Gorka egzilantska balada

Prije nego ponešto kažem o knjizi Emigrantska mantra Velibora Čolića (1964) ispričat ću dvije priče kojima je taj pisac, rođen u Odžaku a odrastao u Modriči, glavni protagonist.

Od kvorumaša do dezertera

Prva nas vraća u zlatno doba časopisa Quorum, u vrijeme u kojemu je na njegovim stranicama i u okviru istoimene biblioteke književno odrastala nova generacija pisaca. Godina je 1986. Topla je i vjetrovita jesenska večer. Nakon redovitog redakcijskog susreta, koji je počeo prijepodne, ali se odužio pa je društvo preselilo u jedan iznajmljeni stan na petom, šestom ili tko zna kojem katu jednoga novozagrebačkog nebodera. Društvo čine uglavnom mladi pisci, što oni svježe oknjiževni, što oni koji nestrpljivo iščekuju tiskanje svojih prvih knjiga. Tog je dana iz Bosanske Posavine do Zagreba potegnuo Velibor Čolić. Sa sobom je u fasciklu donio rukopis romana u stihovima Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad. U jednom trenutku, kada je cjelodnevno druženje zaoštrilo stavove i razvezalo jezike, sučelice Čoliću zatekao se Nikica Petković. Ako je vjerovati naknadnim sjećanjima i usmenoj predaji, Petković je među ostalim spočitnuo kolegi da odviše mistificira oko svog rukopisa, da je u pitanju osrednje i pretenciozno štivo koje bi uostalom malo koga moglo zanimati. Čolić je na te njegove riječi promrmljao „Jel tako!?“, otvorio prozor i demonstrativno bacio rukopis. Listovi A4 formata razletjeli su se poput jesenskog lišća novozagrebačkim nebom. Tu priča dolazi do mjesta gdje sjećanja postaju prilično nepouzdana – jedni naime tvrde da se dio pisaca spustio na ulicu i pokušao skupljati stranice Čolićeva rukopisa, dok su drugi uvjereni da je taj događaj izazvao samo žustru poetičku raspravu. Epilog: budući da je autor kod kuće imao kopiju rukopisa, knjiga je iduće godine tiskana u trećem kolu biblioteke Quorum. I doživjela je brojne pohvale.

Izd. Meandar Media, Zagreb, 2021.

Druga priča počinje u vrijeme rata. Čolić biva mobiliziran, završava u uniformi HVO-a, ali ubrzo dezertira, bježi preko granica i potkraj 1992. dospijeva u Francusku. Od francuskog jezika u to doba, kako je sam više puta svjedočio, zna samo tri riječi – Jean, Paul i Sartre. Snalazio se na različite načine, pokušavao raditi svakojake poslove, ali na kraju je shvatio da je pisanje jedino što ga ozbiljno zanima i jedino što koliko-toliko dobro zna raditi. Međutim, da stvar ne bi bila prejednostavna, odlučio je postati pisac francuskoga jezika, što sa spomenute tri riječi nije bilo izvedivo. Godinama je učio, krstario od Rennesa do Marseillea, od Pariza do Strasbourga i na koncu naučio jezik do te mjere da je od 2012. pisac s ekskluzivnim ugovorom s Gallimardom. Priča je lijepa, dirljiva, s gotovo holivudskim završetkom. Ipak iza ovlašnog pobrajanja dramatičnih događaja i situacija stoji iznimno težak život i grčevito izboreno pravo na vlastiti glas i vlastiti tekst u drugom jeziku.

Čitajući knjige Velibora Čolića moguće je kao jednu od njihovih temeljnih poruka izlučiti sljedeće: čovjek koji je otišao nikad ne prestaje odlaziti i nikako ne uspijeva stići tamo gdje je krenuo. Egzil je Čolićev usud i njegova tema. Živi ga i piše već tri desetljeća. O njemu izravno svjedoče naslovi Egzil za početnike i Knjiga odlazaka. U medijskim istupima često je pak varirao izjave poput „Izbjeglištvo je upropaštavanje čovjeka“, „Egzil je logičan nastavak poraza“, „Egzil je hod po žici po kojoj su postavljene kore od banane“ itd.

