Novi posjet stare dame

Naslov se odnosi na novo hrvatsko uprizorenje švicarskoga dramskog klasika Friedricha Dürrenmatta, koji je, uz Maxa Frischa, jedan od najviše izvođenih suvremenih autora s njemačkoga govornog područja. U ovoj se godini slavi stogodišnjica njegova rođenja. Na aktualnu hrvatsku inscenaciju ne mogu se osvrnuti jer sam vidio samo insert u televizijskim Vijestima iz kulture. Bilo bi zanimljivo usporediti predstavu u doba korone s nekadašnjim uprizorenjem u zagrebačkom HNK-u, uskoro poslije švicarske praizvedbe godine 1956. Živo mi je u sjećanju pozornica na kojoj je „staru damu“ glumila Bela Krleža, a redatelj je bio poznati slovenski kazališni umjetnik Bojan Stupica. U Frankfurtu sam 1957. vidio inscenaciju u kojoj je naslovnu ulogu glumila slavna Therese Giehse, koja je bila „stara dama“ u züriškoj praizvedbi – umjetnica koja je lik izvodila s demonskom hladnoćom. Junakinja te tragičke komedije (kako glasi podnaslov) dolazi u fiktivan gradić Gullen, koji se u gospodarskoj krizi posve srozao. Claire Zachanassian stiže u gradić ekspresnim vlakom Venecija – Stockholm, koji je stao samo zato što je dama povukla kočnicu za slučaj opasnosti. Iz vlaka izlazi s velikom pompom i pratnjom: upadljiva, crvene kose, okićena zlatom i draguljima. Mješavina je, kako stoji u scenskim napomenama, privlačnosti i groteskna izgleda. Slijede je stari batler Boby, s crnim naočalama, njezin aktualni muž, sedmi po redu, opskrbljen kompletnim priborom za pecanje. Bela Krleža bila je vizualan glumački magnet, a scenografija je prikazivala spoj blještavila i tjeskobe siromaštva. Nadam se da je nova protagonistica dorasla takvoj glumi. Svakako joj želim dobru kondiciju, a publici da jednog dana upoznaju autentičan tekst.

Friedrich Dürrenmatt / Izvor Wikipedija

Svijet kao ludnica

Pretpostavljam da čak ni umjetnici prve hrvatske izvedbe nisu znali da je Dürrenmatt svoje djelo popratio komentarom, iz kojega navodim neke ključne misli. „Prikazujem ljude, ne marionete, radnju, a ne alegoriju, stvaram kazališni svijet, a ne bavim se moralom, premda mi to neki kritičari prišivaju; čak se ne trudim da svoj komad suočim sa zbiljom, jer se uzajamno djelovanje podrazumijeva dok god je kazalište sraslo s publikom.“ (Dürrenmatt, Theater-Schriften und Reden, 1966, str. 180.)

U toj knjizi nalazi se i programatski prikaz vlastite dramske poetike, koja se temelji na uvjerenju da suvremenom svijetu, duboko protuslovnu, pristaju samo komedija i groteska. Tragedija (koja danas više nije reprezentativna) odgovarala je svijetu prošlosti, zasnovanu na čvrstu sustavu vrijednosti, koji je na različite načine prožimao antičku tragediji i francuski klasicizam. Danas je drukčije: vjera u velike ličnosti, poput Antigone, potisnuta je jer su za suvremenu društvenu zbilju mnogo više karakteristični varalice malog i velikog formata. Današnji birokratizirani život neizmjerno je dalek od Sofoklove tragedije: junakinjina sudbina bila bi danas prepuštena činovnicima, „Kreontovi tajnici rješavaju taj slučaj.“

Nekoliko je godina kasnije Dürrenmatt poetološku razinu spustio izazovno još niže. Realni svijet zbog svojih apsurdnih proturječja, osobito u imovinskim razlikama između bogate Europe i siromašne Afrike, nije zaslužio drukčiji književni pristup nego što je provokativna farsa. U tom je pogledu Dürrenmattu mjesto uz Becketta i Stopparda. Švicarac je u pogledu izbora tema otišao osobito daleko. Na primjer u komadima Fizičari (1962), Portret jednoga planeta i Achterloo (1983). Provodni je motiv tih djela da prikazuju svijet kao ludnicu. U Fizičarima dva agenta, istočni i zapadni, pod slavnim imenima, Einstein i Newton, traže nacrte za izradu inovacija u razvoju nuklearne tehnologije. Da bi mogli nesmetano uhoditi, kriju se u (realnoj) ludnici. No tog se materijala već domogla upraviteljica sanatorija, koja je doista opasna jer je i sama umobolna. Neki su kritičari autoru zamjerili što je pretjerao u gomilanju drastičnih situacija, a on im je sarkastično odgovorio da danas ništa nije normalno.

Duh farse

U Portretu nižu se komentari arhetipskih likova (Adam, Kain, Abel, Henoh, Eva, Ada, Žila, Naema), koji promatraju s nekog fiktivnog mjesta propast zemaljske kugle zbog ratova i drugih oblika nasilja. Adam na kraju ravnodušno kaže: nema je više, fajrunt.

