Abba ili priča o čudovišnom uspjehu

Bio je to prvi glazbeni album koji sam dobio u životu. Imao sam deset godina kad sam 1975. ugledao u izlogu Znanstvene knjižare u Preradovićevoj – više ne postoji, sad je tamo neki telekom – omot novog LP-a Abbe Greatist Hits, kao da ga je nacrtao Hiyeronymus Bosch. Anni-Frid Lyngstad pjevala je iz sveg glasa, u opasnoj minici, repovi crnih mačaka držali su joj mrežaste čarape umjesto haltera, zubata usta zijevala su s njezina grudnjaka, i svuda su joj s kostima virila krila šišmiša; Benny Andersson bezbrižno je svirao pijanino, s tijelom i repom daždevnjaka, i uopće nije obraćao pažnju na djevojku u gaćicama koja se kraj njega naguzila; iz instrumenta su stršale dvije ruke koje su Bennyju držale svijeće, i još je virio veseljak s Napoleonovom kapom; Agnetha Fältskog i Björn Ulvaeus bili su na poleđini tog makabričnog i veselog omota, ona odjevena u minijaturni kostim s likom žabe, on je svirao na zoomorfnoj gitari sa surlom. Srećom, majka koja mi je taj album kupila na licu mjesta nije ništa razaznala u tom šarenilu, a Abbu je znala s radija i televizije kao bezazlenu obiteljsku zabavu.

Kompilacija Abbinih hitova iz 1975.

Novi album objavljen je u rujnu nakon 40 godina pauze

Već za koju godinu napustio sam Abbu, a potom su i oni napustili nas, ali do danas me zbunjuje ta čudovišna omotnica, tako neskladna s bendom. Istina, raskošna je i maštovita kao njihove pjesme, ali u svemu im proturječi: kristalno-sterilna produkcija i neerotični nastupi, prigušeni seksepil i bezazleni tekstovi – ništa od gotičke razuzdanosti i horora spolnosti. Još gore, bili su dva bračna para, a to je najdalja moguća udaljenost od vrhunskoga rokerskog zahtjeva: biti cool. A opet, bili su rokeri u duši, i čudovišno talentirani. Znameniti su po šlagerima i disko-hitovima, ali njihov portfolio uključuje i reggae (Sitting In the Palmtree), pop-rock (King Kong Song), pravi rock s opasnim solima na gitari (Watch Out), elektropop (I’m A Marionette), novi romantizam (Head Over Heels), uspavanke (Like An Angel Passing Through My Room), hipijevske himne (People Need Love), funk (Man In The Middle), sympho rock (Intermezzo No 1), ethno (Arrival) i new wave (Soldiers), a nisu odoljeli ni čarima Indije (The Visitors). Bezbrojni se utjecaji mogu čuti u njihovim skladbama: da čujete In the Mirror, mislili biste da slušate Beatlese, a The Piper je pljunuti Mike Oldfield.

Nisu lako došli do uspjeha. Andersson je 60-ih imao pop-rock-bend, Ulvaeus je svirao folk, a spojio ih je menadžer Stig Anderson – on je uvidio da su genijalni skladateljski duo, ohrabrivao ih je godinama da uvijek iznova pokušavaju doći na Euroviziju, a kad su se probili, zgrnuo im je bogatstvo ekskluzivnim ugovorima, probivši se čak i u SSSR, odakle su im honorari stizali, zbog klirinškog tržišta, u bačvama nafte. Umro je 1997. i nije doživio The Voyage objavljen ovih dana, nakon četrdeset godina šutnje, koji se već probio na prvo mjesto britanske liste najprodavanijih albuma – to im je deveti album na tom mjestu, nakon što su u danima slave imali osam prvih albuma zaredom, što nikad nikom nije uspjelo, a impresivnoj karijeri valja pridodati i kompilaciju Abba Gold iz 1992, koja je uz sličnu kompilaciju grupe Queen vjerojatno najprodavaniji album u povijesti.

Iako u tom trenu nisu nastupali cijelo desetljeće, pokazalo se da im fama nije splasnula. Perfekcionisti su bili bacili više pjesama nego što su objavili i pristajali su samo na prvo mjesto. Povukli su se nakon što im se s albuma The Visitors iz 1981. nijedna skladba nije probila na vrh top-ljestvica. „Da je samo jedna postala hit“, rekao je Björn Ulvaeus, „bili bismo nastavili.“ Abba Gold je pokazao da nisu zaboravljeni. Uslijedio je 1999. mjuzikl Mamma Mia!, pa istoimeni film 2008, pa nastavak filma 2018, sve neviđeno uspješno – i čudovište se probudilo. Nije mi to neočekivano; imam dojam da su mnoge od njihovih najboljih pjesama zapravo songovi iz nekoga nenapisanog mjuzikla. Poslušajte, recimo, Thank You For The Music, I Let the Music Speak, Slipping Through Your Fingers ili The Day Before You Came pa ćete vidjeti na što mislim: u njima ima neke dramatike, ali ne znamo o kojoj je drami riječ. Producentica Judy Craymer to je uvidjela još 1983, kada je upoznala Björna Ulvaeusa i Bennyja Anderssona, koji su tada radili s Timom Riceom na mjuziklu Šah, no dugo je trajalo da ih privoli na suradnju i da nađe odgovarajuću priču koja će dati ono što nedostaje pjesmama.

Jer Ulvaeus i Andersson ne mare za ritam (imaju samo jedan) i pišu melodiozne, ali traljave stihove (kao za spomenar), zbog čega se teško identificirati s njihovim pjesmama. Ali imaju monstruozan dar za skladanje, u kojem su se specijalizirali za rijetke i teške kvintakorde, na temelju kojih, beskrajnom imaginacijom, dodaju uvijek nove melodije, sve ljepše i ljepše. Dakako, džaba bi im bile sve te divote da ih nema tko otpjevati, a sopran Agnethe Fältskog i mezzosopran Anni-Frid Lyngstad srasli su neodvojivo s njima, kao što se vidi u Šahu: to je nepatvorena Abba, ali ključni sastojak nedostaje jer nema njih dvije.

Kao i mnoge, i četvorku iz Abbe slomila je slava; dovoljno je pogledati ih na omotu albuma The Visitors, kako stoje otuđeni jedni od drugih u polumračnoj sobi, da vam bude jasno da više nisu mogli. Ali sada mogu, i ponovno su de-monstr-irali da su monstr-uozno talentirani. Glazbeno su se zamrznuli u svojim ne zlatnim, ne platinastim, nego titanskim 70-ima, i neka su. Prestari su za turneju, na nju će poslati svoje hologramske dvojnike. Tura će, pretpostavljam, trajati vječno. Pretvorili su se u digitalna čudovišta.