Protestantizam u Hrvata

 „I k tomu da znate, da od našega hrvackoga jezika ljudi žele i od Boga prose da bi im Bog dal Bibliju našim jezikom pisanu va koj bi razumili Stari i Novi teštament“, napisao je 3. lipnja 1563. u Bosiljevu Nikola Frankopan knez Tržački. Govorio je to nakon što je vidio prijevode Stjepana Konzula i Antun Dalmatina, koji su u Urachu, u tiskari Ivana Ungnada, objavili 1562. i 1563. Novi zavjet na hrvatskom, u dva dijela, glagoljskim slovima. Koliko su ljudima značila ta i slična izdanja, uočio je bečki knjižar Ambroz Frölich, koji je te iste 1563. darovao dvama hrvatskim župnicima hrvatske Postile, zapisavši da su zbog toga „plakali od sreće“; knjižar se od njih nadao pozitivnim recenzijama knjige, poput navedene Frankopanove, ali nisu ih napisali jer ih je u tome „spriječila kuga“. Više od kuge Reformaciju su – na koju nas podsjeća Dan Reformacije 31. listopada, obljetnica legendarnog događaja u kojemu je Martin Luther pribio svojih 95 teza na vrata crkve Svih svetih u Wittenbergu – u Hrvatskoj sprečavali strogi zakoni, uspješno djelovanje isusovaca na katoličkoj obnovi i činjenica da su Hrvati ipak već imali bogoslužje na narodnom jeziku, pa je barem taj motiv protestanata gubio na snazi. Uništavanje protestantskih knjiga onemogućilo je tada jezični preporod u Hrvatskoj, ali ne i u Sloveniji. Primož Trubar, blizak suradnik Konzula i Dalmatina, nije uspio u protestantizaciji Slovenije, ali njegovi su biblijski prijevodi, propovijedi sa živahnim egzemplima i silabičko-tonski sustav versifikacije crkvenih himana postavili temelje suvremenom slovenskom jeziku – zbog čega je Dan Reformacije službeni blagdan i u Sloveniji, a ne samo u strogim i dalekim njemačkim državama Brandenburg, Mecklenburg-Vorpommern, Saska, Saska-Anhalt i Tiringija.

Matija Vlačić, blizak Lutherov
suradnik

Pobjeda austrijskog baroka, kako je cinično katoličku obnovu nazvao Miroslav Krleža, zadivljen protestantima u kojima je prepoznavao sebe, zamračila je do danas kulturni utjecaj Martina Luthera i njegovih hrvatskih sljedbenika na naše krajeve. Prvi je, zacijelo, Matija Vlačić, Lutherov najbliži suradnik, profesor u Wittenbergu, koji je ne samo izmislio riječ stoljeće – kada je u opsežnoj knjizi Centuriae Magdeburgenses povijest Crkve podijelio u razdoblja od stotinu godina, to jest centurije – nego i dao trajni doprinos hermeneutici. U knjizi Ključ Svetog pisma, objavljenoj u Strasbourgu 1567, tražio je da se Biblija ne tumači izvana, nego samo iznutra, uvodeći načelo da se sve tumači iz sebe sama.

Ima još protestantskih temelja u hrvatskoj kulturi. U tiskari Zrinskih u Nedelišću, protestanata poput Frankopana, objavljena je 1574. i prva kajkavska tiskana knjiga, Decretum Tripartium Ivana Pergošića, zbirka pravnih normi u Ugarskoj, Hrvatskoj i Erdelju, koju je na latinskom izvorno sastavio Istvan Werböczy. Pergošićevo je djelo prijevodno, ali kreativno, jer nudi obilje novotvorene kajkavske pravne terminologije, i tako stvara administrativni funkcionalni stil nečega što će se tek u naše dane nazvati kajkavskim književnim jezikom; knjiga je bila toliko uspješna da se koristila do uvođenja austrijskoga Građanskog zakonika 1853. Ne smijemo zaboraviti ni Hrvate u Gradišću. Nakon ukinuća tiskare u Urachu Konzul i Dalmatin otišli su u Regensburg, gdje su 1568. tiskali latinično izdanje Postile namijenjeno gradišćanskim Hrvatima; za prvu knjigu u Gradišću, pak, zaslužan je pastor Grgur Mekinić, koji je 1609. i 1611. objavio nabožne pjesmarice što su, među ostalim, sadržavale i prijevode psalama.

Protestantizam je iz Hrvatske bio izbačen na vrata, ali vratio se kroz prozor – mnogi doseljenici u Slavoniju i Srijem, podrijetlom iz Njemačke, Mađarske i Češke, bili su protestanti. Evangelička crkva, primjerice, nije imala manje od 100.000 članova uoči Drugoga svjetskog rata. Budući da je taj svijet nestao u vremenima što su uslijedila, jer je njemački narod u Istočnoj Europi preuzeo kolektivnu krivnju za nacizam, te u skladu s tim bio iseljen, prognan, uništen ili ušutkan, mi smo danas u neznanju oko doprinosa protestanata Hrvatskoj. Otežavajuća okolnost bila je i da se u poratnoj Jugoslaviji vjera smatrala privatnim pitanjem, pa smo zato, primjerice, zakinuti za podatak da je Herman Bollé, graditelj zagrebačke katedrale, bio evangelik, kao i to da je projekt za Evangeličku crkvu u Zagrebu načinio besplatno, i darovao ga kao vjernik. Samo slučajno možemo doznati da je, na primjer, Ljudevit Jonke, veliki poznavatelj i zagovaratelj hrvatskog jezika, pripadao jednoj crkvi protestantske baštine. Kao što je protestantska radna etika na nevidljiv način potaknula i potiče razvoj Hrvatske, tako su i posvuda oko nas, nevidljivi, ljudi iz tog kulturnog kruga – eto, u novinama koje držite u ruci piše unuk protestantskog pastora Viktor Žmegač, a moja susjeda s iste stranice, enciklopedija znanja o riječima, ako se ne varam, pripada jednoj od prvih protestantskih zajednica. Protestanti čak mogu biti i u nama: na polici čuvam bakinu Bibliju, koju je donijela iz svog očinskog doma, na njemačkom, ispisanu goticom, složenu po protestantskom kanonu. I zato je došao čas, sada kada se više ne spaljuju ljudi i knjige, da se uberu s drveta hrvatske povijesti svi plodovi, i katolički i protestantski, i u miru slože pred nas, da svi možemo u njima uživati.