Jedna knjiga, dva autorska potpisa: Antun Gustav Matoš i Dubravka Oraić Tolić

Kada nastane novo književno djelo koje će postati uzor ili klasično djelo, to ne utječe samo na književnu budućnost, nego promjene zahvaćaju i književnu prošlost jer „da bi se očuvao nakon pridolaska novoga djela, cijeli postojeći poredak mora se makar neznatno izmijeniti“, zapisao je Thomas Stearns Eliot u glasovitu eseju Tradicija i individualni talent (1919).  Matošev pjesnički opus s dvadesetak antologijskih pjesničkih tekstova sabran samo u jednu, a za života neobjavljenu zbirku primjer je takva djela koje i ustrojava i mijenja cijeli sustav. Godina Matoševe smrti (1914) prihvaćena je u školskim periodizacijskim shemama kao gornja granica hrvatske moderne, ali pluralnost stilskih slojeva u njegovu opusu ne koincidira u cijelosti s književnim smjerovima pripadnoga razdoblja, pa uz očekivani impresionizam, simbolizam i secesiju zatječemo i ekspresionizam i avangardu za koje je na standardnoj vremenskoj lenti prerano te ih se oprezno označava uz prefiks „proto“ (protoekspresionizam, protoavangarda). Matoševo pjesništvo tako i utemeljuje i ruši zatečeni idealni poredak (unaprijed i unatrag) te unosi mjeru nestabilnosti i neopisivosti uobičajenim periodizacijskim i kritičkim instrumentarijem.

Potpredsjednica Matice hrvatske akademkinja Dubravka Oraić Tolić jedna je od vodećih stručnjaka za Matošev opus / Snimio MARKO ERCEGOVIĆ

Jedinstvenost Matoševa pjesništva, koje u konačnom opsegu premašuje i zlatni broj 100 jer uključuje i 184 epigrama, nije dakako samo u stilskome pluralizmu i vrsnoći nego i u trajnosti razgovora i s „mrtvim“ i sa „živim pjesnicima“, što u književnopovijesnoj vizuri znači da bez njega nije moguće razumjeti hrvatsko pjesništvo ni prije 1906, kada objavljuje prvu pjesmu (Utjeha kose) ni poslije 1914, kada nekoliko dana prije smrti ispisuje jednako antologijski sonet (Notturno). Kao moderni klasik hrvatske književnosti ili kao klasik hrvatske moderne književnosti Matoš je u svega devet godina mogao ostvariti takav pjesnički opus koji riječima Dubravke Oraić Tolić pripada „najvrjednijim dostignućima u hrvatskome pjesničkome panteonu uopće“ ne samo po individualnom talentu nego ponajprije jer je iza sebe imao zrelost prošle tradicije, a ispred sebe zrelost buduće tradicije, koja i kroz oblike nasljedovanja i kroz oblike subverzije i otpora prepoznaje i privlačnu i strašnu moć očinstva mitskoga Gustla.

Novi Matičin bijeli Matoš, prvi put s cjelokupnim pjesničkim korpusom (svim pjesmama i epigramima)  u uredništvu Luke Šeputa i sa studijom Dubravke Oraić Tolić, koja je koncepcijski osmislila knjigu i priredila tekstove, znak je zrelosti Matičinih nakladničkih projekata koji prepoznaju dramatičnost kairološkoga sada u kojemu vrijeme više ne protječe linearno i ne kreće se prema nekom novom neutralnom trenutku u nizu, nego silovito ubrzava, grči se i steže u tranzicijskom vrtlogu spiralno se uvijajući oko jedne entropijske točke. Zaborav je u tom vrtlogu više nego ikada do sada mjera „društvene normalnosti“, možda i pitanje mentalne higijene kao odgovor na moguću štetnost historije za život (Nietzsche), ali je još više prijeteći signal koji žurno nalaže selekciju i sabiranje onoga što se može nositi i što vrijedi prenijeti. Matoš pjesnik u cjelovitu opsegu nije lagan teret i prkosi konformizmu našega tekućega i fluidnoga među-stanja, ali zasigurno ulazi u red onih koje ne smijemo zaboraviti. Možemo se kladiti da je u njemu tajni indeks koji još uvijek može raspiriti iskru nade u iskupljujuću završnicu globalnog kaosa.

* * * * * * *

Nova knjiga

Neki A. G., teška brigo!

Izda knjigu opet.

Sad ga možeš, nadriknjigo,

Ako hoćeš – propet!

