Osam stoljeća dominikanaca u Hrvatskoj

Red propovjednika utemeljio je sv. Dominik de Guzmán 1206. u Toulouseu, organiziran je prema Pravilu sv. Augustina, a potvrdio ga je 1216. papa Honorije III. bulom Religiosam vitam. No obljetnica o kojoj ćemo ovdje govoriti odnosi se na odluku II. općeg zbora (kapitula) Reda, održana 1221. u Bologni pod predsjedanjem samoga sv. Dominika, o osnivanju samostana u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Ta je misija povjerena Pavlu Dalmatincu, pravniku i teologu bolonjskoga sveučilišta, koji je s Poljakom Sadokom i još trojicom redovnika utemeljio prve zajednice na hrvatskom prostoru. Odmah potom, u razdoblju od 13. do 15. stoljeća, utemeljeni su dominikanski konventi, prvo u Dubrovniku (1225), zatim u Ninu (1228), Čazmi (1229), Ban-Brdu u Vrhbosanskoj župi (1233), Dubici (1235), Zagrebu (prije 1241), Virovitici (prije 1242), Zadru (1244), Splitu (prije 1245), Kloštru Ivaniću (1246), Bihaću (1266), Kotoru (1266), Požegi (prije 1303), Marči (o. 1303), Gorjanima (1323), Šibeniku (1346), Senju i na kvarnerskim otocima (prije 1380), Gružu (1437), Bolu na Braču (1462), Starom Gradu na Hvaru (1482)... Podaci ukazuju na činjenicu da su dominikanci nakon 1221. počeli s utemeljivanjem konvenata usporedno u kontinentalnoj i primorskoj Hrvatskoj. Tijekom osam stoljeća povijesti neki od njih su se ugasili, a drugi utemeljili ili obnovili.

U srednjovjekovnim se ispravama dominikanska braća gotovo uvijek nazivaju fratres praedicatores, „braća propovjednici“, a njihovi samostani, baš kao i samostani ostalih siromašnih redova (franjevci, fratres minores ili „mala braća“, klarise) nazivaju se conventuum, a ne kao primjerice oni benediktinaca, monasterium. Drugo, važnije, obilježje siromašnih redova jest da su njihovi konventi uvijek osnivani unutar gradskih zidina te da je njihovo početno vjersko djelovanje u skladu s razvojem europskih gradova i urbane kulture tijekom 12. i osobito 13. stoljeća. U tom srednjovjekovnom razdoblju, ali i poslije, dominikanci su se isticali kao predvodnici intelektualnog, teološkog i filozofskog razvoja unutar, ali i izvan Crkve. Dobro su dokumentirana njihova djelovanja i učene inkvizicijske rasprave, poznate i kao dubie, s „heretičkim“ pojedincima i skupinama kao što su bili bosanski krstjani, katari, patareni ili ortodoksni vjernici, a potom i misijsko djelovanje te, u novije vrijeme, borba za ljudska prava, što je utjecalo i na političko djelovanje. Treći aspekt koji se uvijek veže uz dominikance proizlazi iz prethodnog, a tiče se njihova obrazovanja i osnivanja škola na različitim razinama – škole se spominju već u prvim konstitucijama kao obveza za sve one koji su željeli postati braća u Redu propovjednika. Ubrzo je uslijedilo slanje najsposobnijih članova Reda na tada najuglednija sveučilišta u Parizu, Bologni, Padovi ili Oxfordu. Među njima su bili i Hrvati Augustin Kažotić, Matej Zagrepčanin ili Ivan Stojković tijekom srednjeg vijeka te velik broj, na razini Europe znanstveno utjecajnih, hrvatskih dominikanaca iz novijih razdoblja. Bez dominikanaca u svim bi našim regijama opismenjavanje širih slojeva stanovništva teklo sporije, a čitalačka kultura ostala siromašnija. Dominikanci su bili pokretači školovanja, obrazovanja i opismenjavanja ne samo elitnih staleža urbanih i ruralnih sredina nego i običnih seljaka, među kojima su pronalazili, izdvajali i dalje školovali bistru i darovitu djecu. Time su, barem djelomično, stvorili i preduvjete za snažno uključivanje kontinentalne i priobalne Hrvatske u humanistička kretanja. Kako bi ostvarili te ciljeve, dominikanci su počeli osnivati vlastite škole, viša učilišta prije svega za pripadnike Reda u nastojanju da se istaknu kao intelektualni red Crkve, ali i da omoguće mlađim vjernicima promišljanje o vjeri, osnovno ili učenje na razini artes liberales, odnosno sveučilišno obrazovanje. Napose treba istaknuti utemeljenje znamenitoga dominikanskog općeg učilišta davne 1396. u tada procvaloj prijestolnici Dalmacije – Zadru, koje je djelovalo sve do početka 19. stoljeća, odnosno do početka francuske uprave 1806/07.

