Alkemija džeza u Lisinskom

Postoje pjevači koji gotovo od prvoga tona ili takta ostavljaju dojam zasebne, teško dostižne klase. Među njima je i Kurt Elling, stalni visokopozicionirani stanovnik svih lista u stručnim i kritičarskim selekcijama najboljih pjevača džeza svojeg naraštaja.

Zapravo, ako bismo se upustili u potragu za vokalnim džez-stilistom koji u studiju ili na pozornici savršeno objedinjava besprijekorne tehničke vještine, prirodni dar, iskustvo i duboko proživljenu emociju, Elling je glavni kandidat. Taj višestruko nagrađivan čikaški pjevač najveća je atrakcija uglednoga dvanaestog Zagreb Jazz Festivala. U sklopu te džezerske smotre na pozornici Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog od 5. do 9. studenog hrvatskoj publici predstavit će se prvorazredna svjetska imena. Svako od njih na bini će učiniti ono što već odjekuje na njihovim albumima i projektima: kanalizirati kreativna strujanja na mapi modernoga džeza.

Na ovogodišnjem Zagreb Jazz Festivalu nastupit će i Kurt Elling, jedan od najboljih pjevača džeza / Snimio Cory Dewald / izvor Menart

I to doista nije tek isprazna najavna floskula. Predvodeći vlastiti trio, već prvoga dana, 5. studenog, nastupa pijanist, skladatelj, vođa sastava i harvardski profesor Vijay Iyer, koji je svoju široku akademsku naobrazbu uvijek kadar pretočiti u uzbudljiv program. Rođen 1971. u Albanyju, glavnom gradu američke savezne države New York, Iyer je u dobi od tri godine počeo izučavati klasičnu violinu, ali se ubrzo zainteresirao za izražajne mogućnosti glasovira. Na kalifornijskom sveučilištu doktorirao je i fiziku te izučavao psihološke aspekte glazbe, što se može iščitati iz naslova doktorske disertacije Mikrostrukture osjećaja, makrostrukture zvuka: objedinjena spoznaja u zapadnoafričkoj i afroameričkoj glazbi. Budući da je i sâm imigrantskog (indijskog) podrijetla, Iyer je bitan iz najmanje dva kuta. Iznalazi nove improvizacijske alate i tehnike, dodatno otvarajući džez prema drugim i manje istraženim kulturnim obzorima.  U njegovu triju nastupa i kontrabasistica Linda May Han Oh i bubnjar Tyshawn Sorey, s kojima potpisuje album prikladno naslovljen ­Uneasy. Doista, karakter takve glazbe, koliko god bila zamršena i precizno izvedena, podrazumijeva nemir i nedovršenost, što rezultira učinkom „otvorenog kraja“.

Iskustvima s polja klasične glazbe te sintetiziranjem znanosti i umjetničkih postupaka, služi se i Dan Tepfer, rođen 1982. u Parizu u američkoj obitelji. Nastupa kao solist i raznim suradničkim kombinacijama, a kritičar francuskoga kulturnog tjednika Télérama daje najkraći opis njegovih estetskih načela zaključujući da Tepfer (čija je majka, uzgred, pjevala u pariškoj Operi) „odbija samome sebi postaviti granice“. Točno, osobito ako se uzme u obzir da se ambiciozni pijanist još prije deset godina na albumu Goldberg Variations / Variations poduhvatio ambicioznog zadatka: izvesti poznate Bachove Goldberg varijacije, ali i improvizirati na njihovim temeljima ne bi li „premostio udaljena stoljeća i žanrove“. Kako na tipkama njegova instrumenta zvuči „Bach naopačke“ („Bach upside down“) i što to uopće znači? To podrazumijeva, kaže pijanist, „ekstrahirati DNK“ spomenutoga Bachova djela, a zatim ga improvizacijski nadograditi, možda i oplemeniti. Tepferu, koji je studirao i džez-kompoziciju, to uistinu nije teško. Devetog studenoga u njegovo će se umijeće uvjeriti i zagrebačka publika, koja je uvijek znala prepoznati autentične vrijednosti.

