Nikada u jurišu, uvijek pod vatrom

Rat ne može zaustaviti umjetnost, kao što ni umjetnost, nažalost, ne može zaustaviti rat. Ali rat umjetnost i umjetnike može potaknuti, i to u raznim smjerovima. Sjetimo se samo Prvoga svjetskog rata, koji se u umjetnosti reflektirao u brojnim djelima, ali i pravcima, poput dadaizma ili suprematizma. Jednako tako, brojni su pisci u tom, kao i u drugim ratovima, sudjelovali u ratu kao propagandisti. U austrougarskom ratnom odjelu za tisak pisali su književni teškaši kao što su Robert Musil, Hugo von Hofmannsthal, Ferenc Molnár, a u posebno uspostavljenoj književnoj skupini radili su, primjerice, Rainer Maria Rilke, Felix Salten i Stefan Zweig. Karl Hans Strobl u knjizi Das Igelhaus napisao je o radu u odjelu za tisak da su autori pokušavali suha izvješća začiniti vlastitim stilom pa su virtuozi tog posla samo uz pomoć Hartlebenova turističkog vodiča po Galiciji i zemljopisne karte stvarali uvjerljive opise pune pojedinosti, kao da su bili na bojištu. Jednako tako, rat može potaknuti i umjetnike, koji poput ljudi drugih zanimanja napuštaju svoje poslove i odlaze na bojište, dobrovoljno ili po pozivu.

No rijetko se dogodi da se umjetnici okupe u vlastitu, umjetničku četu, kao što se dogodilo ujesen 1991. Pretražujući internet naišao sam primjerice na The Artists Rifles osnovane 1859. u Engleskoj, koji su sudjelovali Burskim ratovima, kao i u Prvom svjetskom ratu. Art, kad se izlomi i iskrivi, u hrvatskom postane rat, pa se tako, slično kao u Londonu, u Hrvatskoj dogodilo početkom Domovinskog rata, u listopadu 1991. Umjetnost je zbog agresije pala u drugi plan pa je tako osnovana četa Zbora narodne garde sastavljena isključivo od umjetnika, nazvana Hrvatski umjetnici, poslije preimenovana u satniju.

Književnik Hrvoje Hitrec i glumac Žarko Potočnjak s ratnim kolegama umjetnicima u Dubrovniku

Trideseta obljetnica osnutka satnije obilježena je 20. listopada u 11 sati u Društvu hrvatskih književnika. U programu sudjelovali su zapovjednik satnije Josip Palada, zapovjednici skupina Hrvoje Hitrec i Drago Asić, dugogodišnji član kazališta Komedija i zadnji predsjednik Udruge hrvatskih umjetnika dragovoljaca Domovinskoga rata, te član postrojbe Dubravko Jelačić Bužimski, koji je prisutne pozdravio u ime Društva hrvatskih književnika. Također, u ime Ministarstva branitelja programu je prisustvovao general-pukovnik Dragutin Repinc.

Drago Asić uz minutu šutnje pročitao je imena pokojnih pripadnika satnije te rekao da su se četi, odnosno satniji, priključili umjetnici svih profila, od književnika, glumaca, slikara, kipara, plesača, baletana, pjesnika, redatelja, kaskadera, glazbenika… Jednako oni mlađi, poput Vinka Brešana ili Jurice Pađena i cijele grupe Aerodrom, kao i oni u zrelijim godinama, poput samih govornika. Također, nisu tu bili samo umjetnici nego i umjetnice – Jasna Bilušić, Perica Martinović i Grozdana Cvitan.

