Vrijedno djelo predano na čuvanje

Latinska riječ ars ima nekoliko značenja. Iako je danas u prvom redu povezujemo s kasnijim izvedenicama art ili arte koje označavaju umjetnost, stari su je Latini rabili u mnogo prizemnijem kontekstu, pa je izraz ars pokrivao cijelu paletu značenja od umijeća i vještine (npr. izrade brodova) čak do oznake za obrt. Poveznica obrta i umjetnosti nije slučajna. Obrt podrazumijeva osposobljenost, vladanje određenom vještinom s pomoću koje vješt i istovremeno kreativan majstor dolazi do zavidnih ostvarenja, koja ga mogu nadživjeti i nekoliko stoljeća. S druge strane, bavljenje umjetnošću bez znanja i temeljnih postavki struke autora brzo dovodi u slijepu ulicu. Dokaz tomu su i skladatelji 20. stoljeća, koji su se, nakon što su hrabro raskrstili sa svim tehničkim nasljeđem prošlih generacija, našli na vjetrometini praznoga crtovlja u kojem su ipak, svjesno ili nesvjesno, krenuli s izgradnjom novoga sustava.

Hrvatski skladatelj (i još mnogo toga!) Franjo Dugan (1874–1948) neupitno je bio veliki umjetnik, koji je temeljito poznavao ars na kojem je sazdana klasična glazba. Svoje duboko znanje pretočio je u niz udžbenika iz teorije glazbe, obilježivši glazbenu teoriju i pedagogiju u međuratnom razdoblju u nas. Upamćen je kao skladatelj u prvom redu duhovne glazbe, pobornik cecilijanskoga pokreta te suradnik i glazbeni urednik časopisa Sveta Cecilija, važnog vrela za sva pitanja hrvatske glazbe 20. stoljeća.

Orgulje zagrebačke katedrale / Snimio MIRKO CVJETKO

Oživljavanje baštine

Duganovo ime našlo se i na Simfonijskom koncertu mladih hrvatskih skladatelja koji je kritika u veljači 1916. označila „rođenim danom nove epohe u kulturnom životu hrvatske nam domovine“. Doduše, njegov Simfonijski andante najmanje je odisao suvremenim duhom drugoga desetljeća 20. stoljeća, možda i zato što je među mladim domaćim skladateljima predstavljenima zagrebačkoj publici tom prilikom bio najstariji.

Dugan je k tome bio aktivan i u ravnateljstvu Hrvatskoga glazbenog zavoda, bio je redovni član JAZU-a te počasni član Međunarodnog društva Max Reger sa sjedištem u Karlsruheu. No Franjo Dugan bio je ponajprije prosvjetni radnik, i to iz nekoliko područja i na nekoliko razina. Djelovao je kao gimnazijski profesor matematike i fizike, a poslije kao profesor kompozicije i orgulja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, čiji je prvi rektor, odnosno dekan, postao netom pred umirovljenje. A jednom učitelj uvijek ostaje učitelj, u svim aktivnostima. Tako i iz Duganova skladateljskoga rada progovara učitelj glazbe, čovjek pun znanja koji k tome i poznaje i metodu kojom umije podijeliti i umnožiti znanje.

Izd. HDS i Cantus, Zagreb, 2019.

Veliko ime Franje Dugana (kojega se još naziva i starijim, jer se njegov sin, također glazbenik, zvao kao i otac) ostalo bi svojevrstan monument u zapisima iz glazbene historiografije da ga nije oživio projekt kojim su svjetlo dana ugledala njegova sabrana djela za orgulje (najvažniji dio njegova opusa), i to i kao notno izdanje i kao nosač zvuka – dvostruki CD. Projekt potpisuju Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus (notno izdanje) i Croatia Records (dvostruki CD). No kako iza velikih podviga kao što je taj uvijek stoje angažirani pojedinci, valja istaknuti da je već pri prvom susretu s cijelim projektom vidljiv rukopis orguljaša (i još mnogo toga!) Pavla Mašića, glazbenika kojega možemo smatrati dostojnim nasljednikom Anđelka Klobučara, a posredno i sama Franje Dugana. Mašić je snimio spomenuti dvostruki CD, i to na orguljama zagrebačke prvostolnice i sjemeništa na zagrebačkoj Šalati, autor je redakture nota, ali i većine popratnih tekstova u obama izdanjima. Na trudu svakako valja čestitati i urednici notnog izdanja Sanji Stojanović Stipanov i nizu drugih suradnika koji su pridonijeli dugogodišnjem projektu.

Kao važan dio obaju izdanja svakako valja spomenuti vrlo instruktivne popratne tekstove, uglavnom iz Mašićeva pera. U jednome od njih upoznajemo iznimno korisnu povijest recepcije Franje Dugana, što je odlično ishodište za sva buduća istraživanja orguljskoga maga. Iz knjižice saznajemo i kako je tekao projekt sabranih djela, od „identificiranja i lociranja“ Duganovih skladbi do usporedbe autografa s ranijim izdanjima i neminovnih korekcija. Organološki aspekt donosi tekst u kojem se obrazlaže izbor instrumenata rabljenih za potrebe snimanja, a zanimljiv prikaz Duganove suradnje s Oratorijskim zborom sv. Marka u Zagrebu donosi muzikolog Hrvoje Beban.

