Tone li disidentska književnost u zaborav?

Zagrebačke književne razgovore, jednu od najdugovječnijih književno-znanstvenih manifestacija, Društvo hrvatskih književnika pokrenulo je prije više od pola stoljeća, 1969. Razgovori su u početku imali bijenalni karakter, ali vrlo brzo postali su godišnje okupljanje književnika, prevoditelja, kritičara i književnih znanstvenika iz Hrvatske i inozemstva te ih je dosad sudjelovalo više od tisuću. Ovogodišnji, 42. Zagrebački književni razgovori održani su od 6. do 9. listopada u prostorijama Društva hrvatskih književnika. Kako su istaknuli organizatori, zadovoljstvo je što su Razgovori, nakon što su prošle godine zbog situacije s pandemijom korone, ali i potresa u kojem su prostorije Društva pretrpjele znatna oštećenja, održani u online, opet bili licem u lice. Svečano otvaranje manifestacije održano je uvečer 6. listopada.

Ako disidenti padaju u zaborav, nestaje li i književnost tog razdoblja?

Kultura sjećanja

Predsjednik DHK-a Zlatko Krilić tom je prilikom istaknuo kako je ovogodišnja tema Razgovora, Disidentska književnost ili književnost zaborava, sasvim logična jer se ove godine obilježava 50. godišnjica Hrvatskog proljeća 1971, koje su mnogi članovi DHK-a osmišljavali i artikulirali. Izaslanik gradonačelnika Grada Zagreba i zastupnik u gradskoj skupštini Tihomir Milovac rekao je da je kultura sjećanja jedna od temeljnih uzdanica našeg vremena i da mu je drago što je na Razgovorima prisutan Stjepan Čuić, s kojim je dijelio njegov privatni prostor, te da će kolege koji će o njemu govoriti zapravo govoriti o svim disidentima. U ime HAZU-a skup je pozdravio akademik Mladen Machiedo, ujedno član povjerenstva za ZKR, dok je kao izaslanik ministrice kulture i predsjednika Vlade prisutne pozdravio državni tajnik Ivica Poljičak, koji je rekao da disidentske teme i danas na specifičan način žive u njemu jer vrijeme u kojem se čovjek rodi zauvijek živi u čovjeku.

Potom se sudionicima i gostima u ime povjerenstva za ZKR obratio njegov predsjednik Dubravko Jelačić Bužimski, ispričavši i anegdotu iz praškoga putovanja u ožujku 1989. Svratio je u podrum neke pivnice, a za stolom u kutu grupa ljudi okićena marksističkim značkama bučno je slavila. Otišavši na WC, a potaknut pjesmama tog društva, prisjetio se Václava Havela, koji je bio u zatvoru zbog svoje književnosti. Izvadio je flomaster iz džepa i po bijelim pločicama napisao: FREEDOM FOR HAVEL! Već na odlasku, rekao je Jelačić Bužimski, taj mu se grafit učinio smiješnim i besmislenim, ali ga je u trenutnu ispisivanja ispunio zadovoljstvom. No samo nekoliko mjeseci poslije Havel je postao predsjednik države, a brojni dojučerašnji disidenti nakon pada sustava našli su se u slobodi pisanja i življenja. Na kraju je postavio pitanje: ako je komunistički sustav iz blokovske podjele pokrila prašina i on tone u zaborav, znači li to da nestaje i književnost koja ga je obilježila? To je bilo i središnje pitanje 42. ZKR-a, iako su izlagači pokazali da se tema disidentstva može shvatiti veoma široko. Spomenimo i da su s nekoliko glazbenih izvedbi izvrsnoj atmosferi pridonijeli Lucija Petrač na flauti i Bogdan Bikicki na klarinetu.

Trinaest književnika
iz pet zemalja

Ovogodišnji Razgovori okupili su trinaest književnika i književnih znanstvenika iz različitih zemalja (Hrvatska, Njemačka, Slovačka, Poljska, Češka…). Sljedeća dva dana bila su predviđena za izlaganja, koja je moderirao Miro Gavran. Prvo izlaganje, 7. listopada, imao je Dubravko Jelačić Bužimski, naslovio ga je Sjećanja na disidentsku književnost koju sam volio, osvrnuvši se na autore iz istočnoeuropskih zemalja koji su dobrim dijelom formirali njegov književni ukus. Veoma zanimljivo bilo je izlaganje Tihomira Glowatzkog iz Bamberga. Naime, dok su primjerice češka i ruska disidentska književnost prilično dobro poznate, o istočnonjemačkoj hrvatski čitatelj zna vrlo malo. Brojnim primjerima iz dvaju razdoblja (1933–1945. i 1949–1989) Glowatzky je predavanjem naslovljenim Škare u glavi ili bijeli slonovi: disidenti u Istočnoj Njemačkoj dao uvid u okvire u kojima su djelovali istočnonjemački pisci i čime su se sve služili – tako izraz škare u glavi iz tog razdoblja označava autocenzuru, a bijeli slonovi mjesta koje autori namjerno istaknu kako bi cenzorima odvukli pozornost s drugih dijelova teksta.

