Umjetnost dijaloga

U Galeriji Studentskog centra 7. listopada otvorena je izložba Jelene Blagović i Gorana Trbuljaka Svaki umjetnik za sebe, svi zajedno nikad. Zanimljiv, prozračan, elegantan i ritmički suptilan postav odražava samu temu izložbe – zapostavljenu umjetnost dijaloga: prijenose, referencije, utjecaje, izrečenu i prešućenu komunikaciju, prepoznavanje, sudjelovanje u istoj energetskoj domeni senzibiliteta. Na samu ulazu u Galeriju, na postamentu u vitrini, decentno osvijetljen, postavljen je inicijalni rad izložbe – zbirka pjesama Vlade Kristla Pet bijelih stepenica. Jedan primjerak je otvoren na stranici zapisa

Svaki dan za sebe

svi zajedno nikad

Očigledna je parafraza naslova izložbe i transponiranje izjave u sferu umjetničkih dijaloga, kao i, kako naslov implicira, nemogućnosti ili stranputice unutar toga. No iako puna ironijskih uboda usmjerenih ka poslovičnom egoizmu umjetnika, izložba odražava sasvim drukčiji pristup, uvažavanje, otvaranje prostora suradnje i komunikacije, suptilno prilaženje drugomu. Sljedeći rad na izložbi Trbuljakov je film iz 2002. Postavljen iza zbirke poezije, gotovo kao njezino naličje, i u naslovu preuzima spomenuti Kristlov stih. Velikim dijelom u filmu Trbuljak se koristi animacijom, dok je fabula duhovita i slojevita. Počinje hektičnim prizorom gradske dinamike iz perspektive promatrača koji ispija kavu u kafiću, zatim zumiranjem šalice kave prelazi u animaciju i vodi nas k apstraktnoj Varijabli Vlade Kristla iz koje odzumiravanjem prelazimo u kafić gdje dvojica protagonista ispijaju kavu, dok se na ulici iza odvija život, hodaju ljubavnici, prosvjednik se samospaljuje, čistači čiste ulice, pada kiša i sja sunce. Refleksije zbivanja pojavljuju se na šanku kafića i na novinama koje protagonisti čitaju, kao citati. Protagonisti ne reagiraju, stvarnost percipiraju kroz medije, sa sigurne udaljenosti.

Iz postava izložbe u Galeriji SC / Snimio Matija Smuk

Trbuljakov dijalog s Kristlom

Film završava prijelazom do Varijable natrag na gradsku vrevu, iz animacije. Trbuljakov dijalog s Kristlom odvija se na nekoliko razina, jer autor preuzima animaciju kao jedan od Kristlovih medija, koristi se Varijablom kao ulazom u duhovit, intrigantan animirani paralelni svijet, kao da spajanjem medija umnaža referencije i otvara nove domene razgovora. Sam postupak zumiranja kroz šalicu kave i Varijablu označava točku prijelaza iz jednog u drugi svijet, no čini se da nije nebitno kojim se elementima umjetnik pritom koristi. Šalica kave simbol je rituala, kontemplacije ili komunikacije, dok Varijabla kao da na nekoj vrlo nejasnoj razini usmjerava dijalog ka Kristlu kao autentičnoj figuri umjetničke scene. Sam naslov daje okvir zbivanjima u filmu, jer film naznačuje repetativnost dnevnih rituala, što na neki način relativizira zbivanja izvan njih. Trbuljak primjenjuje i prostorne repeticije – smještajući različite elemente u iste točke u prostoru – tako primjerice na mjestu gdje je jedan dan bio pseći izmet drugi dan budu ostaci samospaljenoga prosvjednika. Oba čisti smetlar i nakon nijednog ne ostaje nikakav trag. Svaki dan za sebe, svi zajedno nikad. Ritual opstaje, sjećanje blijedi.

