Bez dlake na znakovnom jeziku

Među zapaženijim filmovima prošle sezone bio je američki Zvuk metala Dariusa Mardera, dojmljiva drama o metal-rock-bubnjaru koji iznenada ogluši, nominirana za šest Oscara, od kojih je osvojila dva. Ove sezone u svijet gluhih, možda i dojmljivije, zalazi CODA Sian Heder, u SAD smještena prerada francuskog filma Obitelj Belier Érica Lartigaua iz 2014. CODA nije dospjela među konkurente za Oscara, no na filmskom festivalu Sundance osvojila je Nagradu publike, Veliku nagradu žirija, nagradu za režiju te za glumu cijelog ansambla.

Film CODA portretira obitelj Rossi, koja je ponašanjem pomalo ekscentrična, ali u srži skladna družina / Izvor IMDB

Kako se može pročitati u komentarima i osvrtima gluhih gledatelja i kritičara, kontrapunktno, dramatizacijsko vezanje gluhoće s glazbom gluhi načelno drže pomalo ili podosta neukusnim potezom, no protagonisti su oba filma glazbenici. Oglušivši, odrasli Ruben u Zvuku se metala mora odreći bubnjarskog poziva, a sedamnaestogodišnja Ruby iz CODA-e svoj će životni put, čini se, pronaći upravo u glazbi, u pjevanju. Primijetimo uzgredice kako su imena junaka i junakinje oba filma slična te da, zanimljivo, oba američka lika tumače britanski glumci – Rubena Riz Ahmed, a Ruby Emilia Jones. Ruby, doduše, nije gluha, ona je jedina osoba koja čuje u obitelji ribara mjestašca Gloucester u Massachusettsu, a naslov CODA označava taj pojam – riječ je o kratici za child of deaf adults, dijete gluhih roditelja. Jedna od dramskih silnica položena je upravo na zamisao o tomu da roditelji, osobito majka, Rubinu težnju osamostaljenju upisom na glazbeni koledž doživljavaju kao buntovni hir implicitno osvetničke namjere prema gluhoći oca, majke i starijeg brata. „Da sam slijepa, valjda bi htjela biti slikarica“, kaže joj majka.

Ovdje izdvojen dio prizora mogao bi navesti na pomisao da u obitelji Rossi vladaju loši odnosi, no tomu nije tako. Nevolje su one uobičajene za većinu obitelji u razdoblju u kojem dijete, donedavno nejače bespomoćno vezano uz roditeljske skute, stasa u više-manje neovisnu, samostalnu osobu, što je majkama i očevima uglavnom teško prihvatiti. U CODA-i, dakako, uz otegotnu okolnost obiteljske gluhoće i nemalih poteškoća koje je Ruby zbog toga doživljavala, počesto nailazeći na priprosto omalovažavanje i izrugivanje okoline. Rossijevi su ponašanjem pomalo ekscentrična, ali u srži skladna družina, mahom bez dlake na jeziku, u kojoj vladaju ljubav i razumijevanje, a povremene razmirice te sukobi mišljenja i stavova ne izlaze iz standardnih okvira međuljudskog ophođenja zrelih osoba. Iako će Ruby, tipično tinejdžerski, nerijetko pomisliti da nema sreće sa svojima, njezinom (budućem) dečku Milesu učinit će se da su Rossijevi neusporedivo bolji roditelji od njegovih. Tako je to u tim godinama, zar ne?

CODA je u osnovi melodrama o sazrijevanju i odrastanju, smještena otprilike ondje gdje i bezbrojne drame o toj temi prije nje. Pritom se naglašenije, razmjerno specifično, bavi i životom gluhih koje predstavlja kao osobe što se, kao i većina ostalih, uspješno nose s nedaćama i, zdrave psihe, uživaju u životnim ljepotama koje su im na dohvatu. Opipljivo je dočarano bilo ribarskog mjestašca, romantični rukavac razvijen je tankoćutno, mogućnosti glazbene ljekovitosti predočene su s primjerenim zanosom. Sian Heder u režiji ne poseže za uočljivim sugestijama ni stilizacijama, već se oslanja na optimalno pregledno oslikavanje dobro napisanih prizora i strukture te na glumačke izvedbe, redom vrsne – Marlee Matlin (dobitnica Oscara 1987. za film Djeca manjeg boga), Troy Kotsur i Daniel Durant gluhi su glumci – čime ostvaruje zanimljivu, pitku, mjestimice i osobito dirljivu melodramu kojoj će malo tko odoljeti.