Danas slobodu olako shvaćamo - Denis Vidović

Žalosna je činjenica da aforizam u Hrvatskoj počiva na entuzijazmu, umirovljenjem stečenu slobodnom vremenu i sedimentima životne mudrosti svojstvenima trećoj dobi. Natječaji, festivali, gostovanja i književne razmjene kakvi postoje u susjednim književnostima u hrvatskom su književnom polju nezamislivi, a specijalizirani izdavači humorističke literature ostaju tek neostvariva želja ili pozitivna misao, neostvareni cilj za neku dalju budućnost. Mladi autori, navodno, za aforizam nisu zainteresirani i forma u galopu hita prema ropotarnici prošlosti. Neveselim okolnostima unatoč, samo godinu nakon što je 2017. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović osnovana Udruga hrvatskih aforista i humorista, tridesetogodišnji sisački pisac Denis Vidović u nakladi Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture objavljuje svoju prvu knjigu. Premda u katalogu nacionalne matice knjižnice pogrešno zavedena kao „zbirka stihova“, Podilaženje lijenosti zbirka je aforizama. Mladoga, britkog, pronicavog i duhovitog autora čiji pogledi na svijet razotkrivaju dubinu sažetu u malo riječi, vedrinu zaodjenutu peckavim omotačem i rijetko čitane nasmiješene riječi. Denis Vidović novi je hrvatski… Zvonimir Balog? Pajo Kanižaj? „Jednom sam poželio biti poput sebe i tu sam si želju odmah ispunio“, stoji u jednom od aforizama što ih gotovo svakodnevno objavljuje na svojem Facebook-profilu.

Ne znači to, govori mi dok uz šalicu jutarnjeg napitka ispraćamo neke od zasigurno posljednjih snažnijih zraka jesenjega sunca, da ne cijeni autore čiji je rad donekle otvorio put i njegovu stvaranju. Svaku individuu smatra jedinstvenom, a uvjeren je da je jedini pojedinac na kojega može utjecati on sam i stoga si kao životnu misiju zadaje – rad na sebi i pisanje. „Naravno, Ephraim Kishon i Jaroslav Hašek ljudi su koje volim čitati, oni fenomenalno pišu, ali ne bih htio biti poput nekoga. Niti jesam. Ja želim biti poput sebe, odatle i taj aforizam.“

Put do pisanja kroz
čitanje

Na književni put „bivanja poput sebe“ Denis Vidović službeno je krenuo 2005, kad kao sedamnaestogodišnji učenik piše, ali ne objavljuje, svoj prvi haiku. Neslužbeno, kaže, taj je put počeo mnogo ranije, a najsnažniji je pečat na njemu ostavilo čitanje. „Svoj put do pisanja doživljavam kroz čitanje. Otac me kao dječaka, dok još ni govoriti nisam znao, vodio sa sobom u knjižnicu. On je posuđivao knjige, a ja sam uživao biti okružen njima.“ Okružen knjigama, knjižnice nikada nije doživljavao kao hramove ili mjesta strogoće, bili su mu poput lunaparka, mjesta gdje su sve divne knjige oživljavale i u njegovim se rukama otvarale prema novome svijetu. Kako bi nove svjetove mogli otkrivati i drugi, prije desetak je godina obiteljsku zbirku knjiga darovao sisačkoj gradskoj knjižnici. Razlog je, kaže, vrlo praktičan; ponestajalo mu je mjesta. „Nije to neki pretjerani altruizam, poklonjene sam knjige već pročitao i pomislio sam da, kad stoje kod mene doma, mogu stajati i u knjižnici. A zatrebaju li mi, znam gdje ću ih pronaći. Isto radim i s novim knjigama. Kupujem one nedostupne u knjižnici, a kad ih pročitam, darujem ih.“

Za sebe je sačuvao tek zbirku kuharica i veliku knjiga aforizama sakupljenih sa svih strana svijeta. Uostalom, i sam je do te forme dospio preko japanske kulture; shvativši da mu haiku više nije dovoljan kako bi se izrazio, okrenuo se formi kratkih i jezgrovitih, ali britkih, često satirom protkanih misli. „Zanimljivo je to, ja prije svega jesam humorist, ali aforizme sam počeo pisati tek s 26 godina, dok sam rukopis romana Normalni ljudi, objavljena 2019, završio sedam godina prije, kad su mi bile 24.“ Što je onda pridonijelo tomu da zbirka aforizama, rijedak primjerak svoje vrste na domaćem tržištu, dobije prvenstvo nad romanom? „S jedne je strane odgovor u tome što je aforista vrlo malo pa, kad god se netko pojavi, taj i odskače. Tako je bilo i sa mnom, na Facebooku me zapazio moj sadašnji književni urednik Siniša Matasović. On je tada bio urednik časopisa Riječi sisačkog ogranka Matice hrvatske i predložio mi je da objavimo neke od mojih aforizama. Tako su moji prvi objavljeni radovi bili u Riječima, a uskoro je predložio i da zapise ukoričimo, na što sam bez razmišljanja pristao.“

