Murali kao neposredan spomen stradanja Vukovara

Hrvatska je puna murala koji se odnose na Vukovar u Domovinskom ratu. Svaki veći grad ima barem Vukovarsku ulicu i neki simbol koji podsjeća na stradanja Grada heroja. Sam Vukovar od ove godine ima sjajne murale napravljene unutar street art-festivala VukovART pod sloganom „Uplovi u luku umjetnosti“. Ne samo hrvatski nego i mnogi inozemni umjetnici izrazili su svoja viđenja Vukovara i općenito snage ljudskog duha suočena s nedaćama i ratnim zbivanjima. Golema količina slika, koje se nazivaju murali (dolazi od latinske riječi murus, što znači zid) posvećena je trajnom sjećanju na povijesni događaj pada Vukovara. Pod muralima se podrazumijevaju slike koje su aplicirane na površinu zida ili stropa i sastavljene s njom. Trebali bi izazvati osjećaj iščekivanja u otvorenom prostoru, uz potrebu da se privuku oni koji prolaze pored tih slika. Murali često proizvode iznenađenje, stvarajući iznenadne rezove u uobičajenoj vizuri grada.

Skica novog murala u Vukovaru, rad Marija Matkovića Maca koji će biti dovršen do ovogodišnje obljetnice

Murali s temom Vukovara uistinu su egzemplari. Egzemplarnost je koncept u kojem se može voditi primjerom, može se dati primjer, može biti uzor. Egzemplarnost se može odrediti na više načina. Prvo, temelji se na primjeru, narativu. Drugo, razvija se oko uzornih figura ili imaginarija. Treće, tu je izvedba. Ovdje je u fokusu društveno djelovanje, društveni pokret i etika zajednice koja stoji iza toga, gdje postoje inherentne napetosti. Egzemplar je utopijski model, jer ga osporava stvarnost. Normativni karakter suprotstavljen je deskriptivnom, a bit vječnosti u egzemplaru u suprotnosti je s poviješću i povijesnim mjerenjem vremena. Koliko su ti narativi važni, pokazuje i nedavni čin na zagrebačkom Laništu s uklanjanjem četiri murala posvećenih sjećanju na Vukovar s trafostanica HEP-a.

Snažni podsjetnici na vukovarsku žrtvu

Filologinja s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru Mirna Brkić Vučina smatra da ako postoji mjesto koje u svijesti Hrvata predstavlja sjecište između prošlosti i sadašnjosti, između pravde i nepravde, između hrabrosti i kukavičluka, kršćanstva i barbarizma, onda je to Vukovar: „Šačica branitelja sudarila se s Golijatom. Ponavlja se biblijska slika borbe između dobra i zla, pravde i nepravde, gdje dobro i pravda samo naoko gube. Vukovar ujedinjuje Hrvate. Tamo gdje prestaje kucati srce heroja počinje kucati srce naroda. Grafit kaže: Ovdje sam bio ubijen, a ti ostaj na mene ponosan i prkosno čuvaj Dom i vjeru. To je današnja snaga Vukovara.“

Torcidin mural u Splitu posvećen poginuloj djeci Vukovara  / Snimio Milan Šabić / PIXSELL

Vjeran Pavlaković, Sveučilište u Rijeci / Snimio Duško Jaramaz / PIXSELL

Povjesničar i kulturolog s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Vjeran Pavlaković smatra da su simboli u vezi s Vukovarom, a posebno Vodotornjem, najsnažnije slike Domovinskog rata, ponavljane u nizu medija kroz fotografije, novine, udžbenike, spomenike, suvenire i murale: „Dok je proslava Dana pobjede, naravno, važna sastavnica jačanja narativa o 1990-ima, nijedna druga komemoracija nije toliko posjećena kao Kolona sjećanja i nema jednake emotivne moći tog simbola hrvatske žrtve. Stoga ne čudi što upravo Vukovar služi kao zajednička točka sjećanja na rat u mnogim sredinama s raznim iskustvima (od Pule i Rijeke do Zadra ili Dubrovnika i do istočne Slavonije.“ Pavlaković podsjeća da su murali i grafiti o Vukovaru najraniji i najrašireniji oblici street arta o Domovinskom ratu, ponekad jednostavno stilizirani s imenom Vukovar. Ponegdje su dodani i lokalni simboli, kao oni navijačke skupine BBB-a, Torcide, Kohorte, dok su ostale sastavnice zajedničke mnemoničke figure. To sjećanje opstoji: „Kad sam u proteklih deset godina pitao studente da mi imenuju sliku Domovinskog rata, velika većina njih spomenula je Vodotoranj ili neku drugu ključnu sliku u vezi s Vukovarom“, ističe Pavlaković.

