Bariton-saksofon u jazzu

Saksofon je u jazzu jedan od najpopularnijih i najcjenjenijih instrumenata. Izumio ga je Belgijanac iz Dennanta Adolphe Sax još 1840, a instrument će ime dobiti po izumitelju, koji će se 1842. preseliti u Pariz. Saksofon je limeni instrument premda ga stručnjaci jamačno zbog njegova podrijetla od klarineta svrstavaju među drvene. Porodica saksofona najbrojnija je među svim instrumentima i seže od najvišega sopranina do najdubljega bas-saksofona. U jazzu najpopularniji su i najčešće upotrebljavani alt- i tenor-saksofoni. Nešto rjeđe, zahvaljujući to ponajprije Sidneyju Bechetu, ponovno će nakon stila jazza New Orleans sopran-saksofon biti otkriven, i to ponajviše u modernom jazzu, a neki ga prvenstveno zbog „štima“ i tehnike sviranja nazivaju i „limenim klarinetom“. U toj brojnoj porodici bariton-saksofon zbog svoje relativne tromosti i potrebe za više zraka najčešće služi u sekcijama saksofona velikih jazz-orkestara za izvođenje dubljih dionica. Bilo je tako sve do pojave godinama neprijeporna Gerryja Mulligana, koji je bariton-saksofon počeo rabiti i kao solistički instrument u malim jazz-sastavima. Slijedit će ga u tome Ronnie Cuber, Tim Berne i Denis DiBlasio te samo djelomično i neki bariton-saksofonisti velikih jazz-orkestara poput Harryja Carneya iz big banda Dukea Ellingtona, dok su primjerice Bob Gioga iz big banda Stana Kentona ili Charlie Fawkles iz orkestra Counta Basieja ostajali uglavnom privrženi aranžmanima i obvezama saksofonskih sekcija u svojim orkestrima. Ukoliko je suditi prema postojećem stanju i tablicama glasanja publike i kritike, koje se inače u načelu stubokom razlikuju, u kategoriji bariton-saksofonista već godinama suvereno vlada Gary Smulyan.

Gary Smulyan (New York, 1956) već je učeći najprije svirati alt-saksofon na jednoj od glazbenih škola na njujorškom Rhode Islandu bio pod utjecajem nekih tada vodećih instrumentalista američke jazz-scene, poput alt-saksofonista Leeja Konitza, trubača Raya Nancea i Cheta Bakera te trombonista Jimmyja Kneppera, pa je njegov dalji glazbeni put bio već tada zacrtan. Poslije će i on alt-saksofon zamijeniti baritonom, oba su ta instrumenta konstruirana u es-tonalitetu pa u tome segmentu nije bilo problema. Kasnije će Smulyanu uzori biti neki od vodećih bariton-saksofonista kao što su: Pepper Adams, Leo Parker, Cecil Payne i Serge Chaloff, te će se on, posvetivši se potpuno tom instrumentu, vinuti u sam vrh američkoga, što znači i svjetskog jazza, našavši se već potkraj prošlog stoljeća u vodećoj svjetskoj jazz-literaturi. Smulyan je do sada osvojio sve što se u toj kategoriji može osvojiti.

Da je riječ o sasvim iznimnu instrumentalistu današnjega jazz-trenutka, govore i podaci. Sedamnaest je puta do sada Smulyan u tablicama svjetski poznatih revija jazza proglašavan najboljim bariton-saksofonistom, a čak 44 dosad ostvarena diska s predstavnicima najrazličitijih stilskih pristupa jazzu govore i o značenju tog nama još slabije poznatog jazz-glazbenika.

A kakvo je stanje bariton-saksofona u hrvatskom jazzu? Tko se još sjeća primjerice Marijana Sinkovića, nezamjenjivoga bariton-saksofonista u sekcijama nekad vodećih zagrebačkih big bendova OKUD Joža Vlahović ili OKUD Branko Krsmanović, ili Staše Glazera i Slavka Kinka iz Plesnog orkestra Radija Zagreb, odnosno poslije Big banda HRT-a? Poslije je njegov dugogodišnji dirigent Miljenko Prohaska na to mjesto zaposlio rutiniranog Maksa Johna, na koje je nakon raspada Zabavnog orkestra Zlatka Černjula računao, danas pokojni, bariton-saksofonist Vlado Kos. Kao povremeni se predstavnici tog instrumenta u našem jazzu spominju još Saša Wozdecki, koji se danas bavi nečim drugim, Drago Diklić i Boris Majnarić, glazbenik s višegodišnjim boravkom u američkom gradu Salt Lake Cityju, a među izrazitije soliste svrstavamo današnje bariton-saksofoniste Andreja Henigmana i člana sekcije saksofona Jazz orkestra HRT-a Damira Horvata.