Mladi slikari na raskrižju

Ovogodišnji Bijenale slikarstva otvoren je u Domu HDLU-a i može se pogledati do 5. prosinca. Uz njega je, u istom prostoru (u Galeriji Bačva), otvorena izložba irskih umjetnika pod naslovom Dubliners (kustosa Marka Cullena i Gavina Murthija, koji su, unatoč savjetima kustosa HDLU-a inzistirali da se radovi ne potpišu, nego da se popis umjetnika stavi pokraj vrata, što je loša praksa). Bijenale se koristi svojom medijskom eksponiranosti da bi popularizirao još niz izložaba koje se otvaraju u gradu za vrijeme njegova trajanja, natkriljujući ih egidom svoga programa. Ako bilo što može pomoći jačanju interesa šire publike za likovnu umjetnost, mislim da je to dobro, pa ne treba sitničariti oko strategija.

Iz postava izložbe u Galeriji PM / Snimio Juraj Vuglač / Izvor HDLU

A treba li oko bilo čega sitničariti? Zapravo, ne znam da li ijedna skupna izložba (Zagrebački salon, Salon mladih, pokojni Trijenale crteža, vjerojatno pokojni Trijenale kiparstva) proizvodi toliko uglavnom nepotrebne gorčine, gnjeva, zamjeranja i ljutnje kao ovo nesretno Bijenale slikarstva. I (što je smiješno) kod odabranih autora, i kod odbačenih autora, i kod zainteresiranih kritičara, i kod organizatora. Bellum omnium contra omnes. Je li umjetnika i slika izloženo premalo ili previše? Pogoduje li se uvijek istim autorima? Poštuju li sitničavi kritičari napore organizatora da se slikarstvu dâ društveno relevantno mjesto?

Može se, za početak, reći da su inicijatori i organizatori ti s pravom odabira. Na publici i kritici jest presuditi da li je taj izbor dobar. Nažalost, i najmanja kritika uzima se u ovom slučaju kao zlobni osobni napad (iz iskustva znam da je Bijenale slikarstva točka najveće krhkosti na najdobrohotniju kritiku). Shvaćam, donekle, tu reakciju. U našoj likovnoumjetničkoj sredini tuđi se trud uglavnom ne cijeni i relativizira se, ukoliko se ne može upregnuti u vlastite interese. Ruku na srce, nitko nije anđeo po tom pitanju. Razumijem, zato, frustracije koje dolaze nakon relativizacije zaista nemalena truda potrebna da se organizira ovakva manifestacija u našim uvjetima.

I zato, besmrtnim riječima besmrtnoga Pounda (napisanima 1913, a evo ih ovdje u prijevodu Marka Grčića):

Slavi one koje slave mnogi:

I neće ti izmaći nagrada.

      […]

Govori o dubokoumnosti književnih recenzenata, / Govori o pouzdanosti izvjestiteljâ, /

Govori o nepristranu tisku, / Govori o poštenoj pogodbi kao o uvriježenoj pojavi, /

Učini sve to, i uzdrži se od ironičnih ujeda: / I neće ti izmaći nagrada.

A što je Bijenale slikarstva zapravo? Najbolje slike? Recentne slike? Sve slike? Nemam pojma. I mislim da nitko iskreno ne može odgovoriti na to pitanje. A i zašto bi trebao? Kao pratitelju slikarske scene izrazito mi je drago da on postoji. Ponajprije zbog mlađih slikara, kojima su prilike za izlaganje na većim revijalnim izložbama sve suženije zbog pretencioznih kustoskih koncepcija koje njima vladaju. Ovdje želim istaknuti kako je, iz istog razloga, velika šteta što je ovogodišnje Trijenale kiparstva u organizaciji HAZU-a otkazano. Znam da su prošlogodišnji potresi ostavili traga na Gliptoteci, ali u današnje doba moglo se doći do rješenja s alternativnim lokacijama i javnim postavljanjima skulptura. U samoj Gliptoteci i oko nje neki su prostori aktivni (pa smo, eto, nedavno tamo imali priliku vidjeti i Lupinova kiparska ostvarenja) i ne znam zašto je trebalo eutanazirati ovogodišnje izdanje Trijenala kiparstva.

