Žarkecov žar

Među dragim i važnim osobama koje su nas napustile i kojima posvećujemo prve dane studenog, od 21. je listopada ove godine i Žarko Potočnjak, dragi Žarkec, komičar i dramski glumac, član ansambala Gradskog kazališta Komedija pa Dramskog kazališta Gavella te, napokon, prvak Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu i jedan od osnivača Glumačke družine Histrion, zvijezda televizijskih serija te nositelj glavnih i većih uloga u igranim filmovima.

Prisjećanje na Žarka vraća me točno pola stoljeća unatrag, u kasne jesenske i rane zimske dane godine 1971, vraća me na pozornicu, a još više u podrumski bife, tadašnjega Malog kazališta Trešnjevka. Tahir Mujičić, Nino Škrabe i ja radili smo sa Studentskim kazalištem za djecu Malik Tintilinić na praizvedbi prvoga svojeg teksta, Bajke o kneževiću Sveboru i Svarožici Sunčici, a Žarko, tada još apsolvent glume na Akademiji, bio je jedan od gusara u predstavi Blago kapetana Parangala, koju je prema tekstu Milivoja Matošeca s profesionalnim ansamblom režirao Ladislav Vindakijević.

I Parangal i Svebor imali su premijere u veljači 1972, zadržali su se neko vrijeme na repertoaru pa smo se Žarko i nas trojica i dalje viđali, družili, sprijateljili. Bili smo vršnjaci, dijelili smo mnogo toga i u kazalištu i izvan njega, pa je to upoznavanje i druženje ostavilo trajan trag i u našem i u Žarkovu kazališnom radu. Glumio je on u nekoliko naših tekstova – u Komediji, Histrionu i &TD-u – a mi smo se pak svojski trudili da neke likove pišemo baš po njegovoj mjeri. Prvi od njih bio je Mlađi Srndać, indijanska, stripovska i komička inačica mladoga kraljevića kojega je uzurpator spriječio da preuzme naslijeđenu vlast pa se on za nju bori i izbori. Žarko je tom plošnom, stereotipnom liku, kao i svim likovima koje je poslije utjelovio, pristupio s posebnim žarom – za njega je zaista vrijedila ona klasična: nomen est omen – i udahnuo mu pun scenski život, dao mu neku posebnu snagu i žilavost.

Raskoračen, s obama stopalima čvrsto na tlu, tijela izvinuta i napeta poput luka, neprekidno u osluškivanju, spreman na skok, na napad ili obranu, uvlačio je zrak na nosnice i izbacivao ga na usta kratkim, žestokim huktajima, tako da se njegovo disanje čulo do posljednjega reda balkona, riječi je rasijecao na slogove, čak i u ljubavnom očitovanju, te su i replike koje napisane mogu u čitatelja, eventualno, izmamiti smiješak, poput „Majčina Dušica paziti na sebe ili se“, u gledalištu izazivale salve smijeha.

Mlađi Srndać u predstavi O’kaj – jedna od prvih uloga Žarka Potočnjaka / Snimio Siniša HanČiĆ

Osebujna glumačka ličnost

U Domagojadi, kojom se u srpnju 1975. publici prvi put predstavila dugovječna Glumačka družina Histrion, Žarko je tumačio tri različita komična lika: nejunačkoga Dužda mletačkog, starog trgovca Meštra Petra, našijenskoga Pantalonea, te poltrona i sitnog spletkara Stipu Ćunku, koji o svojem publici neodoljivo smiješnu zamuckivanju kaže „ja ne tepan, ja samo malo zunzajen“ i izazove još veći smijeh. Fotografija Petrove tjelovježbe na histrionskom „golom podiju“ bila je neko vrijeme ikona histrionske glume – Žarko Potočnjak, kojemu lektira nisu bile samo drame nego i teatrologijske ili dramaturške rasprave, svrstavao ju je u Brookovo „grubo kazalište“ – a on je za svoje preobrazbe dobio i prvu u nizu važnih nagrada, Zlatni lovorov vijenac na MES-u u Sarajevu 1976. nas je pak nadahnuo za song s refrenom „Al glumac je žilav, sve sama žila, i još on može, i još se ne da!“ u sljedećoj histrionskoj predstavi, Glumijadi, u kojoj se ponovno preobražavao iz nabusita žandara u sadističkog čuvara zatvora, pa u pučanina koji se boji i sjene svoje, pa u „turskog zulumćara“, pa u protonacističkoga „križara zabludjelog“.

