Nikad ne kaži da si otišao na posljednji put

Njemačka je puna kipova, spomen-ploča i tzv. kamena spoticanja u počast ubijenim Židovkama i Židovima tijekom nacionalsocijalističke vladavine. Još ima mjesta za takva upozorenja kako se holokaust više nikad ne bi dogodio. Nacisti su počeli proganjati Židove odmah nakon što su zauzeli vlast 1933, potom je došla tzv. Kristalna noć 9. i 10. studenog 1938, odnosno paljenje sinagoga i uhićenja istaknutih Židova, a uslijedilo je njihovo prvo deportiranje željeznicom prije osamdeset godina, točnije 18. listopada 1941, iz Berlina u okupirani poljski Lodz. Posljednja deportacija dogodila se 27. ožujka 1945. u češki Terezin. Bio je to povod za komemoraciju 18. listopada u Berlinu, kojoj je prisustvovao njemački savezni predsjednik Frank-Walter Steinmeier, nazvavši sustavno deportiranje i ubijanje Židova, Sintija i Roma neograničenim i užasnim zbivanjima.

Autor dojmljivoga golemog spomenika u Berlinu, Amerikanac njemačkih korijena Peter Eisenman,
dugo je čekao na ostvarenje svoga monumentalnog djela, a odlučio se na njegov naziv
(Memorial to the Murdered Jews of Europe) s obzirom na činjenicu da se holokaust zbivao ne samo u Njemačkoj nego u cijeloj potlačenoj Europi / Izvor Wikipedija

Sjećanja i novi antisemitizam

Komemoracija je održana na berlinskom kolodvoru Grunewald, kolosijek 17, na skroman i nekako sporedan način, tako svakodnevan kao da bi se uskoro mogao zaboraviti. Ipak, predsjednik Steinmeier dodao je da se ništa što se tada događalo ne može smatrati sporednim jer se zbivalo pred očima svih, pri čemu su mnogi u tome sudjelovali, neki birokratski organizirali te od toga profitirali, što vrijedi i za tadašnje Njemačke željeznice, Deutsche Reichsbahn.

Nedavno sjećanje na prvo deportiranje Židova iz Berlina u logore smrti u okupiranoj Poljskoj i Čehoslovačkoj imalo je pretpovijest daleke godine 1953, kad je na tom mjestu Udruženje progonjenih od nacističkoga režima postavilo spomen-ploču, ali se tom prilikom nisu smjeli održati govori jer je policija na vrhuncu hladnoga rata smatrala da takvu priliku ne bi smjeli iskoristiti navodno prokomunistički inicijatori te komemoracije pa je samo pjesnikinja Lin Jaldati opjevala partizansku pjesmu na jidišu Sog nischt kejnmol as du gejst den leztn weg – nikad ne kaži da si otišao na posljednji put. Bogu hvala, prilike su se od tada prilično promijenile nabolje, ali ne toliko što se tiče antisemitizma, koji u Njemačkoj u posljednje vrijeme ponovno podiže svoju odurnu glavu.

Spomenik pogubljenim Židovima u Europi nalazi se u Zagrebu kraj Glavnog kolodvora, ali je pokriven ceradama  jer ga neki kritiziraju da se na njemu ne vidi da je holokaust počinjen u Hrvatskoj