Jaroslav Otčenášek, predstojnik Katedre za južnoslavenske i balkanističke studije Filozofskog fakulteta Karlova sveučilišta u Pragu, izlagao je Kratki uvod u češku disidentsku književnost, a Carmen Vrljičak / Verlichak, prevoditeljica, novinarka i književnica hrvatskih korijena iz Argentine, govorila je o Tri pjesnika iz izgnanstva – Viktoru Vidi, Borisu Marunu i Vinku Nikoliću, smještajući ih u kontekst književnog života (ali i života općenito) u Argentini, kao i o prijevodima njihovih djela. Maciej Czerwiński, profesor filologije na Jagiellonskome sveučilištu u Krakovu, čest gost književno-znanstvenih događanja u Hrvatskoj, donio je temu Bogdan Radica – disident? iznoseći niz zanimljivih podataka do kojih je došao istražujući u knjižnici Sveučilišta Yale.

 Esej Davora Velnića općenita naslova Disidentska književnost donosni niz razmišljanja poput onog da je „disidentstvo u književnosti naporno i obeshrabrujuće, ali isto tako nema većeg privilegija od borbe za vlastito mišljenje“. Prvi dan izlaganja završio je s Božidarom Petračem, čiji se esej Kako je Bijela knjiga Stjepana Čuića pretvorila u disidenta jedini bavi živim autorom kao svjedokom vremena. Petrač analizira Čuićeva djela u kontekstu Šuvarove Bijele knjige, stavljajući ga u poziciju disidenta prema čijem je romanu Orden, o prijateljstvu ustaše i partizana, nastala drama koju su trebali izvesti Histrioni, ali je prije premijere 1983. iznenada zabranjena.

Poetika dislokacije

Drugi dan izlaganja otvorio je Zvonko Taneski, profesor južnoslavenskih književnosti i književne komparatistike na Sveučilištu Comenius u Bratislavi, koji se bavio postsocijalističkim razdobljem, piscima prevođenima na slovački od 1989. do 2019. u zanimljivoj temi Poetika dislokacije. Profesor južnoslavenskih književnosti Bogusław Zieliński, dugogodišnji voditelj Instituta za slavistiku na Sveučilištu Adama Mickiewicza u Poznanju u izlaganju Janusz Szpotański – je li poljski soc-Villon zaboravljen? predstavio je tog prvog poljskog pisca osuđena za autorstvo književnog teksta, zbog „širenja poruka koje mogu prouzročiti ozbiljnu štetu državnim interesima“. Sljedeći je izlagao Igor Žic, književnik i kritičar, koji se također bavio jednim autorom u eseju Ivo Žic-Klačić – tihi riječki disident. Taj tihi disident, kako piše Žic, stradavao je tijekom čitavog života od raznih sustava i država – od Austro-Ugarske i Kraljevine Jugoslavije do NDH i Jugoslavije. Zanimljivo je bilo izlaganje akademika Machieda, koji je izlagao s pozicije živog svjedoka, u prvom redu o suradnji s talijanskim kolegama, njihovoj prisutnosti u Jugoslaviji, kao i prijevodima hrvatskih književnika u Italiji. Mario Kolar temu disidentstva promotrio je u širem značenju. U izlaganju Dijalekt kao disident ponudio je tumačenje položaja hrvatskih dijalekata kao svojevrsnih unutarnjih disidenata, koje matična kultura neprestano gura na rub kulturnog polja. Ne dovodeći u pitanje važnost standardnog jezika, Kolar je ukazao na činjenicu da i dijalekti mogu biti medij estetski relevantnih djela. Posljednji izlagač bio je kolumnist, književni kritičar i publicist, savjetnik za kulturu predsjednika Republike Zdravko Zima. Njegov esej bio je posvećen Edvardu Kocbeku. Zima je istaknuo da je Kocbek danas školski pisac u Sloveniji, ali nije kanoniziran na konvencionalni način, kao što su npr. Prešern ili Cankar.

Ovogodišnji Razgovori otvorili su niz tema koje su publiku potaknule na raspravu i dokazali da ništa ne može zamijeniti razgovor licem u lice te pokazali važnost susreta pisaca iz različitih zemalja. Zainteresirani čitatelji moći će sve eseje pročitati u sljedećem broju časopisa Republika.