Ulazeći u specifičnu skladateljevu aktivnost, tekst o Duganovoj suradnji s pretečom zagrebačkih Cantoresa zapravo odudara od standardnih popratnih tekstova srodnih izdanja, koji se obično svode na život i opus skladatelja i izvođača. Bebanov tekst istodobno otvara prostor za događaj simpozijskog tipa o Duganu, koji bi se mogao prirediti u povodu 150. godišnjice Duganova rođenja za tri godine. A istraživačkog rada s djelom Franje Dugana ne nedostaje: budući da je upamćen kao autor prve violinske sonate u nas, Dugan je pionirski rad ostvario i na polju komorne glazbe. Objavom sabranih djela za orgulje Franje Dugana ispunjen je preduvjet za nastavak istraživanja opusa i života velikog skladatelja, pa se s pravom možemo nadati novim različitim publikacijama o Duganu.

Pristupačnije skladbe za orgulje

Svakako se valja posebno osvrnuti i na notno izdanje, koje bi i bez nosača zvuka kao vrijedan doprinos u predstavljanju hrvatske glazbene baštine zaslužilo medijsku pozornost. Svaki dobar izdavački projekt podrazumijeva opsežan urednički posao. I na tom dijelu treba zahvaliti Pavlu Mašiću, koji je skladbe za orgulje učinio pristupačnijima i samim izvođačima. Uredničke je opaske Mašić usmjerio u tri pravca, objasnivši uporabu pedala, orguljskih registara i izvođačku artikulaciju, tj. fraziranje. Iako je većina Duganovih skladbi notirana u trima crtovljima, s posebno artikuliranom dionicom pedala, neke od njih donesene su u dvama crtovljima, zbog čega su prikladne i za izvedbu na instrumentima bez pedala kao što su harmonij ili pozitiv.

Izd. Croatia Records, 2019.

Dugan je očito bio ljubitelj zasićenog orguljskog zvuka, što potvrđuje i njegova napomena iz svibnja 1925. koju urednik citira u predgovoru notnom izdanju. Izvođač će posebno korisne upute naći na području artikulacije i fraziranja: Mašić prati jasno razrađenu praksu Duganove artikulacije, dopuštajući si pritom da ukaže i na mjesta gdje skladatelj odstupa od ustaljenih principa fraziranja. Nakon što je u predgovoru notnom izdanju opisao glavne izazove s kojima se susretao pripremajući ga, Mašić je na kraju sveska donio detaljne opise s tablicama za svako Duganovo djelo, u kojima je iz takta u takt razradio sve izvođačke nejasnoće.

U opsežnoj redaktorskoj bilješci nalaze se i podaci o izvoru pojedinih skladbi: zainteresiran čitatelj doznat će gdje je pojedino Duganovo djelo bilo prvi put otisnuto, s kojim izvođačkim oznakama i napomenom zašto je eventualna Mašićeva redaktorska napomena bolja u odnosu na prethodno izdanje. I taj je dio vrlo vrijedan aspekt cijeloga projekta, jer donosi niz zanimljivih podataka o metodologiji rada – možda kao putokaz za nova notna izdanja hrvatskih skladatelja. Zanimljiv je i kronološki popis Duganovih skladbi za orgulje, iz kojeg doznajemo da su nastajale u pedesetogodišnjem razdoblju od 1892. do 1944. Cijeli popratni tekst predstavljen je na hrvatskom i engleskom jeziku, pa se očekuje da će notno izdanje pobuditi zanimanje i stranih glazbenika.

Odličan udžbenik orgulja

Istaknuli smo važan skladateljev pedagoški rad. Sabrana djela Franje Dugana za orgulje odličan su udžbenik sviranja orgulja, ali i poznavanja orguljskog sloga i zvuka. Udžbenik je pritom vrlo dobro strukturiran i metodički priprema orguljaša i zainteresirana slušatelja za velika djela, od početne četiri kadence u dominantnom četveroglasnom homofonom slogu, preko 24 verseta u svim dur- i mol-načinima, oblikovanima kao ekspozicije fuga raznih karaktera i tempa, do velikih orguljskih ostvarenja (Preludij i fuga u G-duru i H-duru, Kromatska fuga u c-molu).

Velik uredničko-izdavački rad prati jednako kvalitetno izvođačko ostvarenje: dvostruki CD s Duganovim djelima pravi je festival orgulja, ars organi ne samo velikoga skladatelja nego i hrvatske orguljske glazbe. Mašić velikim orguljama pažljivo upravlja kao simfonijskim orkestrom, brižno nijansirajući dinamiku posebno u kompleksnim djelima kao što je spomenuta Kromatska fuga. Duganov orguljski zvuk u Mašićevoj je izvedbi lagan, prozračan i pristupačan, jednako dostupan svim slušateljima, bez obzira na njihovu upućenost u tajne kontrapunkta.

Projekt izdanja Duganovih djela za orgulje kroči putem Sabranih djela Blagoja Berse, najtemeljitijeg podviga kojim je neki hrvatski skladatelj predan na čuvanje mladim naraštajima. Iza tima na čelu s Mašićem uistinu je velik posao i možemo im samo čestitati na trudu koji su uložili da ars Franje Dugana prenesu sljedećim generacijama.