Preobražavao se i u trećem dijelu naše Histrionske 3jade, Hist(o/e)rijadi, glumom u njoj risao karikature niza povijesnih osvajača neimenovana sjevernojadranskog otoka, a iz sjećanja na te njegove preobrazbe ne blijedi prizor u kojemu, kao austrijski nadvojvoda Rudolf Hapsipurger, s golemom sabljom o pasu polako dolazi na pozornicu pentrajući se preko naslona sjedala u gledalištu, kao ni ono njegovo, po Arsenu Dediću opjevano, bacanje na pod pri svakom fašističkom podizanju ruke na saluto romano. Bacanje, fanatično golmansko bacanje na rubu samoozljeđivanja, koje je izvodio između dviju vješalica za kapute postavljenih na kabaretsku pozornicu na pozornici, obilježilo je i njegova Maksimilijana Žmegača, Žmegu, „vratara Študenta, bivšeg star-vratara Purgera“, u itedeovskoj i, nakon jedanaest godina, histrionskoj Kavani „Torso“.

Nego, da se u ovom prisjećanju na Žarkove uloge u kazališnim ustanovama i družinama, od kojih su mi se dakako najjače usjekle u pamćenje njegove interpretacije naših likova, vratim na početak, u godinu 1972. Diplomiravši glumu, dobio je u angažman u Komediji i ostao u njoj do 1976. Najvažnija mu je uloga ondje bila Držićev nes(p)retni sluga Popiva u mjuziklu Dundo Maroje Đele Jusića. Ostale i nisu privukle veću pozornost. Prešao je potom u Gavellu i u tom kazalištu ostao gotovo dva desetljeća, do prijelaza u Hrvatsko narodno kazalište na kraju godine 1994.

Discipliniran i lojalan, temeljit u radu i na sebi i na ulogama, dokazivao je, da ostanem na tragu Stanislavskog, da za istinskoga i velikog glumca nema malih uloga. Prihvaćao je i najmanje uloge pa ćete njegovo ime na popisima izvođača naći i uz bezlične pojave poput Naroda, Soldata, Glumca… A nosio se superiorno i s naslovnim likovima, nimalo laganim, kakva je bio nekompetentni i svrgnuti vladar Rikard Drugi u istonaslovnoj Shakespeareovoj kraljevskoj kronici. Pronalazio je ključ za posve različite uloge – groteskne, farsične, komične, dramske, melodramske, tragične.

Široka je lepeza: sjetna luda Feste u Shakespeareovoj „crnoj komediji“ Na tri kralja i dobroćudni diletantski glumac Spretko u Snu ivanjske noći, razmetljivi, samodopadni Slavković u Šnajderovu Shockingu, iscrpljeni, opori težak Jure, koji u Kosorovim Maskama na paragrafima čeljustima melje riječi kad već nema kruha ili palente, uglađen, birokratski hladan i neumoran Policijski pristav koji ustrajavanjem na činjenicama i proceduri izluđuje Križovca (Zlatko Vitez) u Krležinoj Agoniji, okretni Glumac u Bakmazovu Ozračju, koji pokazuje i dar za pantomimu, oronuli pijanist Jakov Drenski, koji u Surovim kazališnim pričama Dubravka Jelačića Bužimskog može od gledatelja izmamiti i suze svojom dirljivom pričom o slomljenim prstima, ljuštura ljudskog bića zvana Clov u Beckettovu Svršetku igre...