Veleizdajnik

Recite mi zašto je Khuen

Tako mio bečkoj bandi?

Zato jer je kod nas bio

Otac srpskoj propagandi.

Doux pays!

Lijevo trolist – Gercen, Dežman, Plavšić,

Desno – Šegvić, Rožić, Radići, Bazala:

Herakle, tu tvoje budže treba,

Da se čisti ova literarna štala.

* * * * *

Cjelovitost opusa – cjelovito čitanje – Gesamtkunstwerk

Matošev pjesnički korpus ustrojen je u knjizi u četiri cjeline. Prva cjelina sadrži 39 pjesama iz njegove zbirke pjesama, koju je nepune četiri godine prije smrti (1911) priredio za tisak i predao Društvu hrvatskih književnika, a objavljena je devet godina nakon njegove smrti (1923) u izdanju Narodne knjižnice kao peti svezak edicije Naši pjesnici. U drugu su cjelinu uvrštene Matoševe pjesme objavljene izvan zbirke za njegova života (od 1900. do 1914), u trećoj su cjelini pjesme objavljene poslije njegove smrti, a u četvrtoj epigrami. Svaka pjesma popraćena je bibliografskom bilješkom o vremenu i mjestu objavljivanja, manje poznate ili nejasne riječi, imena i pojmovi objašnjeni su u Rječniku i tumaču koji je sastavio Danijel Hrgić, a korpusni dio knjige zatvaraju i prilozi o važnijim izdanjima Matoševih pjesama i tekstološka napomena o načinu priređivanja knjige i izvorima.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2020.

Cjelovitost opusa u prvom dijelu knjige, uz priređivačku marljivost, temeljitost i pouzdanost, pretpostavka je za cjelovitost književnoznanstvenog eruditskog čitanja cijeloga Matoša pjesnika u drugom dijelu knjige iz pera Dubravke Oraić Tolić, najpozvanije matošologinje za tako ambiciozan projekt. Njezina studija, koja bi prema opsegu (150 str.) i širini zahvata u značenjske, stilske, žanrovske, kontekstualno-kulturne slojeve Matoševa pjesništva bila dostatna za samostalnu znanstvenu monografiju, jedno je tijelo s Matoševim pjesništvom pa je knjiga i naslovom i sadržajem suautorska, u kojoj prvi dio knjige potpisuje Matoš, a drugi dio Dubravka Oraić Tolić. U vremenu uzleta digitalne, bestjelesne knjige sve smo svjesniji da je tiskana knjiga više od sadržaja između korica. Ona je od  početka utjelovljena misao, simbiotički spoj nematerijalnoga i materijalnoga, pri čemu oboje žive jedno uz drugo i jedno od drugog. U takvu su zajedništvu združeni u tijelo jedne knjige autor Matoš i čitateljica Oraić Tolić.

Ideja cjelovitosti i cjelokupnosti kao ključna odrednica ovog izdanja korespondira s važnim konceptualnim ishodištem Matoševe ideje umjetnosti, na koje je upozorila Dubravka Oraić Tolić kada je prije nekoliko godina (2017) predstavljala prvo samostalno izdanje More u Društvu hrvatskih književnika kazavši kako je ona za Matoša „Gesamtkunstwerk – sveukupna umjetnina u kojoj se sabiru sve estetske, poetičke, političke i ideološke odrednice njegova života i djela“. Ideju apsolutnoga ili sveukupnoga umjetničkoga djela, koju je Matoš pronašao utjelovljenu u plesu Isadore Duncan u Parizu 1903, više je od intermedijalnog povezivanja različitih umjetnosti (pokreta, glazbe i vizualnosti). Ona je žarišna točka europskoga modernizma, posebice njemačkoga sna (Wagnera i Nietzschea) o umjetnosti koja može mijenjati i „otkupiti“ svijet ujedinjujući estetsku, religioznu i političku misiju. Iz tog su ishodišta razumljivi Matoševi apsoluti kao primordijalni pojmovi koji se pišu ili zamišljaju velikim slovima (Ljepota, Ljubav, Duša, Hrvatska). Te riječi-apsoluti, koje se javljaju u međusobnim prepletima i nijansama i u jednoj pjesmi, čine idealnu metafizičku mrežu njegovih estetskih univerzalija i u sudaru s empirijskom stvarnošću grade protusvjetove, koje je Dubravka Oraić Tolić nazvala „najljepšim što ih je stvorila moderna hrvatska književnost“ .

