Uz knjigu Matice hrvatske Hrvatsko proljeće u sjećanjima suvremenika u povodu 50. godišnjice Sjećanja na Hrvatsko proljeće

Čak 24 memoarska zapisa proljećara na 238 stranica objavila je Matica hrvatska u knjizi koju je uredila potpredsjednica MH, akademkinja Dubravka Oraić Tolić, i sama autorica jednoga zapisa. Riječ je o dosad manje poznatim ili nepoznatim pričama sudionika i suvremenika Hrvatskog proljeća iz različitih krajeva koji svjedoče o sustavnom državnom teroru koji su osjetili na vlastitoj koži.

Knjigu otvara zapis Prijama Bačića Hrvatsko proljeće u Blatu na Korčuli. Naime, kada je 1970. trebalo imenovati ulice u Blatu, upravo on je izrađivao plan mjesta s prijedlozima imena ulica. Zbog predlaganja imena u čast bana Josipa Jelačića, Matice hrvatske i sl. proglašen je ustašom, a doživio je i premetačinu vlastite kuće. Sva pošta koja mu je dolazila bila je pregledavana, a telefon prisluškivan. Sljedeći svjedok vremena, Velimir Borković, pisao je o formiranju ogranka MH u Sinju 1971, u koji se uključuju profesori sinjske gimnazije, a posebnu ulogu imao je Ante Župić, koji je odradio mnogo poslova u organizaciji. Ubrzo su zaredali ukori i smjene, iznuđivanja, ali i politički nadzor svih sudionika spomenute priče.

Sudionici Osnivačke skupštine Ogranka Matice hrvatske u Podravskoj Slatini 27. lipnja 1971.

Priču iz Beča donosi Marijan Brajinović, koji je 1971. ondje otišao na studij. U Beču postaje član Matice i redovito odlazi na predavanja u studentsko društvo Kotromanić. Ubrzo počinje progon članova spomenutog društva na čelu s fra Stjepanom Pavićem, osnivačem društva. Dolazi i do otmice studenta Stjepana Crnogorca, također člana društva, kojega je u Mariboru smaknula slovenska Udba nakon dva tjedna mučenja. Fra Pavić osuđen je na pet godina zatvora, a njegova “krivnja” bilo je posjedovanje jedne emigrantske knjige i hrvatske pjesmarice.

Premetačina zbog značke MH

Dana 12. siječnja 1972. zgradu MH pretražila je Udba, čemu je osobno svjedočio Ivan Cerovac. Već idućeg jutra u 4 sata na vrata mu zvone pripadnici SDB-a. Kako je trebalo pronaći dva svjedoka za premetačinu stana, u toj se ulozi slučajno našao mlađi bračni par. Susjed je došao u svečanom odjelu sa značkom MH na reveru te policajac konstatira da bi trebalo pretražiti i njegov stan, a Cerovca odvode sa sobom. O Mati Kovačiću iz Požege zapis donosi Ivana Domanović. Kovačić je bio predsjednik Skupštine općine Slavonska Požega te jedan od nositelja Hrvatskoga proljeća u Požegi. Zaslužan je za pokretanje razvoja u Požegi 1960-ih, a isključen je iz Saveza komunista lažnim optužbama. Zbog podupiranja hrvatskoga političkog vodstva nakon Karađorđeva morao je pobjeći iz Požege. Janko Dimnjaković nakon stjecanja naziva dipl. liječnika završio je na služenju vojnoga roka u Novom Sadu te opisuje svoje dane ondje tijekom 1971. i 1972. Jedna su od zanimljivosti teksta prekomande koje su Dimnjaković i njegovi kolege dobili. Od nešto više od dvadeset Hrvata, samo je jedan dobio prekomandu u Hrvatsku, i to u Knin. Osim toga, donosi priču o razotkrivanju doušnika unutar vojske, odnosno „protukarađorđevskoj“ skupini koja ih je otkrivala.

Uspomene sa Šumarskoga fakulteta u Zagrebu opisuje Ivan Hodić, jedan od organizatora štrajka u studenom 1971. Ubrzo se dogodilo Karađorđevo i demonstracije u Zagrebu, a kako bi se uplašili i zaustavili studenti, blokirani su studentski domovi. Pretražene su sve studentske sobe. Drugog jutra spontano je formirana protestna povorka na čelu s Hodićem, koja je uz pjesmu Oj, hrvatska mati, nemoj tugovati išla na barikade koje su bile postavljene u blizini. Ubrzo mu je odbijen zahtjev za smještaj u domu za narednu godinu, te je bio prisiljen prekinuti studij.

Priču o pet godina provedenih u zatvoreništvu na Golom otoku donosi Dinko Jonjić, koji se ondje našao kao 21-godišnjak. Spominje i važnost Hrvatskoga književnog lista u Splitu nakon Deklaracije 1967. Jonjić je kao pravnik radio kao vježbenik kod odvjetnika Ante Jerkovića. Godine 1972. protiv njega je pokrenuta istraga zbog toga što je u prijavi za posao na Pravnome fakultetu u Splitu naveo da je bio na Golom otoku.