Istu je širinu, iste glumačke vrline pokazao i na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, nastupajući na njoj do umirovljenja 2012. i u adaptacijama grčkih tragedija, i u Držićevim, Shakespeareovim i Gundulićevim djelima, i u dramama ruskoga realizma, i u Krležinim dramama, i u neoavangardnim antidramama, i u suvremenim hrvatskim djelima. Bio je, između ostaloga, prijetvorni, lukavi Odisej u Trilogiji o Agamemnonu, koju je prema Euripidu i Eshilu priredila Lada Kaštelan, bučni narcisoidni Ugo Tudešak u Držićevu Dundu Maroju premještenu u talijanski šoping-centar naše mladosti, mudra, rezignirana i cinična Luda u Shakespeareovu Kralju Learu i Mefistofeles Lakrdijaš u Goetheovu Faustu, umišljeni, tašti kicoš i kvazipjesnik Oronte u Molièreovu Mizantropu, odvjetnik Psoič Rispoloženski, sklon Dionizovu napitku što od njega, kako ga je Žarko prikazao, čini lakrdijaša u satiri Svoji smo, dogovorit ćemo se Aleksandra Ostrovskog, neurotični štreber Puba Fabriczy-Glembay i ravnodušni, deziluzionirani liječnik Paul Altman u dvama režijama, Parovoj i Tauferovoj, Krležinih Gospode Glembajevih, zgrčeni, isprebijani crkvenjak Toma u Marinkovićevoj Gloriji, pomalo infantilni Bérenger Prvi, koji se nevoljko ali ipak miri s vlastitom smrću u Ionescovoj tragičnoj groteski Kralj umire, nesimpatični, ljigavi bonvivan i erotoman Freddy Katz u Gigi i njezinima Lade Kaštelan.

Tu su još i: Aldo u Parovoj adaptaciji Berenikine kose Nedjeljka Fabrija, Cecco u Goldonijevoj Trilogiji o ljetovanju, Franz Merkl u Kazimiru i Karolini Ödöna von Horvatha, gospođa Layden u predstavi I konje ubijaju, zar ne Horacea McCoya i Ivice Boban, Miroslav Frankić u Čarugi Ivana Kušana. Dvije po svemu posve različite uloge ostvarene u Hrvatskom narodnom kazalištu, svaka na svoj način, govore o posebnom spoju sustavnosti, promišljenosti, predanosti i usredotočenosti te zaigranosti i vragolanstvu Žarka Potočnjaka. Prva je naslovni lik u Držićevu Skupu, na kojem je radio s redateljem Marinom Carićem. Iskoračivši iz teške sjene Izeta Hajdarhodžića, razradio je svoje viđenje patološkog škrca, ovisnika kojemu kao da neke nevidljive niti ili gravitacijska sila ne dopuštaju da se otrgne od svoje „munčjele“ s „tezorom“, sputavaju ga i guše, a naslućuje se da bi ih se on želio osloboditi, da osjeća što mu je sve zbog njih uskraćeno.

Druga je stari sluga Ferapont u Čehovljevoj drami Tri sestre. Mala je to uloga, epizoda, ali Žarko je svaki put kad bi klecavim koračićima polagano milio pozornicom, dok su čaše od njegova jedva vidljiva podrhtavanja zveketale na pladnju, jednostavno „krao scenu“ partnericama i partnerima te plijenio svu pozornost publike. Smijeh ne treba ni spominjati. Iznimna je glumačka kreacija bio i njegov grobar Janez iz Krležina Kraljeva, tragičan, nestvaran i jezovit, također na pozornici nacionalnoga kazališta, ali ne u Zagrebu nego u Rijeci.

Neponovljiv žar

Unatoč tomu što ga redatelji nisu zanemarivali ni u jednoj od ustanova u kojima je bio zaposlen puna četiri desetljeća, unatoč mnogim ulogama na filmu i na televiziji, pa mu kraj njih i nije ostajalo mnogo slobodna vremena, Žarko je neke od najvažnijih uloga, uloga po kojima ga i publika i kolege pamte kao osebujnu glumačku ličnost, uloga u kojima si je mogao dopustiti potpunu, ali itekako odgovornu stvaralačku slobodu, dao izvan tih ustanova. (Od takvih je uloga u Histrionu, napokon, i krenulo ovo prisjećanje; takve će ga uloge i zaokružiti.)

