Osjetilne i izvedbene sinergije

Od početka autorskog djelovanja Zrinka Šimičić Mihanović ples poima u kontaktu s drugim umjetnostima, polažući na poroznost granica umjetničkoga senzibiliteta i otkrivajući mjesta stapanja, preklapanja i razilaženja različitih disciplina. Sinestetičke predodžbe s vremenom upotpunjuje somatskim razmatranjem nerazdvojivosti tijela od njegova okoliša, stanične, nasljedne, energijske i intuitivne povezanosti s drugim tijelima, ljudskim i neljudskim, cikličnosti, neuništivosti životne klice, odnosno sposobnosti preobrazbe svega postojećeg iz jednoga pojavnog lika u drugi.

Prizori – tekst zrcali udvojenost perspektiva / Snimila Silvija Dogan

Vjerno tomu, predmet Stidljivosti drveća četvero autora u produkciji Multimedijalne kolibe upravo je prostor između ili međutnost, prostor mijene, „prostor ničiji i svačiji“, kako se tijekom izvedbe u nekoliko navrata i akcentira. Izvedbeni okvir zadan je fragmentiranim dramskim tekstom Dubravka Mihanovića Šimičića te skladbom Filipa Šovagovića, oboje u njegovoj interpretaciji (glas i gitara), a plesna građa Zrinke Šimičić Mihanović te animirana građa Michaele Müller, prethodno zacrtane, nastaju u trenutku izvođenja kao reakcija jedne na drugu te na polazni okvir, oblikujući skulpturu u pokretu. I sam tekst zrcali udvojenost perspektiva, više sugerirajući nego otkrivajući odraze i paslike potekle iz sraza stvarnosti i snovitosti, tegobnosti i lagodnosti življenja, straha i suosjećanja, svijesti i podsvijesti, ali i savjesti, pretapajući se iz sna u javu i obrnuto.

U susretu četvero umjetnika i više izvedbenih medija, Stidljivost drveća ponajprije se uzda u ugođajnost i perceptivni doživljaj vizualno-auditivne slike i tako mu treba pristupiti: ponirući u izvedbeni trenutak i otvarajući se osjetilima, dopuštajući si da se prepustimo senzacijama, izlažući se učinku boje, teksturama jezika, zakrivljenosti vlakna sigurnom rukom animatorice pretvorena u siluetu krošnje projicirane na zidu, zamahu tijela dok se otima gravitaciji da bi se potom stropoštalo, ne tražeći dodatne sadržaje ili velike koncepte koji bi se mogli kriti iza same umjetničke akcije. S gledišta zahtjeva umjetnosti za progresivnim zamislima takav pristup nedostatan je za snažnije pomake u bilo kojoj od obuhvaćenih disciplina, no svaki pomak čini razliku. Gibanje u prostoru međutnosti, među fiksiranim konstruktima, ali i utiskivanje neuhvatljive kretnje, značenja nikla iz mijene, u prostor sjećanja, ljepota je trenutka koji promiče. Ne zaboravimo da se u trenutku, između udaha i izdaha, dogodi čitav život.

Stidljivost drveća / Snimio jasenko Rasol

U drugu vrstu scenske sinergije upuštaju se plesne umjetnice kolektiva Tras, Petra Chelfi, Ivana Pavlović i Martina Tomić, u suradnji s koreografkinjom Robertom Milevoj. Prizori su druga njezina predstava koreografirana za druge plesače. Obično je susrećemo ili kao izvođačicu u predstavama inih autora ili kao autoricu i izvođačicu vlastitih i suautorskih djela, najčešće u formi sola. Baviti se modalitetima zajedništva na sceni te pitanjima izvedbenog autorstva, a pritom odnose u formi plesnoga trija analizirati izvana, svakako je izazov.

Pitanje izvedbenoga zajedništva i izvedbenoga autorstva komotno bi se moglo proširiti na pitanje što je koreografija danas, kao i na što je suvremeni ples danas, ako znamo da koreografske procedure i strategije te načini oblikovanja izvedbenoga sadržaja i definiranja izvedbe kao izvedbe, a ne, primjerice, izvođačke prakse također (barem djelomično) upućene gledatelju, sežu mnogo dalje od kompozicijskoga nizanja pokreta.

U relacijama izvođača, gledatelja i izvedbenoga entiteta unutar dijeljenoga vremena i prostora možemo spekulirati kojoj mjeri izvedba pripada izvođaču, u kojoj gledatelju, a u kojoj izvedbenome entitetu koji utječe na obje te strane i utječući na njih povratno mijenja i sama sebe. Najizglednije je da u toj konstelaciji svaki gledatelj prisvaja jednu moguću izvedbenu projekciju. No koliko građa na temelju koreografskih uputa proistekla iz plesačkih tijela, zahvaljujući njihovu umijeću, znanju i iskustvu, autorski zadužuje koreografsku poziciju, a koliko izvođačku? Ako je u otvorenijim konceptima autorstvo predstave, pa i izvedbe naposljetku, stvar dogovora tko preuzima odgovornost za produkciju i postprodukciju, ovdje je i to zamućeno jer je princip kolektiva Tras angažirati koreografa odnosno autora, a ne obrnuto, kao što je inače slučaj.

Instanca izvedbenog autorstva, ovisna o autonomnosti plesačkih tijela i načinu iznošenja građe prema trenutačnim okolnostima izvedbe, unekoliko unosi red u to nerazmršeno klupko. Krenuvši iz formalnih pozicioniranja tijela u prostoru prema emocionalno obojenim odnosima i šireći se na društvene relacije, međusobno se osluškujući i usuglašavajući u ulančanim improviziranim i zadanim situacijama, plesačice osviješteno autoriziraju unutarnje odluke o izvedbi. Lucidno i potentno, Prizori razgrću kolektivne i pojedinačne stvaralačke sklopove.