brata prerano, otac tragično, a rat ga je protjerao iz Sarajeva, ostavio i bez posla i bez imovine, sa suprugom i dvoje maloljetne djece vratio se u zavičaj. Uvjeren u svoje sposobnosti i stručnost i s istinskim povjerenjem u dragoga Boga krenuo je iz početka. S radošću je obavljao svoj povijesni arheološki posao tijekom i nakon rata diljem Herceg-Bosne. S radošću se susretao s brojnim prijateljima, svećenicima, namjernicima, s radošću provodio slobodno vrijeme. Doista primjer dobra čovjeka koji će svima nedostajati. Baš svima.

Tihomir Glavaš s fra Antom Marićem uz posvetni križ iz 17. stoljeća iz Blaževića (župa Drinovci)

Nekoliko dana prije smrti, u svojoj životnoj knjizi, sam je zapisao:

„Rođen 1. siječnja 1951. u Drinovcima, gdje je završio osnovnu školu, gimnaziju u Metkoviću i Grudama. Filozofski fakultet (povijest i latinski jezik) završio je u Sarajevu. Potom se zaposlio u Zemaljskom muzeju BiH kao kustos za kasni i srednji vijek, gdje je ostao do početka Domovinskog rata 1992. U međuvremenu je pohađao poslijediplomski studij na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru. Početkom svibnja 1992. stavlja se na raspolaganje Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni i kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni, a nakon Daytonskog sporazuma županijama s hrvatskom većinom, gdje ostaje do mirovine.

Za vrijeme rada u Zemaljskom muzeju od 1975. do 1992. obnašao je dužnost šefa Kasnosrednjovjekovne zbirke i načelnika arheološkog odjela. Sudjelovao je u nizu povremenih i prigodnih izložbi i na koncu je bio jedan od suautora stalnog postava izložbe Bosna i Hercegovina u srednjem vijeku.

Sudjelovao u terensko-istraživačkim aktivnostima za izradu Arheološkog leksikona BiH, a u povodu stote obljetnice Zemaljskog muzeja i u nizu većih i manjih projekata iz programa muzeja. Osim toga, sudjelovao je na samostalnim i skupnim istraživanjima više arheoloških lokaliteta na prostoru BiH. Među njima ističu se srednjovjekovna crkva Sv. Stjepana Prvomučenika kraj Vrela Bosne, ranokršćanska bazilika u Barama kraj Konjica, revizijsko istraživanje krunidbene i grobne crkve bosanskih kraljeva u Milama (Arnautovićima) kraj Visokog te probnog iskapanja srednjovjekovnog grada Visokog. Od brojnih istraživanja srednjovjekovnih stećaka ističe se nekropola knezova Nikolića u Vranjevu Selu kod Neuma, gdje je otkrio dotada nepoznate natpise na stećcima.

Stručno-znanstvene radove objavljivao je u Glasniku Zemaljskog muzeja u Sarajevu i drugim domaćim stručnim i znanstvenim časopisima (Balcanoslavica i Arheološki pregled Jugoslavije) kao i u časopisu Wissenschaftliche Mitteilungen. Referate s domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova objavljivao je u prigodnim zbornicima. Osim čisto arheoloških radova bavio se i pomoćnim povijesnim znanostima kao što su numizmatika, heraldika, latinskom i slavenskom paleografijom, iz kojih je objavio nekoliko priloga.

U proljeće 1992. prisiljen je napustiti Zemaljski muzej u Sarajevu te se stavlja na raspolaganje hrvatskim vlastima. Raspoređen je na dužnost očuvanja i zaštite kulturno-povijesnih dobara. U tim okvirima bavi se evidentiranjem oštećenja i uništavanja sakralnih i drugih kulturnih dobara. Tamo gdje je bilo moguće prikuplja i zbrinjava na sigurno mjesto kulturna dobra, pretežito na području središnje i jugozapadne Bosne i Hercegovine. Kad je rat stao i prilike dopustile, nastavio je istraživati arheološke lokalitete. Po značenju se izdvajaju jedan od najstarijih franjevačkih samostana u Livnu i ranokršćanska i starohrvatska crkva sa starohrvatskom i srednjovjekovnom nekropolom u Gorici (Grude). Osim toga izvršio je revizijsko arheološko iskapanje ranokršćanske bazilike u Mokrom kraj Širokog Brijega. Usporedno s terensko-istraživačkim poslovima inicirao je osnivanje zavoda za zaštitu spomenika i kulture u županijama s hrvatskom većinom. Na tom području postignut je polovičan uspjeh. Dao je znatan doprinos osnutku arheološke zbirke u okviru Franjevačkog muzeja i galerije u Livnu te je autor stalnog postava Arheološkog muzeja na Humcu (najstariji muzej u Bosni i Hercegovini) i arheološke zbirke u Gorici (Grude). Posebno je ponosan na otkrivanje, iskapanje i identifikaciju grobova iz Drugoga svjetskog rata, gdje su u Zagvozdu, Vrgorcu i Ljubuškom identificirani zemni ostaci nekolicine fratara koje su pobili komunisti. Svoju stručnu biblioteku darovao je knjižnici Franjevačkog samostana u Mostaru. ”

Tihomir je bio član i suradnik Matice hrvatske, Odbora Šimićevih susreta, uredništva godišnjaka Ogranka MH u Grudama Susreti, suradnik Kršnog zavičaja, Drinovačkog zova, Rodne grude, Za rodnu grudu, Naših ognjišta … Surađivao je i u gotovo svim glasilima koja su obrađivala povijesnu problematiku, prezentirao, recenzirao, promovirao, inicirao i organizirao. U ime Matice hrvatske velika mu hvala!

 Žudio je za boljom budućnosti, živio krutu sadašnjost, drugovao s poviješću i njegovo će ime trajno ostati upisano u povijest Bosne i Hercegovine.

Prije nekoliko godina, na njegovu inicijativu, Tiho i susjed mu Iko Glavaš kapelici i mrtvačnici na Bartuluši darovali su krasne vitraje, rad njegova prijatelja Anđelka Mikulića. O, kako me razdragano pogledao kad sam im predložio motive Pieta i Kristova uskrsnuća. Ima tu mnogo simbolike s njegovim životom. Svaki pogled na njih budit će sjećanje na dragoga čovjeka. Tihomir Glavaš Solarević bio je drag, dobar, velik i običan čovjek iz Drinovaca.

Dragi Bog, kome je bezgranično vjerovao, neka mu podari pokoj vječni. Počivao u miru!