Moje Marijane i Marine od mladosti do starosti

Prva ženska imena kojih se sjećam bila su Terezija, Jozefa i Marijana. Obično se misli da se dijete kao prvog imena sjeća imena svoje majke, no sa mnom nije bilo tako. Ovo su bila imena moje bake i dviju tetaka kod kojih sam odrasla. Mama mi se zvala Mira. Marijana je bila moja najdraža tetka. Pratila me od mojih prvih dana do vremena kad sam već i sama bila majka. Nije dugo živjela, no vidjela je još mojega starijeg sina, mlađega više ne. Sve sam svoje ispratila na groblje. Marijanu 1978. Ne znam zašto je njezina sestra htjela da Marijani na grobu pišu samo godine rođenja i smrti, a ne i dani kao svima ostalima. Tomu se tada nisam usprotivila, vjerujući kako ću Marijanine datume pamtiti vječno, no ipak se dogodilo da više nisam sigurna koji joj je bio dan rođenja, a koji smrti: 1. lipnja, odnosno 1. kolovoza. Naravno, to (kao i štošta drugo)  nemam više koga pitati. Kao vrlo mala mamu sam bez ikakvih primisli zvala „teta mama“, što mojoj mami sigurno nije bilo drago, no što mogu kad sam Marijanu viđala svakodnevno, a mamu tek rijetko (ratno vrijeme, mamina liječnička služba u Vukovaru, TBC, noćna dežurstva i sl.). Ipak, koliko god ime Marijana vezujem uz tu dragu osobu, zapravo je njime nikad nisam zvala. Imena koja sam joj nadijevala izmiču mi logici. Nemam pojma zašto sam je zvala Luka, a Ćukac mi je već malo jasniji. Imala je (osim Lede, pravoga živog bernardinca) i figuru jednoga mat porculanskoga psa, prilično velikog, bez kojega kao dijete nisam išla ni na spavanje. Taj je hladni porculanski pas (na lupkanje noktom odzvanjao je) skupa s postoljem morao ležati uza me u krevetu da me, kao, čuva. Bio mi je čak draži od prave Lede, koju je Luka svako jutro kao štene donosila u torbi tramvajem iz svoga stana u Mesničkoj u stan moje bake u Zvonimirovoj, gdje je pomagala svojoj sestri Jozefi u krojačkom salonu. I kad sam bila veća, pa sam se mogla lijepo igrati s pravim psom, onu porculansku figuru nije ni jedan živi primjerak te životinjske vrste uspio istisnuti. Jer taj je pas čuvao i moje lutke, što živahnoj Ledi nikako ne bih prepustila. Ona bi ih prije raščerupala nego čuvala. 

Najpoznatija Marianne je ona na slici Eugènea Delacroixa
Sloboda predvodi narod / Izvor Wikipedija

Pišući o imenu Marija (zapravo i mojoj teti u krsnom listu tako piše), naišla sam na mišljenja da je ime Marijana zapravo ženski oblik muškog imena Marijan. U to baš i ne vjerujem. Prije će biti da je Marijan muški lik prema Mariji, kao npr. Julijan prema Juliji, Lucijan prema Luciji i sl. Mislim da je ime Marijana nastalo spajanjem Marije i Ane, Isusove majke i bake, što se lijepo vidi i u stranim verzijama: Marianne, Mary Ann, Maryann, Merien itd. Dakako, redoslijed sastavnica može biti i drukčiji: Ana Marija, Ana-Marija ili Anamaria/Anamarija, Marija Ana,  ima i takvih imena. Danas je ime Marijana među djecom rijetko. U vrtićima mojih unuka tako se ni jedna curica više ne zove. Stvari poznate: moda ne zahvaća samo odjeću nego i imena. Ne kažem da ne poznajem više ni jednu Marijanu. Poznajem, no ni za jednu ne bi se moglo reći da je u cvijetu mladosti. Jedna mi je Marijana prijateljica vršnjakinja, a drugoj bih mogla biti majka (kao što joj i jest majka jedna moja suučenica), no i ona je već prevalila pola stoljeća, znači da je ime ipak dobila već davno. Sjećam se da smo joj u šali znali govoriti kako će nas upravo ona spajati na bolničke cjevčice kad za to dođe vrijeme, što je bilo pravo proročanstvo jer je ta Marijana doista liječnica. Od jedinstvene Marijane Radev (1913–1973) ostalo je nešto snimaka njezina glasa, a upravo me ona svojim izvrsno odigranim i otpjevanim ulogama uvela u svijet opera. Marijana moje mladosti (1955), nekoć kultni film, igrao je u kinu Lika, Ilica 10. Ni njega više nema. 

Marianne je nacionalni simbol republikanske Francuske. Najpoznatija je ona na slici Eugènea Delacroixa Sloboda predvodi narod, to je ona bojovna djevojka s frigijskom kapom na glavi u bojama francuske trobojnice. Kad Francuzi govore o svojoj državi, tepaju joj Marianne (bogata je Marianne, lijepa je Marianne i sl.).  A onda je kiparu Alainu Gourdonu palo na pamet 1969. da ironizira taj francuski nacionalni simbol, pa je za vijećnicu u gradiću Thiron-Gardaisu napravio Marianne u liku tada poznate filmske glumice i seks-bombe Brigitte Bardot. No narodu se ideja o modernizaciji Marianne toliko svidjela da su kao sve novije i novije Marianne figurirale poznate Francuskinje: Mireille Mathieu (1978), Cathérine Deneuve (1985) i još neke. Valjda su htjeli da njihova Marianne bude utjelovljenje najljepših Francuskinja iz svake ere.  

Uz nekoliko Marijana, u mojem je životu bilo i nekoliko Marina. Među prvima je jedna od mojih najstarijih prijateljica, kći već spomenute Marijane Radev, pa se i mati i kći dobro uklapaju u naslov. Marina se može pisati i velikim i malim početnim slovom, jer može biti opća imenica i vlastito ime. U slikarstvu (lat. marinus, morski) to je slika predjela uz more, morske obale, luke s brodovima i sl. U pomorstvu marina je pristanište za manje brodice i/ili jahte, dok Marina ne mora biti samo žensko ime nego i ime naselja kod Trogira. Za mnoge ne znam zašto se tako zovu. Jedna dolazi u paru s bratom Marinom, drugoj je majka 1938. debitirala u Trstu kao Marina u Borisu Godunovu, treća je moja germanistička prijateljica u Kanadi. Sumnjam da je ijednoj svojim imenom kumovala pjesnikinja Marina Cvetajeva (1892–1941) ili francuska glumica Marina Vlady (1938). Moje su Marine raznih profesija, no naše prijateljstvo datira iz vremena dok još nismo imale ni profesiju, ni društveni status, a ponajmanje novac. Bilo je to ono divno doba kad je za prijateljstvo bila važna samo osoba i međusobna naklonost. S mojim je Marinama ostalo tako do danas.