Achterloo, posljednji Dürrenmattov komad, zbiva se, kako stoji u redateljskoj napomeni, u Achterloou negdje blizu Waterlooa. Aluzija na posljednju, gubitničku bitku kod Waterlooa, gradića blizu Bruxellesa, ne može biti jasnija. Dürrenmatt na Napoleonov lik projicira povijesni svijet uopće, u kojemu se akteri izmjenjuju. Da istakne univerzalnost dramskoga zbivanja, autor se obilno služi anakronizmima. Sve može biti svagdje. To se razabire iz popisa likova, povijesnih i fiktivnih: Napoleon Bonaparte, Louis Bonaparte, sluge Plon-Plon Bonaparte, general Cambronne, Woyzeck, Benjamin Franklin, kardinal Richelieu, Jan Hus, Robespierre, Marion, Marx I, Marx II, Marx III, Marx IV, Marx V, lord Tony. A spominju se u dijalozima Judita i Holoferno, Fouche, Büchner, Freud.

Na tom će mjestu teksta čitatelj spoznati da Achterloo nije grad nego naziv ustanove za liječenje duševnih bolesti, kao što je to shizofrenija, fenomen podvojene ličnosti. Dürrenmattovi su likovi ljudska bića, ali sadržaji njihove svijesti puka su fantazmagorija. Samo je tako razumljiva istodobnost povijesno nespojivih zbivanja. Autorov je dramski model posve nesentimentalan, pa mu pristaje pojam farse.

Duh farse očituje se već u opisu pozornice na početku Prvog čina. Vidi se pozornica na pozornici, a na manjoj Napoleon kako stoji uza svoj poljski krevet, na zidu su zemljovid Korzike i fotografije raznih glumaca koji su glumili Napoleona, na primjer Charles Boyer. Burleskan je i prvi govorni prizor, Napoleon nosi svoju klasičnu uniformu i stoji u poznatoj pozi, promatrajući na platnu videosnimku starog filma Grofica Walewska. Prve su mu rečenice: „Gledam Groficu Walewsku s Gretom Garbo i Charlesom Boyerom. Film su jučer emitirali na televiziji, a ja sam naredio da ga presnime.“ (Stavlja sunčane naočale bez ruba.) „Garboicu nazivali su božanstvenom, a Goethe je u meni vidio demonsku narav. A zašto – nemam pojma. Zvuk videosnimke isključio sam, dijalog mi je preglup.“ Svršetak Drugog čina vraća se na početak, samo što na scenu upada Cambronne i progovara: „Zaboravio sam svoj tekst.“

Između početka i svršetka nižu se vatrometi bizarnih šala, koji su „gegovi“, kako je autor u jednom članku nazvao izazovne dramske doskočice. Njegovi gegovi unose u povijest i historijske ličnosti zbrku, kaos, smiješne katastrofe, skačući tehnikom provokativne alogičnosti iz jedne epohe u drugu. Tako Napoleon upozorava Franklina, modernog krotitelja munja, da je u angloameričkoj povijesti bilo i slikara-amatera. „Na umu mi je Churchill, koji je usto bio državnik.“ Svemoćni francuski kardinal Richelieu, iz sedamnaestog stoljeća, majstor spletke, lista modni žurnal, razmišlja o pilulama protiv začeća i puši kubanske cigare koje je Napoleon nabavio od Fidela Castra.

Nastup kvinteta Marx mogao bi biti na razini kabaretske točke, no Dürrenmatt je upravo u tim prizorima ozbiljniji. Ima i u njima gegova, ali ima i spoznajne supstancije. Broj likova s autentičnim bradama iskazuje misao da je marksizam u stalnoj mijeni i da su Horkheimer, Marcuse, Garaudy i Berlinguer nešto posve drugo nego dogmatski sljedbenici Marxa i Engelsa. Jasno to izriče Marx I, koji kaže da mu se čini da više nije sam sa sobom identičan; spopala ga je kriza samouvjerenja. Danas je „diktatura proletarijata“ (Komunistički manifest) postala u nekim zemljama diktatura proletarijata, a zapravo birokratske kaste, nad pravim proletarijatom. S druge strane, u zapadnim su zemljama marksistička gesla postala sredstvo u rukama buntovničkih slojeva, kako je to bivalo u doba studentskih nemira potkraj šezdesetih godina. To označuje Marx III_s koji odrpano odjeven maše strojnicom.

Marat i de Sade

Dürrenmatt, međutim, ne bi bio Dürrenmatt da je Achterloo ime nekog mjesta. Zapravo je to ime ustanove za umobolne u kojoj pacijenti glume uloge koje služe terapiji. Domišljaj o Napoleonu u isti je mah aluzija na stvarne slučajeve iz psihijatrijske prakse. Bolesnik si umišlja, na primjer, da je Napoleon ili Kolumbo.

Achterloo se kod nas vjerojatno nikad neće uprizoriti. No prilika je da podsjetim na njemačkog dramatičara Petera Weissa, čija su djela sedamdesetih godina bila na repertoaru Gavelle (Gospodin Mockinpott, Hölderlin). Jedan od njegovih komada zove se Marat i de Sade (što je skraćeni naslov koji se obično navodi). Praizveden je u Njemačkoj godine 1964. Srodan je Achterloou utoliko što se radnja također zbiva u ludnici, gdje pod vodstvom markiza de Sadea pacijenti glume epizode iz Francuske revolucije. Način na koji autor isprepleće povijesne podatke o revoluciji s komentarima umobolnika svrstava to djelo među vrhunce grotesknog teatra. Razlika između Dürrenmattova i Weissova komada u tome je što je Achterloo univerzalna metafora, dok je Weissovo djelo čvrsto povijesno omeđeno.