Zlatna vremena represije

Godina 1971. godina mitsko je mjesto u novijoj hrvatskoj povijesti. Svi oni politički, gospodarski, kulturni procesi koji su te godine, vremenu usprkos, hrabro otvoreni epilog su doživjeli u 90-im godinama prošloga stoljeća, u stvaranju slobodne i demokratske Hrvatske. Naime, manje-više sva temeljna pitanja hrvatskog društva, nepodnošljivih odnosa unutar jugoslavenske federacije, koja su u 70-im bila hrabro otvorena u 90-im su iznova došla na dnevni red. O nekima od tih „rješenja“ moglo bi se raspravljati, ali neprijeporno je da je u 90-im godinama „hrvatsko pitanje“ unutar jugoslavenske zajednice definitivno riješeno.

Sudionici Osnivačke skupštine Ogranka Matice hrvatske u Novoj Gradiški 23. svibnja 1971.

Novinski članak u Slobodnoj Dalmaciji od 24. prosinca 1971.

Doduše, i sami smo u nekim ranijim tekstovima političke i ine procese u toj godini definirali kao još jednu neuspjelu, „pasivnu revoluciju“, koja se sjajno uklapa u nesretni niz hrvatskih povijesno-političkih godina, 1848, 1918, 1941, 1945, te po tko zna koji put samo dodatno potvrđuje tezu da naša povijest nije ništa ino nego stalna povijest žrtava. Ali nema nikakve dvojbe da su procesi u 70-im godinama itekako doveli u pitanje ondašnji dominantni političko-kulturni (yu) diskurs, koji će se poslije prve ozbiljnije globalne krize, pada Berlinskog zida 1989, sloma komunističke utopije, u potpunosti urušiti.

„Nekontrolirano pamćenje“

A kako mi pripadamo nacijama koje u svojim sjećanjima, kolektivnim memorijama, vole „nekontrolirano pamtiti“, onda je razumljivo što je dio tog „nekontroliranog pamćenja“ aktivno sudjelovao u svim političkim zbivanjima koja su trajno obilježila 90-e godine prošloga stoljeća, stvaranje samostalne hrvatske države.

Nije bilo nimalo jednostavno živjeti u malim sredinama, u hrvatskoj provinciji, sa stigmom „proljećara“, što će reći „hrvatskog nacionalista“, a često i „ustaše“, nakon
1. prosinca 1971. i čuvenoga govora J. B. Tita
u Karađorđevu

I „memoarske zapise“ koje je tako marno skupila i priredila Dubravka Oraić Tolić treba prije svega promatrati i analizirati u kontekstu tzv. „slabe povijesti“, koju između inih čini i to „nekontrolirano pamćenje“. Stoga je u predgovoru knjige urednica ukratko i objasnila temeljnu ideju memoarskog projekta, koji je trebao „zabilježiti sjećanje manje poznatih ili posve nepoznatih sudionika i suvremenika Hrvatskog proljeća koji su, često daleko od velikih zbivanja, u svojim malim sudbinama (i malim sredinama, Blatu na Korčuli, Šibeniku, Metkoviću, Požegi, Novskoj, Imotskom, Trogiru, Gradišci, Belišću, Iloku…, op. Z.K.) preživjeli zanos ‘drugoga narodnog preporoda’ i posljedicu državnog terora nakon njegova gušenja“. U svojevrsnoj posveti tim „malim ljudima“ i njihovim nesretnim ali ponosnim sudbinama poslije gušenja pokreta vidimo, možda, i najveću vrijednost knjige. Naime, nije bilo nimalo jednostavno živjeti u malim sredinama, u hrvatskoj provinciji, sa stigmom „proljećara“, što će reći „hrvatskog nacionalista“, a često i „ustaše“, nakon 1. prosinca 1971. i čuvenoga govora J. B. Tita u Karađorđevu. U živom mi je sjećanju (i moja su sjećanja uvelike „nekontrolirana“) komentar moga oca da je Broz, kada je već čvrsto odlučio slomiti Hrvatsko proljeće, ipak mogao za dan egzekucije izabrati neki drugi dan, a ne da to učini baš 1. prosinca, na dan kada je 1918. stvorena Kraljevina SHS. Riječ je o danu/činu o kojem velika većina Hrvata nema baš neko pozitivno mišljenje.