Otkaz u JAZU zbog „sumnje na nacionalizam“

Antun Lovrić opisuje svoje probleme tijekom zaposlenja u Osnovnoj školi u Jakšiću, odnosno područnoj školi Trapari, gdje je bio etiketiran kao „nacionalist“. Nakon dugo vremena bez zaposlenja uspio se zaposliti u područnoj školi Crkveni Vrhovci, gdje je živjelo pravoslavno stanovništvo. Proglašen je „ustašom“ i nasilno smijenjen s mjesta učitelja, a sve samo zato što je bio hrvatski proljećar.

Anđelko Mijatović 20. siječnja 1972, u ranim jutarnjim satima, doživio je premetačinu stana i radne sobe u Historijskom institutu JAZU, gdje je bio zaposlen. Nakon pet mjeseci ponovno mu je pretražen stan te je završio u ćeliji u Petrinjskoj 18, a radni odnos s JAZU prekinut je zbog sumnje u navodni nacionalizam. Nakon spomenutih događanja u još nekoliko navrata bio je pritvoren i maltretiran u ćelijama u Petrinjskoj.

Priču o Hrvatskom proljeću u Iloku donosi Ante Pavičić, koji je ondje bio tajnik Ogranka MH, zbog čega je poslije priveden i ispitivan, a doživio je i premetačinu stana. Ubrzo je izigran i ostao je bez posla, a Komisija za predstavke i pritužbe općine Vukovar predlaže mu zaposlenje izvan struke. U to vrijeme kao nekomu tko je bio na funkciji u MH nije mogao dobiti posao na rukovodećem mjestu ili u prosvjeti. Posao je bio prisiljen potražiti izvan Iloka, u Zagrebu.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2021.

Mile Pešorda donosi nam iscrpan zapis u kojemu se dotiče pokretanja revije Ogledalo, zbog čega je ubrzo prozvan kao nepoćudan ondašnjim vlastima. Tako je Ogledalo doživjelo jedan jedini broj. Godine 1970. bio je idejni pokretač Šimićevih susreta u Grudama i Drinovcima, u jeku Hrvatskoga proljeća, a isto tako jedan je od potpisnika Sarajevske deklaracije o hrvatskom jeziku 1971.

Šibenčanin Marinko Pripunić donosi zapis u kojemu možemo vidjeti kako se i u dalekoj Kanadi borilo za Hrvatsku. Opisuje nam svoj odlazak na konferenciju o stvaranju Matice srpske 1971, ali i bliski susret u autobusu sa Simom Dubajićem, koji je pijan spominjao klanje Hrvata. Pripunić je iz Šibenika bježao u Pulu, potom Nizozemsku i na kraju završio u Kanadi, gdje je osnovao ogranak Hrvatskoga narodnog vijeća Ante Starčević. Bio je jedan od sakupljača potpisa za peticiju kojom se tražilo puštanje Franje Tuđmana na slobodu.

O slučaju tajnika Ogranka MH Božidara Pugelnika u Novskoj piše Igor Pugelnik. Dotiče se utemeljenja Ogranka Matice hrvatske 1971, ali i njegova raspuštanja potkraj iste godine na zahtjev Općinskoga komiteta SKH. Detaljno opisuje obračun s MH u Novskoj, ali i pritisak na Pugelnika, koji je udaljen s mjesta profesora i prebačen u školsku knjižnicu, a doživljava i premetačinu stana. Postupak protiv njega trajao je gotovo dvadeset godina!

Proganjani i suci

Jerko Stanić piše o sucu Dragi Juriču, čovjeku koji je vjerno stajao uz vjeru i naciju u jeku Proljeća, a napadali su ga jer je podupro duvanjske studente koji su etiketirani kao nacionalisti. Nedugo nakon toga tražio je razrješenje s dužnosti te je ubrzo preminuo.

O Hrvatskom proljeću u Trogiru govori memoarski zapis Radovana Slade-Šilovića, koji donosi obiteljsku priču, odnosno priču svojih roditelja, Mire i Mirka, koji su bili aktivni proljećari, zbog čega su napadani. Otac Mirko bio je prisilno umirovljen, a majka Mira dobila je otkaz. Posebno zanimljiv dio priče progon je majke Mire, pravnice, u veljači 1972, nakon čega se nikada nije vratila na posao.

Miljenko Šimunović donosi zanimljivu priču iz 1971, kada se zbog šahovnice koju mu je na jaknu prišila majka, upravo onako kako ju je on skicirao, našao u problemima. Direktor škole koju je pohađao naredio je njegovoj majci da šahovnicu odmah ukloni kako ne bi imali problema.