Poduprijeti mlade
i kreativne ljude

Zahvaljujući urednikovu angažmanu vrlo je brzo pronašao nakladnika u Josipu Klekoviću i sisačkoj Udruzi za promicanje alternativne i urbane kulture, na čemu je izrazito zahvalan jer je, kao mlad i neafirmiran autor, iskusio muke traženja nakladnika. „Prije no što sam upoznao Sinišu, s rukopisom romana snimljenim na CD-u obilazio sam štandove nakladnika na Interliberu, no bez uspjeha. Nisam bio afirmiran kao autor, a nakladnicima je, naposljetku, cilj zaraditi, što nije pogrešno. Sasvim je legitimno.“ No zato je važno da institucije poput Ministarstva kulture i medija te gradskih i županijskih odjela za kulturu podupiru rad mladih umjetnika i autora. U tom je smislu Vidović zahvalan Sisačko-moslavačkoj županiji iako bi, kao i svaki (ne samo) mladi autor volio da se za kulturu izdvaja više. Nesebično dodaje da pritom ne misli ponajprije na potporu svojim knjigama, već projektima koje u Sisku provode mladi i kreativni ljudi. „Volio bih da se prepoznaju projekti koji idu u korist ne samo svima nama nego i svjetskoj književnosti. Konkretno, trenutno je zbirka poezije Hrvatski pjesnički huligani skupine Pjesničkih huligana treća najprodavanija knjiga u Ukrajini. Osim toga, u Sisku djeluje najmlađi ogranak Društva hrvatskih književnika i jako smo aktivni. Često se govori kako u Sisku nema posla, ali književnost cvjeta i kad god mi netko kaže da se u gradu ništa ne događa ja im odgovorim da se događa mnogo toga, samo se oni ne događaju. Postoje književne tribine i večeri poezije, najpoznatije su Zalogaj poezije i Stihovnica, a u posljednje vrijeme Siniša Matasović organizira i Književni kompas, s kojim u veća i manja mjesta županije donosimo književnost i ljudi su time najčešće oduševljeni jer se u malim mjestima rijetko nešto događa. Sisak je leglo divnih književnih talenata.“

Ipak, priznaje da se i među njima, zbog sklonosti humoru, izdvaja. Pitam ga možemo li se rugati baš svemu? „Humor se može unijeti u sve. Ja pišem i poeziju, i prozu, drame, povijesne romane, putopise… I u sve unosim humor, a humor uvijek jest neka doza ruganja. Nekad pecneš nekog drugoga, a nekad sebe. Volim se našaliti i na svoj račun i uživam u tome što me ljudi čitaju i u mojim se aforizmima prepoznaju, a opet ne mogu na njih ostati stisnutih usana. Ipak, jednom sam napisao da ne ismijavam mrtve jer me oni ne mogu čitati. Pritom ne mislim na neke davno preminule nego na, primjerice, Milana Bandića. Što god tko o njemu mislio, mrtav je i sad je gotovo. Trebalo je to sve reći za njegova života. Ljudi previše uživaju u nesreći i padu moćnika, a meni je to odbojno, da ne kažem i gnjusno.“

I Hašek bi objavljivao
na internetu

Uživaju li ljudi previše i u novostečenim slobodama što ih pružaju internetska prostranstva? „Nisam tu za zatvaranja, ali nisam ni za vrijeđanja kakvima često svjedočimo. Mislim da je internet divan, društvene mreže su divne i imaju mnogo potencijala. Ovo danas je prostor velike slobode, mislim da nikad nismo živjeli u ovako slobodnim vremenima. Govoreći iz pozicije književnika, mogu se narugati komu želim, mogu reći što mislim i neću biti kažnjen, što prije samo pedesetak godina ne bi bio slučaj. No svjestan sam i odgovornosti i mislim da danas slobodu olako shvaćamo. Nije sloboda baš bezgranična i vjerujem da granice moje slobode moraju biti omeđene granicama tuđih sloboda.“ Iskreno govori da na Mreži ne vidi mnogo negativnosti jer „Facebook je ipak njegovo dvorište, prostor u kojem se pokazuje i predstavlja i uživa kad ga ljudi čitaju.“ Još je to jedan primjer Denisova izdvajanja iz mase; dok će mnogi pisci sa zazorom govoriti o potrebi za samopromocijom, on tu mogućnost s radošću prihvaća. „Uostalom, nije to samo za mene. Mislim da svatko tko uspije ljude na internetu zainteresirati za tekst čini mnogo. Živimo u ubrzanom vremenu, svijet brzo ide naprijed i često nemamo vremena zastati. Živimo u trenutku slike, emotikona, kao da se vraćamo egipatskim hijeroglifima i pravi je uspjeh nekoga zainteresirati za književnost na društvenim mrežama. Ne mislim da je književnost išta lošija ako se objavljuje tamo, štoviše, mislim da bi i Hašek objavljivao na internetu i da bi njegova djela svejedno bila jednako uspješna. To ovisi o čovjeku, čovjek je stil sam. Ljudi koji pišu izvanredno sigurno će u nekom trenutku objaviti, a mislim da sad dolazimo do trenutka kad se i književnost na društvenim mrežama počinje ozbiljnije vrednovati.“

Dokazuje to i nagrada Post scriptum, koja se dodjeljuje posljednjih nekoliko godina. Hoće li jednog dana biti proglašen i njezinim laureatom, nije mu važno, no to nipošto ne znači da na nagrade nije ponosan. Tako s veseljem ističe da je samo nekoliko dana prije u Kutini nagrađen Županijskim pleterom za svoju priču Potvrda o nekažnjavanju. „I kad sve to nabrojim, kako odgovoriti na pitanje mogu li živjeti od pisanja? Živim da bih pisao, a ostale poslove kojima se bavim, koji mi donose zaradu, doživljavam kao plaćene hobije. U životu sam radio zbilja svašta; cijepao drva, radio u školi, u kuhinji, u Vodoprivredi…ali u konačnici, ja izvanredno dobro živim od pisanja i sretan sam čovjek jer pišem.“