Pristrana studija ženske pozicije

Predstava Ja sam ona koja nisam što ju je u Zagrebačkom kazalištu mladih po tekstu Mate Matišića premijerno 22. listopada postavio redatelj Paolo Magelli počinje susretom dvojice muškaraca. Ivan (Maro Martinović) i Jerkica (Milivoj Beader), jedan deziluzionirani profesor, a drugi uspješan mafijaš s prstima u svim zamislivim sferama društvenog, političkog i gospodarskog života, u podzemlju i nadzemlju, dvojica po svemu, dakle, stereotipnih likova, razgovaraju. Jedan od drugoga traži uslugu, lako je pogoditi koji od kojega. Prijatelji su iz djetinjstva, nema tu mnogo nijansi, plemenska pravila provincije sasvim dobro funkcioniraju i u glavnome gradu, onaj koji ima moć mijenjati sudbine taj ih i mijenja, ostali žive ili umiru. Ili nije baš sasvim tako?

U svojoj novoj trilogiji labavo povezanih jednočinki, Hrvatska Lolita, Porno film i Žena djevojčica, Matišić ponovo poseže za općim mjestima koja čine njegov autorski rukopis: pojednostavnjene karakterizacije, crni humor i životni dijalozi u rukama toga dramskog pisca obično postaju sitno provokativni humorni dramoleti s ozbiljnim problemskim zadatkom i prigodnom humanom porukom. I uglavnom kod publike prolaze sasvim dobro, ljudi se smiju, zabavno je, a i poučno.

Glumci su odlični, ponajprije Anđela Ramljak, izvanredno talentirana glumica snažna karikaturalnog potencijala / Snimio Marko Ercegović / ZKM

Ovoga se puta Matišić odlučio posvetiti takozvanim ženskim pitanjima. Dakle, rodne politike, muška manipulacija, uporna egzistencijalna subordiniranost i uz to povezana egzistencijalistička drugotnost ženskog spola – ženska muka u mizoginom konzervativnom muškom društvu općenito, „na duhovit način“ jednoga muškarca. Kad se još postavljanja predstave s takvom tematikom prihvati drugi muškarac, i to redatelj čiji imaginarij naginje scenskoj eksploataciji ženske golotinje, pozornica je postavljena za (metaforičko) krvoproliće: u svojem nastojanju da se bavi sužanjstvom ženskoga tijela u tradicionalnom patrijarhatu (jer to i jest upisano u temelje sva tri komada triptiha), Ja sam ona koja nisam postaje pristrana studija ženske pozicije uz mnogo histerične vizualne afektacije, koja ne samo da se s temom nosi površno i prvoloptaški nego bi se pritom mogla smatrati i gotovo uvredljivo vulgarnom.

Da, Matišić se služi nizom sasvim kredibilnih trikova, jedan od kojih su svakako brojni obrati, pa likove nije moguće plošno iščitavati: žene tih igrokaza definitivno jesu žrtve, ali nikada ne i samo to, a isto bi trebalo vrijediti i za muškarce. Osim što svi odreda ispadaju otužno stereotipni.

Magelli ne voli klasični narativ, što je također plus predstave za koju se nikako ne bi moglo reći da je dosadna: nelinearnost radnje razigrava fabulu, dokida strukture, briše granice između sna i jave. Psihodelične multimedijalne intervencije s prijetećim videoprojekcijama (Ivan Marušić Klif) i neugodnom dramatičnom glazbom (Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle) efektne su u ulozi pojačivača distorzirane stvarnosti. Pokret često graniči s groteskom (suradnica za pokret je Anja Đurinović). Ali kao da je sve to već viđeno – dovoljno je sjetiti se prethodne Magellijeve produkcije u ZKM-u, Vidićeva Noćnog života otprije otprilike pet godina.

Glumci su odlični, ponajprije Anđela Ramljak, izvanredno talentirana glumica snažna karikaturalnog potencijala, koja iz predstave u predstavu niže odlično oblikovane, fizički razrađene uloge intenzivna scenskog otiska. I Barbara Prpić u Hrvatskoj Loliti ima zgodnu minijaturu; Frano Mašković i Ugo Korani Porno film otvaraju kao fantastično uigran tandem prijatelja zapetljanih u naizgled nerazmrsivoj situaciji; u Ženi djevojčici Dado Ćosić očekivano glumački odskače od ostalih.

Ono što bi, dakle, moglo biti problem ovoga komada – ako i zanemarimo činjenicu da zapravo nismo vidjeli ništa posebno izuzev nešto dobre glume – njegova je problemska okosnica: žena. Ta žena jest eksploatirana, govore nam Matišić i Magelli (a s njima i dramaturginja Željka Udovičić Pleština), ali sve je u životu relativno, pa tako i žena-dijete natjerana na prostituciju može na kraju izvući dobitničku kartu u špilu života. Samo što je teško u tom trijumfu vidjeti pobjedu – dojam je više na ciničnom muškom pokušaju autoironije.

Čini se promašenom i provokacija sa ženskim likom koji u Porno filmu glumi Lucija Šerbedžija. Neinspirativni deklarativni traktat o uživanju u seksualnim BDSM-igricama proširenima maštarijom o tome kako bi voljela biti na mjestu žrtava silovanja, na primjer grupnih, u eto nama tako nedavnu ratu, bio bi krajnje neukusan da nije tako dosadno nezanimljiv i bez prave motivacije, usprkos obratu kojim se muški mokri san o seksi čistačici pretvara u priču o redatelju zlostavljaču, u valjda pokušaju uskrsnuća nekakva #metoo kazališnog (muškog) samoprijegora.

Vrhunac je klišeja Žena djevojčica, neka vrsta kratke melodrame „s ključem“, gdje muškarac-dječak i mrtvo dijete imaju Urši Raukar u ulozi okorjele alkoholičarke poslužiti kao (samo)opravdanje za samožrtvovanje, u još jednom obliku ženskog sužanjstva koji tako dobiva (mušku) posvetu i priznanje.

Ključno je pitanje u interpretaciji ovoga kazališnog triptiha je li on zamišljen kao lagana trodijelna humoreska o vječno zamršenim muško-ženskim odnosima, ili je riječ o ozbiljnom pokušaju problematizacije ženske društvene pozicije. Ako je riječ o prvome, Ja sam ona koja nisam dopadljiva je ludistička crnohumorna razbibriga za nedjeljno poslijepodne garnirana pristojnom količinom duhovitih eskapada i psihodeličnih efekata. Ako je u pitanju ipak drugo, naslov doista nije mogao biti bolje odabran, jer žene u njemu, ako i jesu, bilo bi im bolje da nisu.