Miljenko Šimunović, maltretiran zbog ušivenog hrvatskog grba na jakni, u svojoj dječačkoj sobi u Ivanić-Gradu 1971.

Šimićevi susreti, Drinovci, 31. svibnja 1970. Na slici: lijevo Mile Pešorda, poeta laureatus, desno pjesnik Slavko Mihalić s fra Žarkom Ilićem; iza pjesnik Dubravko Horvatić i nastavnik Vlado Pandžić / Snimio Jerko Šimić, Zagreb

Ova knjiga zapisa puna je upravo takvih svjedočenja, ljudi su preko noći ostajali bez posla, mnogi su završili u zatvorima poslije političkih sudskih procesa, donedavni prijatelji bježali su od njih kao da su kužni, neki pak nisu bili u mogućnosti školovati djecu, jer su im i krediti bili uskraćivani, tajne službe stalno su ih pratile, telefone su im prisluškivali, a mnogi su proljećari imali i ozbiljnih zdravstvenih tegoba, koje su često završavale i preranom smrću… Mnogi su bili prisiljeni emigrirati. Vlast je zabranila djelovanje MH. A zbog političke ravnoteže, smiješne i neozbiljne etničke simetrije, zabranjen je i rad srpske Prosvjete – bratstvo i jedinstvo na djelu!

Knjiga je vrijedna i zbog toga što na jednostavan način grubo i radikalno dekonstruira jedno vrijeme, za koje danas mnogi misle da vrijeme u kojem smo najbolje živjeli, u kojem nisu postojali nikakvi društveni konflikti, u kojem smo se osjećali sigurno i komotno, tako što ih podsjeća da je upravo u tim „sjajnim“ vremenima ama baš sve bilo politika, da je i čitanje određenih novina bio suspektan čin, i da uopće nije bilo svejedno da li je zajednička TV-antena na nekoj stambenoj zgradi okrenuta prema zapadu, prema Televiziji Zagreb, ili prema na istoku, prema Televiziji Beograd. A da ne govorimo o tome da su u tim „zlatnim vremenima“ postojale zabranjene/tabu-teme (Bleiburg, Goli otok), odnosno da nam je dobar dio literature, umjetnosti bio trajno spremljen u raznim bunkerima, ladicama.

Tito stiže, proljećare pod ključ

Teško je danas povjerovati da su i filmovi poput Ninočke, naivne i nevine romantične komedije sa slavnom Gretom Garbo, bili suspektni, jer je već i sama ideja ljubavi između pripadnika različitih svjetonazora bila opasana, tim više što je ruska/sovjetska žena dopustila da je šarmira tamo neki zapadni buržuj. Danas svjedočenja o tome da su prilikom Titova posjeta Zagrebu neke osobe jednostavno, bez ikakva pravnog temelja, bile odvođene u zatvor ili u psihijatrijske ustanove vjerojatno zvuče nevjerojatno, pretjerano. Nažalost, u tim „zlatnim vremenima“ i takve su se stvari redovito događale. A ne samo da oni koji su bili „uklonjeni“ sa zagrebačkih ulica o tome nisu dobivali nikakve potvrde nego su ih službe, za svaki slučaj, privremeno obilježile tako što su ih ošišale na golo. Pokušajte samo zamisliti povratak tih ljudi svojim kućama i upitne poglede njihovih ukućana, djece. Stoga se nadam da će se neki od današnjih uspaljenih aktivista, boraca za ljudska i ina prava, svih onih antifašista, globalista, glumica i glumaca u nekom od svojih slijedećih javnih nastupa referirati i na te „sitnice“, koje su uvelike obilježile nečije živote. Sve dok se tako što ne dogodi, bojim se da ćemo se i dalje, svi zajedno, valjati u vlastitoj kaljuži različitih sjećanja bez ikakve svijesti da se i s onim „lošijim“ epizodama naše povijesti, bez obzira kojem ideološkom spektru pripadaju, tko ih je proizveo, moramo jednom zauvijek suočiti.