U netom objavljenoj Emigrantskoj mantri na stanovit se način dodiruju ove dvije priče. S Čolićevim književnim prvijencem novu knjigu povezuju podudarna organizacija teksta i povratak hrvatskome jeziku. Autorova životna priča postaje pak tematsko uporište knjige, Čolić ju umješno artificijelizira ispisujući dojmljivu egzilantsku baladu.

Inzistiranje kao prikazivačko uporište

Emigrantska mantra sastavljena je od 27 nenaslovljenih fragmenata. U svakom od njih kazivač izlaže pojedini aspekt emigrantske sudbine – bijeg, nevolje s granicama i putovnicama, potucanja po nepoznatim kolodvorima i gradovima, izgubljenost u prostoru i jeziku, podmuklu igru sjećanja i sl. Knjiga se otvara posvetom svima onima koje kazivač poštuje, kojih se s nostalgijom prisjeća, ali i onima koji se od njega razlikuju. Među inim knjigu je namijenio „onima koji su čuvali vedrinu, ljepotu, djetelinu i plug“, „onima koji su klečali na šarenim ćilimima, koji su poznavali divotnost cvijeta i sjaj u krošnjama jasika, breza, crnog hrasta i drijena“, „onima koji su se stoljećima odazivali na ime čovjek, sin i brat“, „onima za koje proroci nisu imali vremena“, „onima koji su sada dio svih naših samoća, svake tuge, svakog sna i svih naših rastanaka“, „svima onima koji sada stanuju u očima kukaca i krunicama, u kemiji i kamenu, u paučini koja se sama od sebe nahvata po kutovima naših soba“… Sjećanje Čolićeva kazivača bolno je, pjesnički razrađeno uvjerljivim slikama i parabolama. On  govori o izgubljenoj mladosti i izgubljenim snovima, o zaboravu kojim je nastojao prekriti veličinu osobne tragedije:

„Prevareni u srebru Posavine, u računanju psećih/ emigrantskih godina, u razmjeni ratova i zastava;/ prevareni u razmjeni ratnih zarobljenika, prevareni/ u crvljivom domovinskom mesu za topove, u oštrom/ vojničkom maršu preko naših okupiranih ravnica; u/ mladom pokošenom sijenu koje prekriva naše pale/ momke, naša tragična HVO odličja.“

Govor kazivača Emigrantske mantre karakterizira inzistiranje. Kada govori o sjećanju, on neprestano ponavlja sjećam se; kada upućuje na važnost svojih riječi, svaku rečenicu počinje s kažem vam; kada ostavlja voljenu ženu, do iznemoglosti joj poručuje ostavljam te; kada hoće prikazati naglu nahrupu zaborava, Čolićev kazivač pobraja sve pojedinosti koje je zaboravio. Takav mehanizam oblikovanja teksta dopušta mu da u okviru iskaza prikupi raznorodni teret svoje svijesti i da mu naizgled podari funkciju i smisao. Ima u tom inzistiranju nečega mantričkoga, bajalačkoga. Najposlije inzistiranje dramatizira statični način prikazivanja pa se nagomilani prizori po principu „slikom na sliku“ (kako se zvala popularna informativna tv-emisija s početka devedesetih) odjednom čine gotovo uzročno-posljedično povezani.

S logikom inzistiranja u tijesnoj je vezi retorika teksta. Budući da bi se Emigrantska mantra najprije mogla odrediti kao stihovani roman ili poetska proza, učestala ponavljanja, paralelizmi i anafore, podruprti metaforama, povremenim refrenima i cikličkim zaokruživanjem tekstualnih mikrocjelina, ritmiziraju i segmentiraju izlaganje te ono na bitan način postaje poetično. Pjesničkost knjige podcrtana je i grafički – tekst je centriran i prezentiran u stihovnom rasporedu. Romaneskni se pak potencijal ostvaruje rekonstrukcijom jedne sudbine, prikazivanjem onih situacija i događaja koji su protagonista nepovratno obilježili. Na dosta mjesta u knjizi Čolićev kazivač aforistički sažima iskustvo egzila nudeći čitatelju svojevrsne interpretacijske ključeve, npr.:

Ponekad sam svjedok, ponekad izdajica.