Umjetnici i ratnici

Jelačić Bužimski u pozdravnom se govoru prisjetio djelovanja Ad hoc cabareta, pročitavši tekst objavljen u knjizi Ad hoc cabaret: hrvatsko ratno glumište 1991/92, gdje je napisao da sa sigurnošću može ustvrditi da mu je Ad hoc cabaret značio više nego on njemu. „Pružio mi je prije svega uvjerenje da moralni angažman umjetnika ne može biti zaustavljen ni u najtežim trenucima za sudbinu vlastite domovine.“ Istaknuo je da je to kazalište koje je proizveo rat i za koje nisu vrijedila dotadašnja kazališna iskustva, kazalište koje je pri prvoj liniji bojišta pokušavalo ublažiti ratne rane i donijeti malo veselja i optimizma. „Njegova je funkcija bila više etička nego estetska, njegovi su sudionici u uniformama hrvatske vojske bili istovremeno i umjetnici i prijatelji. Simbioza s toliko različitih značenja teško se postiže u normalnom protjecanju života. Zato je Ad hoc cabaret u svijesti i osjećanju svih nas nešto posebno, jer njegov će najveći trijumf biti njegov nestanak“, zapisao je Jelačić Bužimski ratne 1992, a kazalište je srećom brzo i postalo dio povijesti Satnije hrvatskih umjetnika, kao i Domovinskog rata uopće.

O osnivanju čete govorio je i Hrvoje Hitrec, koji je rekao: „U ovoj je dvorani (dvorani Društva hrvatskih književnika, op. a.) u rujnu 1991. potpisan sporazum svih umjetničkih društava da se umjetnici uključe u obranu domovine, da se osniva Zbor hrvatskih umjetnika koji odmah postaje dijelom Zbora narodne garde. Javljali su se tih dana poznati i tada još manje poznati umjetnici, njih više stotina stavilo se na raspolaganje domovini. Tada je rođena i zamisao o Satniji hrvatskih umjetnika, prijavili se mnogi, najstariji od njih Josip Tabak. Trebalo je napraviti selekciju, pa je i učinjena. Zatim je trebalo naći zapovjednika s vojnim iskustvom. Najviši čin iz bivše vojske imao je književnik Josip Palada, pa sam ga pozvao na kavu u Gradsku kavanu i lako ga nagovorio da vodi Satniju…“ Da je četa osnovana upravo u prostorijama Društva hrvatskih književnika, naglasio je i zapovjednik Palada rekavši da su se 4. listopada 1991. tamo sastali književnici Hrvoje Hitrec, Nedjeljko Fabrio i Anđelko Novaković, slikari Darwin Butković i Zoltan Novak te karikaturist Mladen Bašić.

Dokumentarac slikara Dalibora Jelavića

O djelovanju Satnije proteklih se godina govorilo na razne načine, ponekad i pokušavajući umanjiti njezino značenje, ali smisao i očekivanja od ovakve postrojbe i nisu da na juriš osvaja neprijateljske položaje. Uloga velikana hrvatskoga glumišta Žarka Potočnjaka ili Hrvoja Hitreca, autora nezaboravnih Smogovaca, tada obojice blizu pedesetih godina života, nije se sastojala od toga da prepadnu neprijatelja, nego da ohrabre prijatelja. „Kako nam je bilo u ratu, znamo samo mi. Čini mi se da je glumica i pjevačica Jasna Bilušić u jednom intervjuu najtočnije definirala: Nikada u jurišu, uvijek pod vatrom“, rekao je Hitrec. Osim toga „prvotna je ideja bila da Satnija preuzme dio prve crte koji joj bude dodijeljen, ali se vrhu vlasti ta zamisao nije svidjela“, kako je rekao Hitrec, pa je to odgođeno jer bi eventualno stradavanje ili zarobljavanje umjetnika djelovalo negativno. Baš zbog toga Satnija je operativno razrezana na manje dijelove, pa su zapovjednici skupina Adamović, Hitrec, Palada, Asić, Jelavić, Matota, Bogdanić vodili ljude od Slavonije i Banovine do Like i Dalmacije. Hitrec je jednu grupu poveo u Slavoniju, s namjerom da stignu u Vukovar, pjesnik i general Ivan Tolj drugu je grupu poveo prema Jadranu, u obalne gradove kao što su Rijeka, Senj, Zadar, Šibenik, Marina, Trogir, Split i Dubrovnik. Treću grupu Palada je poveo u Sisak, Komarevo, Sunju, Kutinu, Novsku, Lipovljane i Stari Grabovac, gdje je bila granica koja je ostala sve do operacije Bljesak.