Sudionici skupa u samostanu svetog Dominika u Dubrovniku / Snimio  fr. Zvonko Džankić OP

Dominikanska knjižnica u Dubrovniku

Bogatstvo dominikanske baštine

Mjesto održavanja znanstvenog skupa, konvent sv. Dominika u Dubrovniku na sjeveroistočnoj strani Grada, na ulazu od Ploča, ukupnim ambijentom odražava višestoljetnu tradiciju dominikanskog reda i njegovih najvažnijih obilježja. U njegovu prostoru zorno su nagoviještene sve crkvene organizacijske promjene kroz koje su prošli dominikanski konventi na hrvatskim prostorima, njegova arhitektura ukazuje na povijesne promjene u doživljaju prostora. Pisana vrela i tiskane knjige koje se čuvaju u njemu svjedočanstvo su osmostoljetne aktivne tradicije konventa te pružaju izvrsne mogućnosti daljih znanstvenih razmatranja raznih usmjerenja. Liturgijski predmeti koji ispunjavaju sakralni prostor svjedočanstvo su o dominikancima kao kreatorima vjere, ali i popularnim primateljima oporučnih legata, raspela, svijeća, slika, knjiga i drugih liturgijskih i svakodnevnih predmeta iz ostavština starijih generacija dubrovačkih stanovnika. Bogata arhivska ostavština rukopisnih knjiga (npr. Legenda aurea Jakova de Voragine, tako rado čitana hagiografska knjiga kasnoga srednjovjekovlja u Dalmaciji), ostavština vrhunskih slikarskih djela (Veneziano, Tizian), ali i cjelokupan interijer konventa koji posjetioca vraća u neko ranije doba, kada je vrijeme sporije teklo, jasno pokazuju da je i taj konvent bio jako dominikansko središte sa svim spomenutim osobinama koje su krasile Red propovjednika.

Zbog svega navedenog nije čudo da je Hrvatska dominikanska provincija Navještenja B. D. Marije odlučila organizirati znanstveni skup o osam stoljeća obitavanja dominikanaca na našim prostorima. Organizacijski odbor skupa činili su Slavko Slišković, provincijal Hrvatske dominikanske provincije Navještenja B. D. Marije, Ana Biočić, docentica s Katoličkog bogoslovnog fakulteta, fr. Zvonko Džankić iz konventa sv. Dominika u Dubrovniku i fr. Tomislav Kraljević, OP. U nastojanju da zainteresiranoj publici predstave novija dostignuća s različitih područja znanosti o djelovanju Ordo praedicatorum i njegovu doprinosu općem civilizacijskom razvoju hrvatskih krajeva tijekom stoljeća, organizatori su se odlučili da po načelu pozvanih predavača predstave istraživanja znanstvenika koji su se u novije vrijeme bavili ili trenutno razmatraju razne aspekte povezanosti dominikanaca i hrvatskih krajeva. Vođeni tim načelom, organizatori su nastojali izbjeći već dovoljno eksploatirane teme te predstaviti istraživanja koja su javnosti slabije poznata, a važna su za opći i regionalni povijesni, povijesnoumjetnički, arhitektonski, muzikološki i književni doprinos dominikanaca hrvatskoj kulturi i znanosti. Stoga su na tom međunarodnom znanstvenom skupu (neki sudionici pristigli su iz Slovenije i Italije) predstavljena dovršena ili istraživanja u završnoj fazi rada, koja su omogućila nove, dosad nepoznate, znanstvene rezultate. Na skupu su sudjelovali uglavnom istraživači humanističkih i društvenih područja mlađe ili srednje generacije.