Produkcija mladih slikara

Vratimo se na Bijenale slikarstva. Postav u Galeriji Prsten prilično je pregledan, a slike ostvaruju međusobni dijalog. U Galeriji PM, s druge strane, stvara se dojam pretrpanosti, posjetitelj osjeća zamor i nazire želju da se po svaku cijenu ugura što više autora. A ni kvalitete slika nisu uvijek reprezentativne. Valjda se ne treba zamjerati nikomu, a ja nikako da naučim tu lekciju. Recimo, platna Davora Dmitrovića, koja su me, duhovitošću, drskošću, lapidarnošću poteza i vještim spojem klasične slike i ilustracije, zaista oduševila na njegovoj nedavnoj samostalnoj izložbi u Galeriji SC, ovdje, u Galeriji PM, u nizu osrednjih (i gorih) slika, posve su nezamjetljiva.

Uglavnom, zbog toga što mislim da je najveća vrijednost Bijenala prezentacija mlađih slikara i slikarica, orijentirat ću osvrt na njihove rezultate.

Priča se o tome prevladava li nekakva tvrda ili meka figuracija, kao da se radi o kuhanim jajima, ali pokušajmo sada izbjeći suhe školničke i neprecizne klasifikacije i koncentrirati se na ostvarenja. Rad Spomenik herojima NOB-a Jurice Pušenjaka golemi je poliptih od 1315 malih portreta nositelja Ordena narodnog heroja Jugoslavije, najvišeg ordena za zasluge u Drugome svjetskom ratu socijalističke Jugoslavije. Slika, duga osam, a visoka tri metra, zamišljena je kao objekt u prostoru, pa je i njezina poleđina slikarski obrađena. Na Bijenalu je prikazana kao klasična slika, montirana uza zid. HDLU je obećao samostalnu izložbu Jurice Pušenjaka u Galeriji Bačva, gdje će ta slika biti primjereno prezentirana, pa se nadam da će i ispuniti to obećanje, a nadam se da će i Pušenjak na toj izložbi predstaviti još koju novu sliku iz partizanskog ciklusa. Portreti su različite kvalitete, ali ono najvrednije u radu jest titrava slikarska cjelina, kao i memento na partizanske heroje, danas prepuštene zaboravu poput niza spomenika NOB-u (nedavno je, ovo je prilika da se spomene, u novoj galeriji Prosvjete u Preradovićevoj održana sjajna izložba o sudbini spomenika Pobjedi u Kamenskom Vojina Bakića, kustosice Davorke Perić). Djelo je postavljeno u istoj prostoriji s materičnim, crnim monokromom Mije Maraković, crnom slikom Nikole Pjevačevića i generičkim slobodnim apstrakcijama Zorane Unković. Iako svaki od 1315 Pušenjakovih portreta nije savršen, pored takvih susjeda njegov poliptih djeluje impozantno i majstorski. Jer postoji li veći klišej od crnoga monokroma, nakon toliko jalova teoretiziranja o tome? Možemo li se već jednom osloboditi tog nužnog, pametnog i prepametnog crnog monokroma? I čak mogu reći da Pjevačevićeva slika ima neku dinamiku, ali klišej crnine danas, sa svojom pseudofilozofskom popudbinom, odbija me organski.

Ne znam je li bila smišljena provokacija staviti u istu prostoriju rad Lovre Artukovića sa slikama Maše Barišić, jer komparacija tih djela slična pristupa figuri, slikanom prostoru i koloritu definitivno ne ide u korist Artukoviću, kojega slikari stasali devedesetih gledaju kao božanstvo. Maša Barišić jedno je od najvećih iznenađenja ovog Bijenala. Intenzivne boje i fini, treperavi i sočni ornamenti pokazuju neprijeporni talent umjetnice. Ona tematizira kaotičan suvremeni život iskazan slikom, sa svim pojačanim intenzitetima koje mu slikarstvo može dati. Izrazito me pozitivno iznenadila i Iris Jambrek, čije su apstrakcije do sada otkrivale izražen osjećaj za ritam. Sada, u više materičnom izrazu, ona slika neobična bića i objekte. Ta platna izgledaju kao nečitki kodeksi izgubljenih civilizacija u kojima ima nešto od Lovecrafta – jezivo, čudno i fascinantno. Ugodno su iznenađenje, koje smo mogli doživjeti još prošle godine u Galeriji Kranjčar, i slike Ivana Prerada: zanimljive, koloristički složene interpretacije drevnih skulptura, koje se mogu tumačiti kao komentar ljudske percepcije prošlosti.