Motiv pet bijelih stepenica ponovljen je kao pet monografija od šperploča postavljenih u blago osvijetljenoj vitrini, Slijedi rad Monografije, svojevrsna ironizacija institucije umjetnika koji vlastito samoostvarenje i potvrdu stječe monografijom svojih dijela i retrospektivnim izložbama. Trbuljak, čiji rad se dijelom temelji na propitivanju pozicije umjetnika i umjetničkih i galerijskih sustava filtriranih kroz promišljen ironijski odmak, tim radom, koji je prethodno bio izložen u Radničkoj galeriji 2013, podcrtava svoj odnos prema dubioznim umjetničkim idealima i svim stranputicama u koje sustav upada pokušavajući se izboriti za „povlaštenu“ poziciju unutar širega društvenog konteksta. Njegove monografije izložene u sljedećoj vitrini sastoje se od različitih papira i bilježnica, to su samoprozvane monografije, kojima se poigrava s poznatom maksimom kolege umjetnika: „Uvjeti za moj rad nisu u mojim rukama, ali srećom nisu ni u vašim.“

Riječ monografija ispisana je na papirima ili bilježnicima grafitnom olovkom, pisanim slovima, što podcrtava ironiju, potkopava simbol i ističe njegovu efemernost. Istovremeno je to oda egoizmu umjetnika, ironizacija sustava institucija i društva koje unatoč tomu što rijetkima omogućava izdanje monografije (često i uz vlastiti trošak) umjetnika uvijek marginalizira, getoizira i čini ga prisilno samodostatnim (samodopadnim?), bilo unutar kolektiva ili pojedinačno.

Otvaranje novih prostora

Film Jelene Blagović izravna je referencija na Trbuljakove monografije, ona snima, pretače, ritmizira, gradira, gotovo taktilno oživljava papir, čini ga opipljivim i poetičnim, ističući fragilnost materijala i onoga što kao medij prenosi. Time ona otvara sasvim novi sloj odnosa umjetnika i materijala, te zadržavajući odmak određen samim naslovom prenosi monografije iz konceptualne u osjetilnu razinu. Time one prestaju biti sredstvo samoostvarenja ili ironija, već postaju čin šireg komunikacijskog polja, koje izmiče postupku označavanja. Upravo čin prijenosa referencija kroz različite modalitete (konceptualni, osjetilni) otvara nove mogućnosti dijaloga. U filmu je prikazana Trbuljakova ruka kako lista dijapozitive i premješta monografije. Ponovo umnažanje, dijalog različitih medija i kvaliteta koje donose. Ponovo repetativnost postupka i elementa koja čini osnovu i sprječava kaos. Film je projiciran na donji zid Galerije SC, na mjesto na kojemu je i snimljena projekcija dijapozitiva unutar filma (u samoj projekciji također se umnažaju elementi). To svjesno dupliranje snimke i realiteta, rada i postava odvija se i izlistavanjem tehnologije – papir, dijapozitiv, digitalna projekcija, na istom mjestu, u protočnom vremenu. Svaki rad za sebe, zajedno nikad. No ipak, ono zajedno možda je tek ono između, nakon kraja i prije početka.

Kristl, Trbuljak, Blagović, prešutno primanje i davanje, transferi ideja i senzibiliteta, otvaranje novih prostora u kontaktu tema je ove izložbe koja se, osim u radovima samim, događa i u prazninama među njima. Promišljeno osvjetljenje, postav u kojemu je pozicija svakog rada prostorno pomno određena, čineći izjavu ili stanku. Blagović postavlja i light-box s dijapozitivima snimki monografija koje tvore svjetlosnu instalaciju, čine svjetlosni objekt u prostoru, grade koloristički ritam, ali i ponavljaju Trbuljakovu vitrinu u drugom mediju. Nasuprot light-boxu nalazi se misteriozna crna kutija, svojevrsni dokumentaristički ready- made, nikad otvoren paket koji je umjetnica dobila nakon razvijanja filma. Koliko god nam njegov sadržaj ostaje skriven i zatvoren, interpretacija ostaje otvorena, on je svojevrsna konceptualna, dadaistička ironija, skriveni kontekst rada, ili simbol podsvjesnog, neverbalnog polja koje nalazimo iza svake komunikacije, „u kojem, iako svaki za sebe, umjetnici obitavaju zajedno“, kako u uvodu u izložbu piše Leonida Kovač.

Izložba također funkcionira kao svojevrsna reminiscencija razmjene, kulture dijaloga, umjetničkih razgovora i rasprava, podsjeća da je umjetnost više od projekta, a autentičnost važnija od umjetničkog brenda i imidža. Provođenje vremena u dijalogu, stvarnom ili imaginarnom, dopuštanje događaju da izroni iz situacije, iz dokolice, u razgovoru iz kojeg ideja nastaje usput. Drugim riječima, izložba je i svojevrsna afirmacija vremena i prostora kao nenadoknadivih deficita kapitalizma.