Panorama Dubrovnika sa samostanom sv. Dominika

Na skupu je vladao istinski dijalog između publike i izlagača

Značenje dominikanaca za hrvatsku kulturu i znanost

Prvoga dana skupa, 24. rujna, održana su izlaganja u nekoliko sekcija. Uvodno okvirno izlaganje o povijesti djelovanja Reda propovjednika na područjima koja su u prošlosti pripadala Hrvatskoj izložio je provincijal Slavko Slišković. U prvoj, povijesnoj, sekciji Marija Karbić, Stanko Andrić te Ivan Hirschler Marić i Andrej Janeš održali su izlaganja o političko-društvenoj poziciji dominikanskih konvenata u srednjovjekovnoj Slavoniji te o dosad slabo poznatoj povijesti i arheološkim istraživanjima dominikanskog samostana sv. Margarete u Gorjanima. Na kraju te sekcije Maja Cepetić Rogić govorila je o dominikanskom konventu u važnom urbanom središtu srednjovjekovne Slavonije – Čazmi. Uslijedila su izlaganja orijentirana prema dominikancima na istočnoj obali Jadrana u okviru kojih su Zdenko Dundović i Josip Faričić govorili o dominikanskim dobrima na području Ninske biskupije, Lovorka Čoralić o štovanju Gospe od Ružarija prema oporukama Hrvata 17. i 18. stoljeća u Mlecima, Zorana Ladića o prihvaćanju braće dominikanaca od srednjovjekovnih stanovnika dalmatinskih komuna te Relje Seferovića o vizitatorima Dubrovačke kongregacije sv. Dominika od 16. do 18. stoljeća u političkom kontekstu Dubrovačke Republike. Nakon stanke za ručak u lijepom ambijentu samostana, u sekciji o obrazovanju i znanosti, Alojz Ćubelić govorio je o filozofsko-teološkim doprinosima dominikanaca na našim prostorima, Ana Biočić razmotrila pitanje doprinosa dominikanaca djelovanju KBF-a Sveučilišta u Zagrebu, a Zvonko Džankić govorio o doprinosu dominikanskih gimnazija razvoju hrvatskog društva u 20. stoljeću.

Fr. Slavko Slišković – provincijal Hrvatske dominikanske provincije / Snimio fr. Zvonko Džankić OP

Prvi dio sekcije povijesti umjetnosti započeo je izlaganjem Višnje Bralić o slikarskom nasljeđu dominikanskog samostana u Poreču, zatim je Ivan Ferenčak govorio o putovanju književnog blaga dominikanaca iz dubrovačkog samostana u Strossmayerovu galeriju i njegovu povratu, a Petra Vugrinec i Lucija Vuković istražile su dosad nepoznate veze između Vlaha Bukovca i dubrovačkih dominikanaca. U drugom djelu te sekcije prvo su Jasenka Gudelj i Cristiano Guarnieri govorili o knjigama što se bave arhitekturom u dominikanskim knjižnicama istočnog Jadrana, zatim je Renata Novak Klemenčić izložila referat o nadgrobnim spomenicima u prezbiteriju dubrovačke dominikanske crkve i njihovim naručiteljima. Konačno, Vatroslav Siketić govorio je o hrvatskoj znanstvenoj bibliografiji o Redu propovjednika. Na kraju prvog dana rada skupa održan je prigodni koncert Dubrovačkoga komornog dua u sastavu Pero Škobelj na gitari i Jakov Jaki Kakariđi na flauti, koji su izveli nekoliko djela iz repertoara klasične glazbe.

Poticaj na daljnja istraživanja

Drugi dan skupa, 25. rujna, započeo je trima izlaganjima o književnosti. Domagoj Augustin Polanščak govorio je o našim dominikancima i „umjetnosti riječi“, Andrea Radošević o recepciji dominikanskih tekstova u hrvatskoglagoljskoj srednjovjekovnoj književnosti te Srećko Koralija o rukopisu kao zahtjevnijem od pukog prijevoda biblijskog teksta. U posljednjoj sekciji skupa, o muzikologiji, održana su dva izlaganja. Josip degl’ Ivellio izložio je vrlo pregledan i detaljan popis dominikanaca koji su bili hrvatski skladatelji.

Samostan sv. Dominika – pogled sa zapadne strane

Ivan Krstitelj Rabljanin, zvono s likom sv. Dominika, 1516.

Treba istaknuti da je nakon svake sekcije održana plodna i tolerantna znanstvena rasprava prilikom čega su upućeni u pojedina znanstvena područja ukazivali na moguća dalja područja i pravce istraživanja prebogate dominikanske baštine u Hrvata. Na samu kraju braća iz samostana organizirala su razgledavanje svojega muzeja i knjižnice, gdje su se sudionici doista iz prve ruke mogli upoznati s višestoljetnom pisanom, vizualnom, liturgijskom i majstorskom baštinom tog samostana. S obzirom na visoku znanstvenu razinu izlaganja i znatne novitete u područjima istraživanja, potpuno u skladu s proučavanjima sličnih tema u drugim dijelovima Europe, nema dvojbe da će predviđeni tiskani zbornik sa skupa obogatiti našu spoznaju o Ordo praedicatorum i njegovih osam stoljeća u Hrvatskoj. Osobito se autora ovih redaka dojmila gostoljubivost i razumijevanje braće propovjednika za sudionike skupa, kao i njihove sposobnosti u organizaciji skupa. Kako se već duže vrijeme nastoji rehabilitirati lik sv. Dominika kao „oca Inkvizicije“ i prikazati ga na osnovi stvarne biografije i analize izvora, a ne kao začetnika Svete inkvizicije, kako su ga prikazivala propagandna srednjovjekovna pisana i vizualna vrela, organizatori skupa za sudionike su pripremili i znakovit prigodni darak s knjigom Michela Roqueberta Sveti Dominik. Crna legenda, kojom se još jednom nastoji znanstveno pobiti spomenuti mit o sv. Dominiku.