Potraga za ljubavlju

Giacomo Puccini nije mogao ni sanjati, kada je prije više od stotinu godina skladao Lastavicu – i kada je u salonska čavrljanja o romantici u prvom činu tu „modu” opisao kao „bolest, epidemiju, mikrob koji zrakom leluja“ – da će se hrvatska praizvedba njegova djela dogoditi baš u jeku pandemije. Budući da brojke ponovo vrtoglavo rastu, mjere su konfuzne pa se na neke predstave ulazi s EU COVID-potvrdama, na neke ne, a koronavirus utječe na svačiji život, i glazbena kritika mora s time početi. Protuepidemijske mjere dovele su do korištenja reducirane, prearanžirane partiture Francisa Griffina sa, otprilike, upola smanjenim orkestralnim sastavom. Maestru Nikši Barezi, koji je Lastavicu, s ansamblima HRT-a, koncertno predstavio 2008, od toga se, sasvim sigurno, diže kosa na glavi.

Opera Lastavica (La rondine), na libreto Giuseppea Adamija, praizvedena 1917. u Monte Carlu, ima četiri verzije i čak tri verzije trećeg čina i završetka. Treća verzija opere prvi je put izvedena u Rijeci 1924. Lastavica je nastala iz zamisli da Puccini za Beč napiše operetu. Ta činjenica kao i skladateljevo prekrajanje loše se odrazilo na sudbinu djela, koje se rijetko izvodilo, u opusu jednoga od najomiljenijih opernih skladatelja koji je već u začetku odbacio ideju o opereti. Lošoj recepciji također su pridonosili banaliziranje tematike o kurtizani Magdi koja, nedostojna njegove ljubavi, napušta Ruggera, i prigovori o pretjeranoj sentimentalnosti. U ovoj produkciji, premijerno postavljenoj u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu 21. listopada, nije naznačeno o kojoj se verziji radi. Završava Magdinim napuštanjem slomljenoga Ruggera.

Prizor iz opere Lastavica: Lana Kos, Josipa Gvozdanić, Nina Franulović, Helena Lucić Šego i Ljubomir Puškarić / Snimila Mara Bratoš

No Puccini je Puccini, nenadmašan skladatelj ljubavi i po tome je i Lastavica njegova tipična opera. Snaga njegove glazbe nije izraz sentimentalnosti već siline emocija. Emocija koje svakoga čovjeka čine živim pa tako i Magdu u njezinoj iskrenoj ljubavi prema Ruggeru, bez obzira na okolnosti koje joj prethode ili će uslijediti i bez obzira na nesretan kraj lastavice koja se vraća – komu ili kamo? U gnijezdo ostarjela ljubavnika ili u let da možda jednoga dana opet pronađe i doživi ljubav. Jer ljubav bilo koga bilo prema čemu ideal je ljudskog postojanja, što izražava Puccinijeva glazba.

Svojevrsnu renesansu Lastavice potaknula je spektakularna Metropolitanova produkcija iz 2008, prenošena diljem svijeta. Uprizorenje poznatog argentinskog redatelja Huga de Ane, redovito u trostrukoj ulozi redatelja, scenografa i kostimografa, uz oblikovatelja svjetla Valerija Alfierija, slijedi tu raskoš sa secesijskim motivima i blistavilom, ali primjereno HNK-u. U prvom činu uskrsnula je salonska elegancija, već iščezla s kazališnih pozornica pred najezdom crno-sivih distopijskih svjetova iz bulažnjenja pojedinih redatelja. Drugi čin, s velikim staklenim paviljonima, i concertatom snažno raspjevana, i inače precizna zbora (zborovođa Luka Vukšić) te solistâ, zasjao je kao operni prizor kakav se već dugo nije čuo ni vidio na toj pozornici.

Produkciju je glazbeno trebao postaviti naš nedavno prerano preminuo maestro Loris Voltolini, stručnjak za Puccinija. No da Puccini ipak ostane i bude Puccini, sa svim zamkama i teškoćama koje postavljaju njegove partiture, pobrinuo se gostujući mladi, tek tridesetogodišnji, talijanski dirigent Lorenzo Passerini. Odlikuje ga iskonska muzikalnost i sigurnost u sebe i ansambl, bez kojih se ne može upuštati u neprestana agogička pulsiranja i gradacije kojima ta glazba obiluje. Čak ni reducirana partitura sa stanjenom instrumentacijom nije narušila motivičku izražajnost i melodijsku protočnost Puccinijeva glazbenog sloga, od frivolnih recitativnih razgovora do verističkoga žara dueta Magde i Ruggera u trećem činu. Zahvaljujući, dakako, i predanom muziciranju glazbenikâ u orkestru (izvedba 25. listopada).

Sopranistica Lana Kos pjevački je dojmljiva i dominantna. Glas joj je raskošan u frazi i tembru, taman, pastozan, kakav se rijetko čuje u ulozi Magde. Lik u pojedinim dijelovima dionice osjeća i suviše emotivno, unoseći se u nj, dok u pojedinim dijelovima glazbenih čavrljanja ne uspijeva izbjeći primadonskoj artificijelnosti.

Čuli smo i dva vrlo dobra tenora. Alessandro Scotto di Luzio bio je pjevački pouzdan, ali nažalost uskraćen za bilo koju od dvije Ruggerove arije. Ta je uloga ovdje najviše reducirana pa je lik sam po sebi blijed, pogotovo bez arije Guarda il mio tormento! Zato nije bilo mnogo prilike za slušanje ljepote Di Luziova glasa.

Santiago José Ballerini sasvim je drukčiji tip lirskog tenora za ulogu Pruniera, pjevački delikatan te scenski okretan šarmer i pokretač društvenih zbivanja. Odgovarajuća partnerica bila mu je sopranistica Marija Kuhar-Šoša, pjevački ljupka i također scenski šarmantna Lisette.

Uz baritona Ljubomira Puškarića u ulozi Rambalda, u manjim ulogama istaknule su se Nina Franulović kao Yvette, Josipa Gvozdanić kao Bianca i Helena Lucić Šego kao Suzy.