Žrtvovanje za mir

Nobelovu nagradu za mir ove su godine dobili novinari Maria Ressa iz Filipina, koji su na 138. mjestu od 180 zemalja u indeksu slobode medija Reportera bez granica, i Rus Dimitrij Muratov, koji je s kolegama 1993. osnovao Novaju Gazetu, jedno od rijetkih preživjelih oporbenih glasila u Rusiji

„Rekli su mi da je nekoliko mrtvaca potrebno da bi se ostvario svijet u kojem se više neće ubijati“, napisao je Camus u Kugi, objavljenoj 1947; istu misao, malo drukčije, formulirao je prije njega Čapek: „Za stvar mira nije nikakva tuđa žrtva dovoljno velika.“ Bilo je očekivano da je Alfred Nobel utemeljio nagradu za kemičare i fizičare, a da postoji i priznanje za mir, dugujemo utjecaju njegove prijateljice, barunice Berthe Sophie Felicitas Freifrau von Suttner, austrijsko-češkoj pacifistici i književnici. Ona je 1905. dobila Nobelovu nagradu za mir, kao druga žena, nakon Marie Curie 1903, a danas je možemo vidjeti na kovanici od 2 eura, ispred Mozarta, koji je dobio tek 1 euro.

Nobel je želio ohrabriti ljude koji ne žrtvuju druge za mir, nego sebe. Ove godine dobili su je 58-godišnja Maria Ressa iz Filipina, koji su na 138. mjestu od 180 zemalja u indeksu slobode medija Reportera bez granica, i 60-godišnji Rus Dimitrij Muratov, koji je s kolegama 1993. osnovao Novaju Gazetu, jedno od rijetkih preživjelih oporbenih glasila u Rusiji. Prije njih nagradu je dobilo 28 organizacija i 107 pojedinaca, među kojima i sedamnaest žena, više nego u bilo kojoj drugoj Nobelovoj nagradi; odbio ju je samo vijetnamski general, diplomat i političar Lê Đức Thọ jer mu je 1973. bila ponuđena u kombinaciji s američkim ministrom vanjskih poslova Henryjem Kissingerom.

Nobelova nagrada za mir otpočetka je politički motivirana.
Ovogodišnji dobitnici Maria Ressa i Dimitrij Muratov / Ilustracija Niklas Elmehed © Nobel Prize Outreach

Henry Kissinger nije je odbio, zašto i bi, kad je utemeljitelj nagrade predvidio da bude dodijeljena baš onima koji su „učinili nešto najveće ili najbolje za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje stalne vojske, kao i za održavanje i promicanje mirovnih kongresa“. Zbog toga popis dobitnika Nobelove nagrade za mir zbunjuje; za razliku od književnika nobelovaca, od kojih su mnogi formalna ili neformalna obvezna lektira, dobitnici Nobelovih nagrada za mir često su zaboravljeni političari i diplomati, a i ratovi koje su okončali uglavnom su zaboravljeni: Theodore Roosevelt bio je nagrađen 1906. za „uspješno posredovanje u okončanju rusko-japanskog rata“ i arbitražu koja je potom uslijedila u Haagu; Fridtjof Nansen pomagao je 1922. izbjeglicama u Trakiji i Maloj Aziji; Carlos Saavedra Lamas 1936. uspješno je okončao rat Paragvaja i Bolivije. Nisu svi mirovni nobelovci opskurni, tu su Albert Schweitzer, Dag Hammarskjöld, Linus Pauling, Martin Luther King Jr, Willy Brandt, Majka Tereza, Lech Wałęsa, Desmond Tutu, Elie Wiesel, Nelson Mandela i Dalaj Lama… a sada se u tom uglednom društvu prvi put našlo dvoje novinara.

Uglednom? Majku Terezu žestoko je napadao Christopher Hitchens, optužujući je da donirana sredstva troši neracionalno, na vjerske umjesto na humanitarne potrebe, a i da je podrijetlo novca katkad sumnjivo; Lech Wałęsa je na kraju karijere priznao da je u jednom trenutku u mladosti surađivao s tajnom policijom, iako nije nikad rasvijetljeno što i koliko. Pa ako ni sveci, poput Majke Tereze, i mučenici borbe protiv totalitarizma, poput Wałęse, nisu bez sjene sumnje, što tek reći o zbilja rubnim slučajevima, kao što je Nobelova nagrada za mir dodijeljena Alu Goreu za jedan filmić, ili nagrade dane Europskoj Uniji, Jimmyju Carteru i Baracku Obami; dobro se sjećam transparenta iz 2009. koji je američkog predsjednika dočekao na nekom aerodromu: „Dobio si nagradu, sada je zasluži!“

Nobelova nagrada za mir otpočetka je politički motivirana i u načelu se dodjeljuje za neposredno učinjeno, ili čak da se ohrabre buduća postignuća – koja su katkad izostala, poput Nobela dodijeljena Yasseru Arafatu, Yitzhaku Rabinu i Shimonu Peresu 1994. Nobelove nagrade za mir zato su često rulet, katkad ruski. Tko bi mislio da će skromna Burmanka Aung San Suu Kyi, nagrađena 1991. za „nenasilnu borbu za demokraciju i ljudska prava“, 2017. postati međunarodna crna ovca jer nije ništa izrekla o genocidu nad Rohingyama u Mjanmaru; tada se s mnogo strana tražilo da joj u Oslu oduzmu priznanje, što su ondje odbili jer da tako nešto nemaju u regulama.

Još se veći ponor otvorio 2019. kada je Nobela za mir dobio nasmiješeni etiopski premijer Etiopije Abiy Ahmed, za „napore u postizanju mira i međunarodne suradnje, a posebno zbog njegove odlučne inicijative za rješavanje graničnog sukoba sa susjednom Eritrejom“. I eto našeg nobelovca već godinu dana u krvoločnom ratu protiv Tigraya u Etiopiji, u kojem su tisuće ubijene i ranjene, gdje se sustavno siluju žene, i gdje ima dva milijuna izbjeglica, lišenih međunarodne pomoći u hrani.

Maria Ressa i Dimitrij Muratov dobili su Nobela za „napore da zaštite slobodu izražavanja, što je preduvjet za demokraciju i trajni mir“. Filipinka je s malim timom od dvanaest mladih reportera i programera pokrenula Rappler, internetsku platformu za etične vijesti, koja je sada četvrta najveća mrežna stranica, s više od sto novinara, a djeluje u teškim uvjetima Duarteova režima čiji je brutalni rat protiv droge dosad odnio 10.000 života. Muratov je nagradu posvetio šestorim kolegicama i kolegama koji su ubijeni, a to su Igor Domnikov, Jurij Ščekočihin, Ana Stepanovna Politkovska, Nastja Baburova, Natalija Estemirova, Stas Markelov: „Oni su umrli braneći pravo ljudi na slobodu govora.“

Borba se nastavlja. Naša svježa nobelovka već je napala Facebook, optužujući ga da je prijetnja demokraciji jer je „pristran prema činjenicama“ i nije spriječio širenje dezinformacija, dapače, da njegovi algoritmi „daju prednost širenju laži prožetih bijesom i mržnjom nad činjenicama“. Zapamtimo ove njezine riječi: „Svijet bez činjenica znači svijet bez istine i bez povjerenja. Kad činjenice postanu diskutabilne, novinarstvo postaje aktivizam.“