* * * * * * *

Androgin

Prijatelj moj mladi postao je bena,

Otkad misli da je samom sebi žena.

Djed unuku

Mani mi se svog idealizma,

Što ne živiš od patriotizma?

Pium desiderium

Željeznicu dobiti će Lika,

Kad već neće imat stanovnika.

Ad hominem

Neki glupan prijeti da ću biti lupan,

Ko da iza tog on neće ostat glupan.

Ekspanzivnost

Stanovništvu našem naglo raste broj,

Velegrad je posto gradić Mirogoj.

* * * * * * *

Lica Matoševa pjesništva

Sustavnost, postupnost i preglednost nizanja i ulančavanja tematskih područja istraživanja metodološki su postulati studije. Prva cjelina donosi osnovne pretpostavke za čitanje ili razumijevanje Matoševa pjesništva kroz sažeti biografski okvir, sintetski pregled pjesničkoga opusa i recepcije, intramedijalni opis njegova obrnuta puta od proze k poeziji, izdvajanje temeljnih stilskih i kulturnih označitelja, podrobni opis etimona ili duhovnoga ishodišta Matoševe estetike u tipu flanera (flâneur), odgovornoga i za stilsku pluralnost i za kontrastnu semantiku pjesničkih protusvjetova, koji se tipološki granaju ili presvlače u tri tipa pjesničkoga autora (poeta faber, poeta doctus, poeta ludens).

U drugoj je cjelini fokus čitanja pomaknut od općega i sumarnoga prema posebnom i centriranom. Ontološki povlašteni pojmovi ili duhovni i emocionalni apsoluti, kao središta semantičkih svjetova visokoga artizma, usustavljeni su prema tematskim područjima (ljubav, ljepota i smrt; cvijet; san; žena; domovina – nacija – Hrvatska ) uz pomne interpretacijske zahvate u cjelinu opusa te bilježenje nevjerojatnih stilskih nijansi, strukturnih i semantičkih kontriranja i prelijevanja između artizma, humora i estetike ružnoga.

U novoj Matičinoj knjizi Matoša otkrivamo i kao vrsna i vrckava autora epigrama

Poseban tip pravaškog protusubjekta realiziran u poemi Mora tema je treće cjeline u kojoj se autorica usredotočuje na gramatiku sna i strategiju oniričke spektakularne distopije, a nesklad između idealnih vrijednosti i empirije kao konstanta flanerističkoga protusubjekta doseže najvišu gradacijsku točku. U sljedećoj se cjelini autorica okreće nekanonskome Matošu i inovativnim krovnim terminom „pjesme stvarnosnice“ opisuje stihovane tekstove različitih žanrovskih i tematskih značajki (prigodnice, rugalice, satire, parodije, popularne pjesme, epigrami), koji su opravdano ostali izvan elitnoga estetskoga kanona, ali neopravdano ostali izvan znanstvene i čitateljske pozornosti. Pjesme stvarnosnice tek su djelomice nastale iz nužde u Matoševoj borbi za preživljavanje, ali njihovo epistemološko i pragmatično uporište autorica otkriva u umjetničkom aktivizmu, koji se grana u dva oblika (imaginativni i popularnokulturni), provodi kroz pet estetskih strategija (humor, ironija, groteska, popularna citatnost, igre imenima, jezično i stilsko bogatstvo, vatrometi rima)  i oprimjeruje u pet modela pjesama (alegorija, humoreska, rugalice, polemička pjesma, epigrami). Ako su u visokome artizmu s težištem na duhovnim apsolutima poeta doctus i poeta faber, kojima se može pribrojiti i poeta vates, najmarkantniji likovi pjesničkoga autora ili ekovski rečeno model autora, u stvarnosnicima je do stilske virtuoznosti zaigrao poeta ludens, najavljujući postmodernističke ludističke poetike (Ivan Slamnig), ali i aktivizam stvarnosnoga pjesništva 21. stoljeća. Posljednja cjelina (Matoš i hrvatsko pjesništvo 20. i 21. stoljeća) sadrži samo jedno kratko poglavlje od jedne kartice teksta u kojem se vertikala pjesničke matošiane sumira u nekoliko imena (Ujević, Mihalić, Krleža, Slamnig). Kratkoća tog poglavlja, možda i kao propedeutička smjernica za buduća istraživačka čitanja, opravdana je time što je njegov sadržaj već ispisan u posebnim interpretacijama, citatnim i kontekstualnim odrednicama duž cijele studije, ali još više jer Matoševa prisutnost u hrvatskom pjesništvu ne poznaje i ne priznaje kraj. Nakon otvorenoga kraja književnoznanstvene studije slijedi čvrsto zatvaranje u autorskoj formuli proširene datacije (Zagreb, u vrijeme karantene zbog pandemije krunskoga virusa, 20. ožujka–20. svibnja 2020), koja je oblikovana i kao minimalistička stvarnosnica s „upadom“ pandemije i kao simboličko kodiranje nizovima broja 2, što može upućivati i na dualnost (flanerističke svijesti) i na partnerstvo, odnosno zajedništvo u jednoj knjizi (Antuna Gustava Matoša i Dubravke Oraić Tolić).