„Hrvatski umjetnici, kao što su službeno okupljeni, regrutirani na dragovoljni pristanak, borili su se svim mogućim sredstvima i mogućnostima. Po zapovijedi ministra, službeno su vraćeni u pričuvu, sa zahtjevom da ožive kulturu u gradovima koji su bili napadani, bombardirani, ugroženi, kao i okupirani dio domovine nam Hrvatske. Živjelo se u skloništima, podrumima, ali kultura se nije predavala“, rekao je Palada. Prikazan je i autorski dokumentarac pokojnoga slikara Dalibora Jelavića, koji svjedoči o životu postrojbe. Izmjenjivali su se kadrovi uvježbavanja, ali i dolaska u Dubrovnik morskim putem. Kamera je pratila Žarka Potočnjaka, koji je s mikrofonom u ruci prolazio granatiranim ulicama ispitujući građane što misle i kako se osjećaju. Naišao je tako i na Đelu Jusića, koji je nasmijan i vedar zračio optimizmom, jer ništa ne može uništiti Grad. Odrastao je na Stradunu i tu će ostati do kraja, rekao je u filmu. „Spomenuti je film dokument o pripadnicima oružane satnije, ali i onim starijim književnicima i ostalim umjetnicima koji nisu nosili oružje, ali su, neki i u maskirnim odorama, posjećivali prve crte, poput Ive Brešana ili partizana Jože Horvata, koji reče u kameru nešto o tome kako je dugo živio u bratstvu i jedinstvu, kadli, eto…“, zapisao je Hitrec.

Film je prema riječima Hitreca i jedina konzistentnija pripovijest o Satniji, a kako je Jelavić bio u Dalmaciji, i osim Božidara Košćaka, Kumpića iz Smogovaca, jedini s kamerom, film nažalost ne pokriva situacije iz ostalih područja, poput Slavonije. Spomenimo ipak da je 1997. objavljena kao svjedočanstvo djelovanja i monografija Satnija Hrvatski umjetnici, koju je uredio Dalibor Jelavić.

Postrojavanje u Maksimiru

Prvo službeno postrojavanje bilo je u Maksimiru 20. listopada 1991, a već nekoliko dana poslije, 26. listopada, vojnici umjetnici u grupama su krenuli na prve crte bojišnice. Postrojba je djelovala do kasnoga proljeća 1992, no i nakon toga neki su umjetnici sami nastavili svoj ratni put. Hitrec je istaknuo Žarka Potočnjaka, koji je otišao Tigrovima, a zatim u osječko topništvo, i Grozdanu Cvitan. Naglasio je kako su neki umjetnici od početka bili u ratu, neovisno o Satniji, primjerice Miroslav Međimorec, Sven Lasta i Slobodan Praljak u Sunji, Veljko Barbieri na zapadnoslavonskom ratištu, kao i crtač stripova Radovan Domagoj Devlić, zatim Ivana Šojat na istočnom bojištu te glumac Tomislav Novinščak. U povodu svečanog obilježavanja Dana neovisnosti i 15. obljetnice osnutka Zbora narodne garde i Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske 2006. tadašnji načelnik Glavnog stožera Josip Lučić dodijelio je Satniji umjetnika Zlatnu plaketu za zasluge u obrani suvereniteta i teritorijalnog integriteta Republike Hrvatske iskazane tijekom Domovinskog rata.

„Umjetnici su u mirnim vremenima kao rogovi u vreći“, rekao mi je Hrvoje Hitrec. „U pitanjima estetike, ali i ideologijskim, dijele se i svađaju, tašti su. Čudo se dogodilo u jesenskim danima 1991, kada su okupili kao jedan…“ Na tragu riječi Jelačića Bužimskog, da je najveći trijumf ratnog Ad hoc cabareta njegov nestanak, nadajmo se da čuda poput satnije umjetnika više neće biti potrebna i da umjetnici neće morati biti ratnici.