Mene je lakše ubiti nego voljeti.

Sloboda nije pjesma, sloboda je bijel i prašnjav drum.

Naši su neprijatelji vojnici i pobjednici.

Knjiga posjeduje energiju koja čitatelja tjera dalje, ona posjeduje onaj epski zamah koji istodobno privlači naracijom i profinjenim izrazom. Čolićevo je lirsko kazivanje bujno, sugestivni detalji izviru sa svih strana, osnovnu narativnu liniju dopunjavaju i ojačavaju povremene storije o rocku, bluesu, jazzu, literaturi. Autor nerijetko spominje imena onih koje sluša i čita, čiji ga filmovi i slike opčinjavaju, spominje ih kao svojevrsne znakove prepoznavanja, kao putokaze čitatelju koji se s njim otisnuo na putovanje. Spominje primjerice Stonese, Coltranea, Borgesa, Pounda, Bukowskoga, Cendrarsa, Fassbindera, Chagalla…

Poetičnost iz nekog drugog vremena

Ako se Emigrantska mantra čita kao poezija (a puno toga u tekstu sugerira da se upravo tako postupi), sva je prilika da će čitatelj na kraju zaključiti da se danas više ne piše takva poezija. Čolićeva je „romaneskna“ poezija raspričana, sva je u poredbi, slici i emfazi, iza nje proviruje vjera u važnost govora, u mogućnost da izgovorena tragedija na stanovit način postane podnošljivijom. U pitanju je retorički ritual koji može probuditi sjećanja na rječnik i izražajne mehanizme poezije autora kakvi su Jesenjin, Verlaine, Vesna Parun ili Aragon. Primjerice čitav je jedan fragment knjige nastao višestrukim variranjem antologijskoga Paruničina stiha:

Ti koja se ne bojiš odjeka oblaka koji plove iznad/ brda, ti koja možeš pročitati usamljenost borova u/ godovima, ti koja možeš podariti nemir, ti čija je/ kosa krevet zvijezdi sjevernjači, a sisa večera za/ pomorca koji se vraća kući pošteđen od kiše i oluje.

U pitanju je tek početak pjesme koja slavi ženu, pjesme koja joj smišlja brojne oniričke opise i karakterizacije. Kazivač u pomoć priziva čitav univerzum ne bi li što potpunije izrekao svoju trenutačnu fascinaciju. Štoviše i njegova traumatična iskustva bivaju utkana u portret žene te tako eufemizirana:

Ti koja vječnost računaš u sekundama, ti Sava i ti/ Bosna, ti koja znaš sve tajne previjanja i cjelivanja,/ ti čije grudi mogu zaustaviti bojnu, ti čiji jezik zna/ sve tajne poprečno prugastih mišića…

Velibor Čolić je nakon tri desetljeća napisao knjigu hrvatskim jezikom. Tehnički, nastavio je tamo gdje je stao – iznova se oglasio romanom u stihovima. Konceptualno, riječ je o knjizi koja se po iskustvu i optici bitno razlikuje od prvijenca. Madrid, Granada ili bilo koji drugi grad postmodernistički je tekst, epopeja tumaranju, prepun je jarkih boja, napisan idiomom u kojemu se prepleću halucinacija, kolokvijalna fraza i lirski patos.  Emigrantska mantra konvencionalnije je organiziran tekst, njegov kazivač je deziluzioniran, ugrožena identiteta, temeljna boja je siva – njome se označava „ono čudno stanje između buđenja i sna“. Protagonista Čolićeva prvijenca pokreće osjećaj užitka, a protagonista Emigrantske mantre određuje kombinacija ironije sudbine i autoironije. Tu ću razornu kombinaciju zaključno ilustrirati Čolićevom problematizacijom učenja stranih jezika:

Tako lako učim strane jezike, no zaboravljam ih/ odmah. Ostalo je samo nekoliko stvari. Mogu reći/ pas na engleskom, puška na njemačkom jeziku, dio/ Očenaša na hrvatskom i pivo molim na mađarskom./ Znam brojiti do deset na turskom i nazdraviti na/ rumunjskom.