Potresni roman „žene bez lica“

Ostave li se po strani autorska taština i potreba za iščitavanjem priznanja vlastitom radu u pogledu drugog, jednom napisano i u svijet pušteno djelo gubi potrebu za svojim autorom ili njegovom autorskom prisutnošću. Na jednoj je razini postavljanje teksta i autora u takav međuodnos posve shvatljivo jer dobro će, kvalitetno, zanimljivo i mudro djelo put do čitatelja pronaći neovisno o peru iz kojeg je nastalo, dok će ono trivijalno biti progutano u ropotarnici prošlosti. Na drugoj razini, i u književno je teorijskom smislu dobro, poželjno i važno poznavati ne samo društveno-povijesni nego i osobni kontekst kojim je stvaranje tog djela uvjetovano. Paradigma se, ipak, ponešto mijenja postavimo li u središte čitatelja jer u suvremenom je trenutku, napose ako je riječ o djelima popularne literature, nužno u obzir uzeti, ako već ne i u središte postaviti, čitatelja i njegovu prirođenu, a dostupnošću informacija na internetu pojačanu, potrebu za zadovoljenjem znatiželje na svim tekstualnim i izvantekstualnim razinama. Tako promatrana, pojava pisca ili spisateljice obavijene tajanstvenom ovojnicom pseudonima, umjetničkog imena, čiji se autorski identitet emancipira od onog stvarnog i čija je književnost, time, emancipirana i od jedne i od druge osobnosti, može se promatrati kao pravi marketinški trik.

Prev. Ana Badurina, izd. Profil, Zagreb, 2021.

Takvom su, uostalom, 1992. i ocijenili pojavu talijanske književnice Elene Ferrante, „žene bez lica“ i „autorice bez pozadine“. Njezin prvi roman, Mučna ljubav, skica za portret majke potekla iz reminiscencija nedovoljno rastužene, ali gubitkom osupnute kćeri nakon staričina odlaska bio je prvi mitem u stvaranju jednog od najvećih mitova suvremene književnosti, prvi komadićak mozaika građena sa samo jednim pitanjem na umu: tko je Elena Ferrante? Toliko je to intrigantno da su čak i znanstvenici sa Sveučilišta u Padovi proveli analizu 150 djela četrdesetero suvremenih talijanskih pisaca i spisateljica ne bi li time znanstveno dokazali njezin identitet. Je li njegovo razotkrivanje uopće ključno? Dok dio znanstvene zajednice tvrdi da jest, drugi se pitaju bi li interes za razotkrivanjem autorskog identiteta i dokidanjem prava na stvaranje vlastitih knjiga pod vlastitim uvjetima bio jednak i da je u pitanju muški pseudonim.

Upravo tu crtu, tzv. „feminističkog osnaživanja“ Elena Ferrante upisuje u svaki od svojih dosad na hrvatskom jeziku objavljenih romana; u jednom od najvažnijih, Danima zaborava, razvedenu je ženu učinila i ljutitom i razočaranom i obeshrabrenom i letargičnom, istovremeno dovoljno hrabrom i dovoljno slabom da iznese teret omraženosti i pod njim povremeno poklekne, da na sebe preuzme brigu o djeci kao podsjetniku i teretu preostalu nakon razvoda i da prizna kako ta djeca nisu uvijek blagoslov. Mračnom kćeri, romanu izvorno objavljenu četiri godine nakon Dana zaborava, a hrvatskim čitateljima upravo predstavljenu u vrsnom prijevodu Ane Badurina, pozicionira se kao najvještija kirurginja među spisateljicama čijim se introspekcijama kao skalpelima njezine junakinje seciraju, kidaju na komadiće i ostavljaju da poput mušica zarobljenih pod staklenom opnom, zarobljenih u mjehuriću u kojem ponestaje zraka, besciljno glavinjaju u potrazi za izlazom i smislom.

Takvim je koncima u ovom opsegom neveliku romanu sapeta Leda, 47-godišnja profesorica engleskog jezika, razvedena majka dviju odraslih kćeri koja prvi put nakon gotovo dva desetljeća ljetne praznike provodi sama. Ustaljeni bi obrasci ponašanja iziskivali da zbog toga osjeti tugu, osamljenost ili napade panike. Umjesto toga, ona osjeća nevjerojatnu lakoću, izgubila je nekoliko kilograma, skrojila život prema vlastitim potrebama i osjeća kao da njezin život i njezine misli napokon opet pripadaju samo njoj. Kao ni kod protagonistkinja koje su joj prethodile ili onih koje će je naslijediti, autorica niti ovoj ne traži opravdanja, ne nudi pokoru, ne moli za oprost, ali njezina razmišljanja i postupke raspisuje tako da čitatelju postane moguće, možda i lako, razumjeti je. Leda je, ujedno, i jedna od najzahvalnijih pripovjedačica Elene Ferrante; kao profesorica književnosti s vrlo izraženom kreativnom crtom svjesna je važnosti imaginacije, a kao jedna od kupačica na plaži u blizini Napulja, gdje provodi šest tjedana svojeg ljetnog odmora, i sama promatra – veliku napuljsku obitelj čija joj najmlađa članica, trogodišnja Elena, i njezina jedva punoljetna majka Nina odmah privuku pozornost. Nije, zapravo, riječ o tihoj dinamici odnosa jedva zrele majke i njezina još posve nesamostalna djeteta, o pukotinama unutar savršene slike koje Elena Ferrante ispunjava samo njoj vidljivim tugama, strepnjama i odbojnostima. Ono što privlači njezinu pozornost djevojčičina je lutka, gotovo neodvojiva i neprirodna ekstenzija sićušna trogodišnjakinjina tijela, koju, ni sama u potpunosti ne shvaćajući svoj postupak, jednog dana odlučuje ukrasti. Otuđiti. Jednostavno odnijeti s plaže. Razlozi nisu sentimentalni, uzrok nije podsjećanje na prošle dane djetinjstva vlastite djece, možda tek želja da ugrabi komadić tuđe sreće ili potreba da tim simboličkim činom prekine niz nesretnih majčinsko-kćerinskih odnosa. Jer, kako i sama u jednom trenutku kaže, „majka i nije drugo nego kći koja se zaigrala“. A igra, pokazuje Elena Ferrante, može biti vrlo mračna.

Stoga, kad bismo ovaj roman svrstavali u žanrovske okvire, bio bi to, svakako i prije svega, roman sazrijevanja, a tek potom duboko nelagodan psihološki misterij kojem su rečenice protkane gotovo trilerskom napetošću. Preciznost kojom raslojava najsloženiji od svih međuljudskih odnosa, onaj majke i kćeri, i lakoća kojom iscrtava njegove nijanse i popunjava prostore nelagode obiju strana ne ostavljaju mjesta sumnji, dugogodišnjim raspravama unatoč, Elena Ferrante ne može biti nego žena, autorica duboko ukorijenjena u toponime svojeg zavičaja i problematiku koja duboko uznemiruje, a najčešće je predmet šutnje.