Među zajedničkim osobinama koje dijele Tepfer i Iyer glavna se podrazumijeva sama po sebi: obojica se služe primarnim jezikom džeza, onim instrumentalističkim. Stoga nastup Kurta Ellinga 7. studenog u velikoj dvorani Lisinskog ima dodatnu težinu. Naime, njegov cjelokupan opus, započet sredinom devedesetih albumom Close Your Eyes, gotovo školski objašnjava ulogu vokala u džezu kao pretežito instrumentalnom žanru. „Da bi netko zaradio titulu džez-pjevača, on ukupnoj slici džeza mora pridonijeti u jednakoj mjeri kao i bilo koji instrumentalist, a to podrazumijeva sposobnost improviziranja“, piše britanski kritičar Sholto Byrnes. Drugim riječima, strogi džez-kritičari ne priznaju baš svakomu status džez-pjevača, no Elling, kao briljantni improvizator i vlasnik raskošnoga baritona s rasponom od četiri oktave itekako ga zaslužuje. I ne samo to. Podsjetimo, slušajući njegov eklektičan opus zapravo slušamo opus prvaka suvremenoga vokalnog džeza. Stječući početna iskustva u crkvenim zborovima, Elling je strastveno preslušavao instrumentalne džez-klasike Dextera Gordona, Davea Brubecka i Herbieja Hancocka, oduševljavajući se usput beat-poezijom, recitacijama i „vokalnim minimalizmom Cheta Bakera“. U tim koordinatama polako ali sigurno – najprije na lokalnoj čikaškoj klupskoj sceni, a potom globalno – počinje graditi vlastiti stil.

U temelje Ellingove vokalne estetike ugrađen je scat, tehnika koju je usvojio pod utjecajem priznatog inovatora Marka Murphyja. Što to znači? Stihovi skladbe zamjenjuju se slogovima bez značenja, odabranima isključivo zbog svojih zvučnih ili ritmičkih vrijednosti; Ellingov scatting čuje se u izvedbama poput Dolores Dream ili Gingerbread Boy. Kurt ekspertno primjenjuje i tehniku vokaliza, gdje se ljudski glas prilagođava već postojećoj instrumentalnoj solo dionici skladbe, kao u izvedbi teme Tanya. Elling poseže za verzijom Dextera Gordona, oplemenjujući Dexterov solo vlastitim vokalizama. Osim što izvodi tuđa djela, prilazeći predlošcima iz potpuno riskantna kuta, Elling se afirmirao i kao autor, nerijetko se nadahnjujući djelima literarnih veličina kao što su Walt Whitman, Rainer Maria Rilke i Federico Garcia Lorca. U predivno izvedenoj baladi I Like Sunrise, koja zaključuje blistavi album Nightmoves (2007), Elling je u melodijski sklop Dukea Ellingtona utkao adaptirane stihove Rumija, perzijskog pjesnika iz 13. stoljeća. Ambiciozno? Dakako, ali bez svake sumnje maštovito.

Ukratko, Elling je jedan od, kako ga je opisao BBC, „modernih glazbenih alkemičara“, koristeći se glasom kao instrumentom i crpeći inspiraciju iz svih postojećih izvora poput znatiželjnog, kreativnog djeteta koje ostavite u golemom dućanu s igračkama. Na petnaestak dosad objavljenih albuma (posljednji, SuperBlue, objavljen je ove godine) njegove su izvedbe sofisticirane, kompleksne, katkada ležerne i suptilne, naizmjence introspektivne i ekstrovertne, ili pak kaotične u svojoj silini – ali uvijek intrigantne. Po svemu sudeći, na skorašnjem nastupu, na koji Elling dolazi u pratnji makedonskog ZJM Big Banda, očekuje se prvorazredna predstava džeza.