Kolorističko i višeslojno slikarstvo

Drago mi je bilo, nakon dugo vremena, vidjeti sliku Patricije Purgar, koja se, također, bavi odnosom slike i naše percepcije i to u kontekstu suvremene tehnologije. Nažalost, tomu je ovdje pristupila malo prvoloptaški, naslikavši prazan ekran s pripadnom pregršti žica i odrazima likova u njemu. Ipak, riječ je o rijetko nadarenoj slikarici koja vrlo studiozno pristupa svojim ciklusima, pa vjerujemo da je ova slika dio veće cjeline, unutar koje možda bolje djeluje.

Luka Kušević suvereno vlada velikim formatima, ali njegove tri kolorističke apstrakcije slabo su osvijetljene, pa ih posjetitelj, nažalost, gotovo i ne primjećuje. Uistinu šteta, jer uz slike Josipa Rončevića taj umjetnik pokazuje koliko slikarstvo može još vući fascinacije iz same igre koloritom i tonovima, i koliko je još vitalno slikarsko stvaralaštvo bez motiva, što god nam govorili teoretičari tvrdo i meko kuhanih jaja realizma, odnosno, duboko se ispričavam, figuracije. I spomenuti Josip Rončević pokazuje u svojim monokromnim platnima, na kojima se motiv tek ponekad diskretno nazire, sve mogućnosti kolorističke energije, strpljivog i meditativnog, slojevitog slikanja, kojega je učinak podjednako meditativan.

Akademsko silovanje modernističkih klišeja koje rade Lea Popinjač ili Ivan Marković, ili već spomenuti nesretni susjedi Pušenjakova poliptiha, zamorno je, posebno kada se usporedi s mogućnostima eksperimenata formom koje pokazuju Josip Rončević, Prerad ili Kušević. Tara Beata Racz izložila je nekoliko slika (i to u nekoliko štreberski uredno posloženih redova, što jako umanjuje njihov dojam i suprotstavlja se slobodnim formama na njima) koje izgledaju tek kao skice za ozbiljnije radove. Stvarno ne znam što joj je trebalo izlaganje tih slika, a ne, recimo, nekih većih, zrelijih i mnogo zanimljivijih, kakve je pokazala na svojim nedavnim izložbama. Josip Tirić također izlaže mnogo slika, ali njihov razbacani postav odgovara njegovoj nediscipliniranoj i neobuzdanoj, mračnoj ekspresiji, koja snažno, hipnotički zrači s njegovih radova. Andrej Tomić vraški se trudi kopati po formi, ali odabrao je odveć snažnu temu – tulume – da bi njegove slike izgledale kao išta više od predloška za street art-ostvarenja nekog srednjoškolca. Nijeme i poslušne, biljke su svakako bolje pristajale njegovim nastojanjima.

Groteska i ekspresija

Grgur Akrap okrenuo se groteski. Pozdravljam njegovo poigravanje s mogućnostima crteža u slici, ali za slikanje demona, na koje se odlučio, treba ipak malo otpustiti ratio. Akrapovo tkanje slike je fino i (odveć) promišljeno, a likovi i prizori koje slika, nasuprot tomu, žele biti siloviti i strašni. Groteske Domagoja Rogine slikane su sirovije i nepromišljenije i zato su mnogo čudovišnije, paklenskije, moćnije, a kada ih gledamo, čini se da nas napadaju iz naše vlastite podsvijesti. Kad smo već kod groteske, udijelit ću još savjet Miji Matijević, koja svoj stil temelji na agresivnim popartističkim izobličenjima, bliskim kalifornijskom lowbrow-slikarstvu. Tim slikama naprosto nedostaje mnogo bedastoće. Kada se već odlučila za takav stil vrištave, neurotične ekspresije, trebala bi ići do luđačkog kraja i usuditi se prigrliti bezobraznu, prostačku, čistu glupost koja bi parala uši s platna. Ne možeš biti fina cura i slikati ovako (a da to izgleda dobro). Isto mogu savjetovati i Andreju Tomiću: ne možeš biti štreber forme i slikati dionizijsku mahnitost.

Čini mi se da se, poput Herakla na raskrižju u onoj Ezopovoj priči, neki mladi slikari dvoume između cerebralnoga cijeđenja slikarske tehnike (s kojom se neki zaista dobro poigravaju, recimo Kušević, Prerad ili Rončević) i raskalašene slikarske zabave (u koju se vrlo uspješno upuštaju Dmitrović, Rogina, Pušenjak, Iris Jambrek). To je raskrižje na kojemu su trenutno zastali, primjerice, Tara Beata Racz, Andrej Tomić, Mija Matijević, pa i iskusniji Grgur Akrap. Ali treba ponekad stati i razmisliti, dobro je to. Ovakve pregledne manifestacije daju nam za to priliku.