U Vukovaru je poginulo 86-ero djece

Mirna Brkić Vučina, Sveučilište u Mostaru

Među brojnim temama vukovarskih murala jedna je ostala nepravedno zakinuta, a to su izgubljeni životi djece u Vukovaru. U borbama za Vukovar poginulo je 86-ero djece, a najmlađe dijete imalo je svega šest mjeseci. Većina je poginula od granata. Još jedna tragedija za djecu jest da je njih 858 ostalo bez jednog ili oba roditelja. Iako su postojale izložbe i napisani su žrtvoslovi, trajna uspomena u vidljivom obliku tek se stvara. U Splitu su navijači Torcide napravili murale u spomen na poginulu djecu prošle godine, a sada će i Vukovar dobiti svoje zasluženo sjećanje na pogibiju najmlađih, zalaganjem Udruge dobrovoljaca Domovinskog rata iz Bogdanovaca.

Novi mural na zagrebačkom Laništu, nakon što je prethodni prebojen / Snimio Igor Kralj / PIXSELL

Iz Udruge poručuju da je mural nastao na temelju inicijative roditelja ubijene djece, Rozike Fischer i Stjepana Kovačevića. Uoči obljetnice pada grada umjetnik i branitelj Mario Matković Mac napravio je mural koji ne prikazuje neko određeno dijete, već podsjeća na strahovitost događaja. Na crnoj pozadini crveni se razrušeni Vukovar, grad simbolično okupan u krvi. U prednjem su dijelu murala likovi dječaka i djevojčice koji bježe od krvoprolića, a oko njih lete golubice. I djeca i golubice oslikani su bijelom bojom nevinosti, dok golubice podsjećaju na mir, nježnost, Duha Svetoga, ali i na mučeništvo i Vukovarsku golubicu. Braniteljska inicijativa dobila je potporu lokalne zajednice, a taj lijepi čin ostavlja pitanje tko je uopće odgovoran za stvaranje murala o Domovinskom ratu.

Javni prostor sam po sebi ima politički i društveni značaj. Kao otvoreni prostor, gdje ljudi stupaju u interakciju s institucijama i među sobom, javna je sfera intrinzično povezana s elementima interesa i moći. To je fizički prostor u kojem zamišljene ideje nacije postaju vidljiva stvarnost. Naime, da bi nacionalni identitet bio istinit, potrebno je napraviti granice u prostoru. S vremenom su se granice institucionalizirale u smislu granica, administrativnih regija, gradova, općina, čak i četvrti. Unutar granica postoji osjećaj sigurnosti, stanovnici su među jednakima i u poznatoj okolini koja posjeduje znane osobine svuda naokolo. Ta serijska obilježja uključuju najčešće prostorno iskustvo, odnosno poznatost prostora, stil njegove arhitekture, dajući osjećaj doma. U strukturalističkoj semiotici Claudea Lévi-Straussa zgrade se smatraju dijelom cjelovitog sustava konstruiranog znanja, koji proizlazi iz kulture, mitova i rituala određenog društva. Na taj način strukturalisti „čitaju“ zgrade kao semiotički znak ideja, načina života, društvenih struktura, državne moći.

Detalj murala u Splitu / Snimio Milan Šabić / PIXSELL

No kako građani čitaju vukovarske murale i koliko oni dopiru do njih jedno je od najtežih pitanja. Istraživanja o tome nisu rađena, ali Pavlaković smatra da su veliki, visokokvalitetni i umjetnički kompleksni murali diljem Hrvatske svakako u mogućnosti privući više pozornosti nego apstraktni spomenici Domovinskom ratu, estetski vrlo upitni: „Murali omogućuju stvaranje scena i daleko su više figurativni nego apstraktni kameni obelisci, a s obzirom da ne postoje jake regulacije stvaranja murala, oni su i slobodniji od spomenika ili komemorativnih ploča“, komentira Pavlaković, podsjećajući kako su murali bliži i mlađim ljudima, posebno onima rođenim nakon Domovinskog rata.

