Smrt je nerješiva emotivna klopka

.

U razgovoru s Ivicom Prtenjačom (u prošlom broju Vijenca) o njegovu romanu Sine, idemo kući – pobjedničkom rukopisu na ovogodišnjem natječaju VBZ-a za najbolji neobjavljeni roman – urednica književne rubrike Mira Muhoberac pitala je svog sugovornika zašto se odlučio za temu odlazaka i gubitaka, dodavši kako naslućuje da je to povezano s njegovom obitelji (smrt Prtenjačina oca). „Trenutak u kojem se neumoljivo od nečega ili nekoga rastajemo na neki je način nerješiva emotivna klopka, enigma i teško podnošljivo stanje“, odgovorio je autor. Otkrio je da je razlog za pisanje ovog roman pronašao upravo „u tom ambisu“: „Napisat ću ga da ne zaboravim ono što sam osjećao i to teško vrijeme u kojem sam bio. Ne samo ja naravno. I onda ću kroz to pisanje stvoriti još mnogo slika koje će iscijeliti one sumorne i nepodnošljive. Napisat ću priču o svemu.“

Izd. VBZ, Zagreb, 2021.

O čemu zapravo govori ta „priča o svemu“ i kako je kompozicijski ustrojen Prtenjačin roman? Radnja u realnom vremenu zbiva se u nekoliko dana u Zagrebu u proljeće 2020, dakle u doba kad je proglašena pandemija koronavirusa i kad su počela zatvaranja. Iz nekog sela u zaleđu Zadra na kontrolu u zagrebačku bolnicu Jordanovac dopremljen je otac, koji je cijeli život radio kao pekar i kojemu je brašno prouzročilo tešku plućnu bolest, sada već u terminalnoj fazi. U njegovoj je pratnji majka, a u Zagrebu ih dočekuje sin, glavni lik i ujedno pripovjedač romana. Riječ je o emocionalno čvrsto povezanoj obitelji, kojoj pripada i mlađi sin, ali on se spominje tek usputno. Nijednom od tih likova ne navodi se osobno ime, kao da je narator i na taj način, uporabom isključivo rodbinskih naziva, htio upozoriti na čvrstinu i važnost te obiteljske prisnosti (danas u nas sasvim netipično za velik broj obitelji).

Kad Prtenjača ističe da je roman „dijelom autobiografski“, on ne misli toliko na „preslikavanje“ događaja iz svoga života, nego prije svega na otimanje zaboravu emocija koje su ga obuzimale u vezi s neminovnim rastajanjem od oca – obiteljske ljubavi, melankolije, tuge. Pa i nade „da se na kraju barem možemo izboriti za pravo na dostojanstvenu smrt – u vlastitoj kući, u krugu obitelji“. To zapravo i jest sinova najveća moralna dilema – oteti oca krutom bolničkom sustavu i brzoj smrti u nedostojnim uvjetima, jer smrt se ipak ne može pobijediti, ili pak poslušati očevu posljednju želju („Sine, idemo kući.“), nagovoriti doktore da ga puste, potpisati bolničke papire i preuzeti svu odgovornost na svoja pleća.

Da je ostao na tako jednostavnoj, ogoljenoj fabuli, roman ne bi bio vrijedan spomena. No Prtenjača ima iza sebe četiri romana, od kojih su dva – Brdo (2014) i Plivač (2019) – vrlo vrijedna ostvarenja u kontekstu naše suvremene proze. On je i zanatski već iskusan pisac, a razvio je i neke individualne odlike koje ga čine drukčijim, posebnim, prepoznatljivim u mnoštvu glasova. U spomenutom razgovoru s Mirom Muhoberac objašnjava kako je njegov novi roman nastao iz svijeta djetinjstva kojim se bavi već neko vrijeme pišući kratke priče za zbirku koja bi trebala biti objavljena iduće godine. Tako je prvotna romaneskna priča o bolesti i gubitku oca dobila kontrapunkt posredovan trima fotografijama s triju različitih svadbi: gruboj slici zagrebačke bolnice suprotstavljena je slika sretnog odrastanja u skladnoj obitelji.

Narator brzim rezovima vrlo vješto, efektno miksa pojedine scene, događaje i kratke priče iz sjećanja na djetinjstvo s teškom atmosferom koja se širi oko očeve bolesti. Na taj način postiže pripovjednu dinamiku, ali i uravnoteženost „priče o svemu“, tj. o cjelini svijeta, koji nije jednoznačan. Svako od triju poglavlja, u kojima se pojavljuje fotografija nečije svadbe na kojoj se nađu i naših troje protagonista, ima neku svoju središnju priču. U prvom je to satirična priča o daljem rođaku koji je davno prebjegao preko granice i sad se ohrabrio doći u posjet starom kraju; u drugom dirljiva priča o Albancu iz Makedonije i njegovoj četvorici sinova koji uređuju fasade, te o pripovjedačevu osjećaju socijalne uskraćenosti i nepravde; u trećem se pojavljuje pijana mladež koja pjeva neke čudne pjesme, a jedan pedofil koji spopadne već utrenirana pripovjedača pobere teške batine. Prtenjača zna biti i vrlo duhovit, pa opisujući svatovski žamor kaže da se tamo mnogo psuje, „sve od veselja, od strastvenog osjećaja punine života i fatalnog nedostatka drugačijih riječi kojima bi se izrazila radost, ushit, iznenađenje…“

Prtenjača s lakoćom osvaja čitatelja.

***

Prikaz romana Sine, idemo kući trebala je napisati urednica književne rubrike Mira Muhoberac. Kao jedan od članova žirija koji je Prtenjači za njegov rukopis dodijelio nagradu, smatrao sam da bi korektnije bilo da kritiku umjesto mene napiše netko neutralniji. Kako mi je urednica već prije znala priskočiti u sličnoj situaciji, pitao sam je u srijedu 29. rujna može li mi to učiniti i sada. Znajući kako je enorman njezin radni kapacitet i elan, nisam se iznenadio kad mi je nakon četiri minute stigao njezin SMS: „… upravo radim intervju s Prtenjačom, knjiga mi se jako sviđa, napisat ću i prikaz“. Bio je to, nažalost, naš posljednji radni dogovor: već sutradan sve je njezine mnogobrojne započete i planirane pothvate prekinula iznenadna smrt.