Član Kazališnog laboratorija Rhinocerus – u gotovo svim nekrolozima ponavljaju se netočne tvrdnje o tom kratkotrajnom kazališnom pothvatu u koji se s nekolicinom umjetnika, uključujući glumicu Vesnu Stilinović, glumce Žarka Potočnjaka, Zlatka Viteza i Darka Ćurdu te dramaturga Dubravka Jelačića Bužimskog, godine 1974. upustio redatelj Petar Veček i iz kojega nije nastala Glumačka družina Histrion, nego se Rhinocerus ugasio nakon izvedaba Paljetkove farse Pričaj mi o Augusti, sa Žarkom kao Ludom, i Ruzzanteove Mušice – Žarko je bio jedan od utemeljitelja, a moglo bi se reći i ideolog Glumačke družine Histrion. O desetoj obljetnici družine ovako je pisao o „glumačkom sistemu“ razvijenu u njoj:

„Kada upotrebljavam za rad u ‘Histrionu’ riječ ‘cirkus’ činim to u najboljoj namjeri i najboljem smislu, u nekom načinu igre koji je pronađen i viđen jedino u ‘Histrionu’. Do koje smo to mjere uspjeli razraditi ostaje veliko pitanje. To je trebala biti jedna klaunijada bazirana na velikim iskustvima commedia dell’ arte. Međutim, sav taj rad je tražio vrlo precizan i nov glumački izraz. Sve kritike na račun naše glume bazirale su se na tome da se glumac služi najprimitivnijim glumačkim sredstvima. To je točno, to je bio cilj! To je bilo korištenje nekih stereotipa, karaktera, gegova, osnovnih komičnih situacija i za cilj je imalo direktno uspostavljanje kontakta s publikom. Zato mislim da sve te kritike na glumački rad u ‘Histrionu’ padaju u vodu, jer dok drugi misle da je to izraz slučajnosti, mi smatramo da je to izraz vrlo preciznog, osmišljenog glumačkog sistema, koji se koristio za situacije i kontakte s publikom, kakve drugi glumci nisu imali prilike ni vidjeti.“

Ugradio je takvo shvaćanje glume, ostvario izravan kontakt s publikom, da se prisjetim samo najvažnijih, kao Mačak u Brešanovoj Predstavi Hamleta u selu Mrduša Donja, niz „različitih likova (depresivni inspektor, arogantni šef policije, ograničeni policajac, pogrebnik, dementni Lukin otac)“, kao je zapisao Tomislav Kurelec, „koji svatko na svoj način vode predstavu prema razini iznimno atraktivne komedije, a razlikuje ih ne samo groteskno prenaglašena maska kao još jedan foovski dodatak vidljivoj teatralnosti nego i virtuozna interpretacija“ u satiričnoj komediji Ne plaćamo! Ne plaćamo! Darija Foa, Zmeknirep u Diogenešu Tituša Brezovačkog, Fonsia Dorsey u Pulitzerom nagrađenoj komediji Partija remija Donalda Leeja Coburna, devedesetogodišnji „purger“ Janko Znidarić u monodrami Nebo nad Zagrebom, koju je za njega napisao i redateljski ga pratio Miroslav Međimorec.

Izvan Histriona, izvan svih družina, a neprijeporno iznad prosjeka hrvatskoga glumišta, prije desetak godina počeo se zapravo opraštati od kazališta kao tragikomičan stari kazališni klaun u djelu Jednostavno komplicirano Thomasa Bernharda. Premda se, rekoh, tom dojmljivom ulogom počeo opraštati od svojega životnog poziva, osjećao se u njoj onaj neponovljivi žar što ga je u sebi nosio još od Malog kazališta i Komedije. Njegova nas toplina i dalje grije.