S obzirom na relativnu slobodu murala i općenito bunta street arta, profesorica Brkić Vučina smatra da grafiti posvećeni Vukovaru nisu iznimka pravila svakodnevnoga govora, metafora, metonimija, ali i drskosti i bunta. „Sjećanje na Vukovar i njegovu žrtvu živo je, što u svijesti pojedinaca generira emotivnu i stvaralačku energiju. Iz grafita posvećenih Vukovaru progovara zasigurno i bunt, otpor svakom nasilju i nepravdi, svakom zvjerstvu i tiraniji. Dovoljno je navesti nekoliko grafita: Za Hrvatsku ćemo se nastaviti u miru boriti; Grobovi im nikada oprostiti ne mogu; Nikada zaboravit! Nikad oprostiti!; Krvlju se topila košulja bila, nije ih slomila nikakva sila“, dodaje Mirna Brkić Vučina.

Vukovar služi kao zajednička točka sjećanja na rat u mnogim sredinama s raznim iskustvima / Sjećanje na Vukovar i njegovu žrtvu živo je, što u svijesti pojedinaca generira emotivnu i stvaralačku energiju

Dio kolektivnog sjećanja

S novim idejama, kao što su segmentiranost vukovarskog stradanja ili isticanje pojedine skupine žrtava, dolazi se i do pomisli o promjeni prezentacije slike vukovarske žrtve. Pavlaković ne smatra tako: „Mislim da velika većina vukovarskih murala ima prikladni način prizivanja sjećanja. Neke poruke, kao ‘nikada nećemo oprostiti’ ili prenaglašeno religijske slike kao što je plutajuća glava Krista na muralu u Crikvenici, mijenjaju diskurs prema politizaciji. Posljednjih godina murali postaju ponešto ekstravagantni i pokazuju scene borbe ili pojedinačne bojovnike.

Mislim da je glorificiranje nasilja ili reduciranje događaja na scene iz raznih filmova, kao što pokazuje mural u Tučepima kraj Makarske, problematično za razumijevanje rata u mlađim naraštajima, koji će manje razumijevati mirovne rezolucije i problem nasilja ako su izloženi verzijama javnog stripa.“ Pavlaković također podsjeća da je personalizacija murala ponekad problematična, posebno kad se prikazuju pojedinci kontroverzni po svom znakovlju ili osuđeni kao ratni zločinci, u društvu u kojemu se razvija tolerancija, poštivanje i vladavina prava.

Murali ostaju dio kolektivnog sjećanja na vukovarsku tragediju kao egzemplar i podsjetnik na ono što valja pamtiti, ali ne i nužno na ono što valja činiti. To su slike sjećanja na razdoblje koje se suočava s realnošću svakidašnjeg života trideset godina poslije. Kao dio politike sjećanja, murali su često izraz misli i osjećaja hrvatskih građana, daleko više od planirane i državno sankcionirane djelatnosti. Stoga želimo vidjeti i više murala i grafita s pijetetom, ali i pogledom prema budućnosti Vukovara.

 * * *

Djeca stradala u Domovinskom ratu često su nepravedno zapostavljena u brojnim istraživanjima. Zna se da je u Vukovaru poginulo 86-ero djece. Većina ih je poginula kao žrtve granatiranja i eksplozivnih naprava, ali neka su i zvjerski ubijena na Ovčari i po selima oko Vukovara. O tome je u knjizi Mama, ne vidim nebo pisala naša književnica Ani Galović, koja je iscrpnim istraživanjem došla do biografija ubijene vukovarske djece. Na nacionalnoj razini stradala su djeca našla prostor u filmu Jakova Sedlara Hrvatski anđeli rata. Ipak, sustavno istraživanje tek slijedi, a građanske inicijative udruga branitelja Domovinskog rata i navijačkih skupina pomažu u dokumentiranju iskaza roditelja, rodbine i prijatelja poginuli djevojčica i dječaka.