Gimnazije „gnijezda matičara“

Životnu priču Vicka Filipovića, jednoga od utemeljitelja Ogranka MH u Podravskoj Slatini, donosi Zorica Varga. Filipović je bio sudionik Hrvatskoga proljeća, ali i direktor Veterinarske stanice. Godine 1972. s direktorskog je mjesta pod pritiskom dao ostavku, a sudski proces protiv njega trajao je četiri godine. Osuđen je na dvije godine zatvora, šest mjeseci uvjetno. Tek potkraj 1973. vraćen je na posao. O ulozi gimnazije u Novoj Gradiški piše Dragica Vidmar, gdje su u vrijeme Hrvatskoga proljeća profesori Hrvati i vjernici bili pod redovitim nadzorom. Dotiče se i sukoba profesora Ljubića i Mrkšića ,kada je Mrkšić Ljubića prozvao za nacionalizam. Ljubić je trebao dati otkaz, ali je zahvaljujući slozi u gimnaziji otišao Mrkšić. Gimnazijski profesori bili su prozvani „gnijezdom matičara“ zbog sudjelovanja u osnivanju Ogranka MH i organiziranja tribina s vrlo osjetljivim temama u to vrijeme. Nakon Karađorđeva profesori su doživjeli premetačine kuća i stanova, na mjesto direktora postavljen je partijski čovjek. Neki od profesora prognani su iz Nove Gradiške.

Spomenute priče iz prve ruke svjedoče o važnosti razdoblja Hrvatskoga proljeća za hrvatsku nacionalnu povijest, ali i o onome što će događati u godinama koje slijede. Mnogi sudionici i suvremenici, članovi Matice hrvatske iz svih krajeva, praćeni su, proganjani, etiketirani, zatvarani, osuđivani kao državni neprijatelji. Mnogi od njih svoju sreću i dugo sanjani san dočekali su tek sa stvaranjem samostalne i neovisne Republike Hrvatske, Hrvatske koju su sanjali još u jeku Hrvatskoga proljeća. Nadamo se da će ova knjiga biti kvalitetni podsjetnik na vremena koja nikada ne smijemo zaboraviti.

Slučaj Benjamina TOLIĆA i Dubravke Oraić Tolić

Tajne Udbina dosjea

Dubravka Oraić Tolić na fotografiji špijuna Udbe

Akademkinja Dubravka Oraić Tolić donosi zanimljivu priču iz svog života sa suprugom Benjaminom, koji je 1967. kao profesor na gimnaziji u Đurđevcu odbio osuditi Deklaraciju, nakon čega mu je savjetovano da napusti mjesto jer će ga uhititi. Nedugo potom otišao je u Beč i zatražio politički azil, a ubrzo u Beč dolazi i njegova supruga Dubravka. Ona se u proljeće 1969. odlučila vratiti u Jugoslaviju s pomoću putnog lista koji je dobila u jugoslavenskoj ambasadi. Tijekom pripreme knjige u Hrvatskom državnom arhivu pronalazi Udbin dosje iz 1969. i saznaje da je i ona bila pod prismotrom u spomenuto vrijeme. Suprug Benjamin u zemlju se odlučio vratiti početkom 1970. Stan u Beču napustili su ne znajući da se onamo više nikada neće vratiti. Benjamin je uhićen odmah po povratku u zemlju. U pritvoru je bio četiri mjeseca, optužen je za „neprijateljsku djelatnost“ te potom osuđen na deset mjeseci zatvora. Vrhovni je sud vratio suđenje na početak ukinuvši presudu. U ljeto 1971. Benjamin je oslobođen optužbi. Godine 1975/76. ponovno je proveo šest mjeseci u pritvoru.

Slučaj Ivana Bekavca

Uznički dani na Golom otoku

Ivan Bekavac, fotografije s Golog otoka, 1973.

Ivan Bekavac kao hrvatski proljećar u zatvoru se našao kao 22-godišnjak. U istražnom zatvoru u Splitu proveo je tri mjeseca u ćeliji bez vanjskog svjetla. Nakon toga prebačen je na Goli otok. Bio je tajnik Ogranka Matice hrvatske u Omišu koji je osnovan u svibnju 1971. Ogranak je brojao 179 članova, a nakon progona zaplijenjena mu je i oduzeta imovina. U lipnju 1972. Bekavac je osuđen jer je „pozivao na svrgavanje predstavničkoga tijela i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji“. Time je počinio krivično djelo protiv naroda i države. Glavni razlog osude bilo je njegovo sastavljanje objavljivanih parola kao glavnog urednika lista SSRNH Odjek Mosora. Osuđen je na kaznu od jedne godine i šest mjeseci. Poslije je kazna smanjena od strane Vrhovnog suda SRH. Iz Komunističke partije isključen je u svibnju 1972, nakon čega slijedi već opisan progon i zatvaranje. Kao 23-godišnjak našao se u ulozi zatvorenika na Golom otoku, što detaljno opisuje u memoarskom zapisu. Uz zapis objavljena je i fotografija iz njegovih zatvoreničkih dana.