Bogatstvo književnog minimalizma

Na završetku Okretišta, novog romana Damira Karakaša – u kojem glavni lik Damir pripovijeda u prvom licu jednine svoju traumatičnu priču – stoji napomena: „Ovaj je roman nastajao dugo i mukotrpno, moje najteže pisanje do sada.“ Nakon izlaska knjige, u intervjuima za medije, autor je redovito isticao i da je to njegovo „najintimnije književno djelo“, a bavi se „teškom psihofizičkom traumom protagonista, načinom njegova nošenja s njom i pronalaženjem mehanizama ponovnog vraćanja povjerenja u ljude i svakodnevicu“.

Manje upućenim čitateljima značenje piščevih napomena o „najtežem pisanju“ i „najintimnijem djelu“ postat će jasnije kad doznaju da je slučaj opisan u knjizi utemeljen na Karakaševu vlastitu dramatičnom iskustvu. Naime na tramvajskom okretištu u blizini zgrade u Zagrebu u kojoj je sa suprugom i malenom kćeri stanovao on je prije nekoliko godina doživio napad nožem, koji je jedva preživio i nakon kojeg se dugo oporavljao.

Izd. Disput, Zagreb, 2021.

Odlučio je o tome napisati roman. Temi je mogao pristupiti na više načina, ali je odmah odbacio formule krimića, trilera i političke proze koje su se nekako same nametale, ali koje ne odgovaraju njegovim književnim sklonostima. Odabrao je autofikciju, žanr koji po definiciji podrazumijeva dvostruki sporazum između autora i čitatelja – onaj autobiografski i onaj fikcionalni, dakle žanr koji traži privrženost istini i koji dopušta mogućnost izmišljanja, što na koncu čitatelja dovodi u paradoksalnu situaciju da ne može doprijeti do istinitosti teksta.

Vijest o brutalnom nasrtaju na Karakaša nije tada dospjela u javnost; sam pisac nije želio da ga razvlače po novinama, čak ni svojim roditeljima i prijateljima nije rekao da je u bolnici, a kako ni policija nije otkrila ni napadača ni motive, niti našla bilo kakav trag, događaj je uglavnom ostao nepoznat. I u romanu je, s tim u vezi, Karakaš vrlo distanciran i škrt na informacijama, jer ni on o tome nije gotovo ništa znao; „samo se sjećam najprije je bio mrak, onda srce tame; u njemu se Sotona ukazao kao realnost“. Premalo ičega da bi se upuštao u nagađanja, sumnjičenja i konstruiranja. Premda, pažljivijem čitatelju Okretišta zacijelo nisu promaknuli pojedini pripovjedačevi signali o mogućim razlozima napada, npr. ovaj: „zadnjih nekoliko godina prijetili su mi, dobacivali na ulici, oni manje hrabri otposlali bi mi u prolazu pogled pun mržnje; nisam mario, znao sam da ću trpjeti zbog svojih knjiga i intervjua“.

Nakon ranjavanja i dugotrajne rehabilitacije Damir proživljava traumatične dane i noći suočavajući se s osjećajem nemoći, nemogućnosti da se bilo što napravi, s nakupljenim bijesom i porivom za osvetom, sa snovima ispunjenim strahovima. Pripovijeda o tome kako mu se u tim morbidnim snovima javljaju preci, djedovi i pradjedovi, sve sami junaci i osvetnici i zahtijevaju od njega da čini isto što su činili i oni, oko za oko, zub za zub. I time se, uz motiv djedova naslijeđenoga bajuneta što ga je unuku darovao kao najveći znak pažnje, uspostavlja važna poveznica nagoviještena u uvodnom poglavlju. Ali bajunet neće poslužiti predviđenoj svrsi: završit će u kontejneru za otpatke, nakon Damirovih silnih unutarnjih lomova oko središnjeg etičkog pitanja svoje traume – pitanja krivnje i oprosta.

Naslov romana, Okretište, osim doslovnog značenja riječi (mjesto gdje završava kretanje u jednom smjeru i okreće prema drugomu) ima i simboličko značenje. Na okretištu na kojem je započela protagonistova kalvarija, gdje ga je napadač (vjerojatno) kanio ubiti, Damir iskaljuje svoju ljutnju i bijes udarajući bajunetom u željezni stup, odbacuje ga poslije u kontejner, a u njegovu se shvaćanju osvete zbiva zaokret. Nije riječ o oprostu i pomirenju s nepoznatim ubojicom („Što sad radi moj ubojica? Pije pivo? Gleda televiziju? Igra se sa svojom djecom…“), nego o odustajanju od osvete za kakvom bi posegnuo njegov otac da zna za nesreću kakva ga je snašla, riječ je i o prihvaćanju života kakav se nudi da bi se izišlo iz tunela traume. Kolegi piscu, koji je čuo što mu se dogodilo pa veli da poznaje „neke ljude koji će mu to srediti“, kaže: „najbolje je sve zaboraviti; izdržati da zaboravim; živjeti život kao da se ništa nije dogodilo; čak navijam da policija ništa ne nađe; tješim se, ja sam pisac, jednog dana napisat ću roman o tome; u njemu mogu raditi što hoću; pucati, vraćati iz mrtvih, ponovno ubijati; da, tako ću se najbolje osvetiti.“

Pisac je roman napisao, a to i jest piščev posao i u njemu se najbolje snalazi; ali kao da nije bio siguran bi li ga trebalo završiti „ružno“ ili „lijepo“ pa ga je ostavio otvorenim. Svoje raspoloženje u ironijskom je ključu definirao čuvenom (jednom jedinom) rečenicom s dopisnica što su ih vojnici Austro-Ugarske Monarhije slali svojim najbližima s fronte uoči svake ofenzive: „Živ sam i dobro mi je.“ Ali se zato veselio pogledu na svoju malenu kad bi „poskočila i svim onim svojim neznanjem o svijetu veselo potrčala za vrapcem“.

Karakaševo je Okretište knjiga puna najrazličitijih i najneočekivanijih zvukova i šumova, tišine i buke, boja i sjena, neobičnih detalja i rakursa piščeva oka. To je već treći sjajan Karakašev roman zaredom u kojem čitatelj uvijek iznova otkriva izazovno bogatstvo književnog minimalizma i može uživati u najvišim stilskim dometima.