Otvorena vrata
u Matoševo pjesništvo

Kao što su pjesme stvarnosnice enciklopedija Matoševe jezične, stilske i formalne virtuoznosti, tako je i studija o Matoševu pjesništvu enciklopedija enciklopedijskih znanja Dubravke Oraić Tolić o Matošu, hrvatskoj i europskoj kulturi moderniteta. Teorijska utemeljenost i konceptualna strogost (primjerice, podcrtavanje razlike između angažiranog i aktivističkoga pjesništva ili preispitivanje „konzervativnosti“ kao svjetonazorske odrednice pravaškoga antimodernizma, koji je početkom 20. stoljeća bio i te kako progresivno moderan), kao i smisao za apstrahiranje nosivih pojmova u uspostavi tipologija isprepleće se sa skrupuloznom brigom o podacima i kronologiji, minucioznim stilističkim, semantičkim i kulturološkim analizama. Eruditsko zamršeno istraživanje priopćuje se logički urednom i jasnom rečenicom s  izgrađenim stilom, koji prema Matoševoj uputi „ne smije nositi tragove rada“, apolonijska racionalna sustavnost umrežava se s iskričavim dionizijskim uvidima. Primjer je takvih virtuoznih apolonijsko-dionizijskih spojeva ekspertiza Matoševe koncepcije nacije. Autorica najprije donosi pomno objašnjenje i teorijsku tipologiju Matoševe koncepcije nacije: 1. politički model (temeljen na starčevićanskoj i renanovskoj ideji nacije), 2. kulturni model (etnosimbolična pripadnost prema modelu A. D. Smitha) i 3. primordijalni model (ljubav prema krajoliku i jeziku), a potom ih slikovito predočuje odjevnim metaforama. Politički je model nacije „kaput“, koji može obući svatko tko živi na području hrvatskoga državnog prava, poštuje institucije hrvatske države i sam u njima sudjeluje. Kulturni je model nacije „košulja“ ispod kaputa pripijena uz tijelo i može ju odjenuti svatko tko dijeli tradicije, mitove, vjerovanja i vrijednosti hrvatskoga naroda. Primordijalni je model nacije vlastita „koža“ od koje se ne možemo odijeliti (322). Ljubav prema jeziku („Što si duša, jezik, majka, a ne znamen“, Gospa Marija), opredmećena u slici majke-domovine, i intimna privrženost nacionalnom imenu („Jer Hrvatsku mi moju objesiše“, 1909.) pripadaju najdubljem primordijalnom sloju ideje nacije i kao estetski opredmećeni emocionalni i duhovni apsoluti zadržavaju trajnu estetsku djelotvornost.

Književna djela žive samo ako su čitana. Nema tog Tridentskog koncila nadležnog za književnost koji bi jednom zauvijek proglasio autentična djela i zatvorio kanon niti te elitne (radne) skupine za nacionalni kurikul koja bi samo uz jedan fiat osigurala prisutnost književnih djela u čitateljskoj zajednici. Za čitanje književnih klasika, koji nisu razumljivi sami po sebi i po definiciji su „stari“ – čak ako su kao Matoš moderni – nužni su „treći“, kompetentni posrednici između autora i čitatelja, koji pomažu prvima da ne ostanu zatvoreni u neurednim i pretrpanim arhivima prošlosti, a drugima da ne postanu zarobljenici hit-naslova sadašnjosti. Studija Dubravke Oraić Tolić ispunjava tu plemenitu zadaću posredovanja „presađujući“ velikoga Gustla u polje suvremene čitljivosti ne bi li u brižno pripremljenu zemljištu iznova prolistao. Vrata u Matoševo pjesništvo širom su otvorena.