Premda o antisemitizmu postoje prijepori glede njegove definicije, možemo se složiti s odrednicom njemačkog znanstvenika Dietza Beringa da je „antisemitizam agresivni, naglašeno politički i sveopći životni stav koji načelno polazi od toga da su pripadnici židovskoga naroda nedostojni življenja zbog svoga načina postojanja“. No ako je ta definicija možda previše apstraktna, potrebno je navesti nekoliko konkretnih primjera da bi se na njima vidjelo što je antisemitizam, jedno od najstarijih zlodjela u posrtajima ljudske civilizacije. Autor Philipp Gessler ih navodi: potkraj lipnja 2006. omladinci su u mjestu Pretzen (pokrajina Saska-Anhalt) javno spalili primjerak Dnevnika Anne Frank. U istoj pokrajini u selu Parey jedan je školarac sredinom listopada 2006. bio prisiljen nositi plakat iz nacističkoga doba na kojemu je pisalo „Ja sam u mjestu najveća svinja jer sam se družio sa Židovima“. U Frankfurtu na Odri u studenom 2006. bili su uništeni vijenci i svijeće postavljeni u znak sjećanja na tamošnju bivšu sinagogu, a kad su došli policajci da ureduju, dočekani su Hitlerovim pozdravom Sieg Heil. Nakon što je zastupnik demokršćanskoga CDU-a u Bundestagu Martin Hohmann isprovocirao javnost izrazito antisemitskim govorom i bio izbačen iz stranke, našlo se više od 1600 članova CDU-a koji su u pismu vodstvu stranke tvrdili da njegov govor održan 3. listopada 2003. uopće nije bio antisemitski. Prema navodima spomenutog autora danas se antisemitizam u Njemačkoj očituje vrlo prikriveno, ali s jasnim aluzijama na tobožnje mane „židovskoga karaktera“ i „židovsku pohlepu za novcem“. Također se rado govori o „židovskim svjetskim zavjerama“ i o „njihovu sudjelovanju u gotovo svim globalnim konfliktima“. Ponekad se iza kritike izraelske politike prema Palestincima krije podmukli antisemitizam. Posebno su Židovi bili drastično klevetani nakon arapskoga terorističkog napada na njujorški Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001, za što su desni ekstremisti optuživali izraelsku tajnu službu Mossad.

Zašto se krije zagrebački spomenik?

I za Hrvatsku je ova obljetnica važna. Spomenik pogubljenim Židovima u Europi nalazi se u Zagrebu kraj Glavnog kolodvora, ali je pokriven industrijskim ceradama i nije predan javnosti jer ga neki kritiziraju da se na njemu ne vidi da je holokaust počinjen u Hrvatskoj, kao da tadašnja Hrvatska nije bila dio „Hitlerove Europe“ i kao da naši Židovi nisu djelomično bili deportirani u Njemački Reich, gdje su pogubljeni u raznim konclogorima, najviše u Auschwitzu. Autor dojmljivoga golemog spomenika u Berlinu, Amerikanac njemačkih korijena Peter Eisenman, dugo je čekao na ostvarenje svoga monumentalnog djela, a odlučio se na njegov naziv (Memorial to the Murdered Jews of Europe) s obzirom na činjenicu da se holokaust zbivao ne samo u Njemačkoj nego u cijeloj potlačenoj Europi. Da se ograničio na Njemačku, bilo bi to protiv povijesne istine i svojevrsna uvreda zemlji u kojoj je spomenik podignut.

Zagrebački spomenik Židovima pogubljenim u holokaustu, kao i onaj u Berlinu, odnosi se na tu singularnu tragediju u Europi, a ne samo u Hrvatskoj, kako bi neki htjeli preimenovati taj stravični zid napravljen od betonskih kovčega, što je velika premda ne jedinstvena simbolika. Naime, u izvrsnom Muzeju Drugog svjetskoga rata u poljskom Gdańsku nalazi se sličan zid od pravih kovčega žrtava. Ali to će malo koga zasmetati. Pitanje je, međutim, zašto neki kritičari ustrajavaju na tome da se holokaust u Hrvatskoj spomene kao jedina oznaka zagrebačkoga spomenika. To bi bilo sužavanje židovske tragedije na jedno stratište i očito miriše na politiku, a ne na izražavanje pijeteta prema ubijenim Židovima diljem Europe. Vrijeme je da se odustane od toga i zagrebački zid s kovčezima preda javnosti. Žrtve holokausta su to zaslužile!