Slikarstvo je vječno

Mladen Galić ovih se dana novim radovima predstavlja u Galeriji Kranjčar, koja nam je tom izložbom, a nedugo nakon prezentacije začudnih fotografija Slavke Pavić, podastrla još jednu poslasticu, upoznajući javnost s radovima starijih, ali osobito važnih umjetnika naše sredine. Nove slike doajena hrvatske suvremene umjetnosti u potpunosti su zaživjele u tom odličnom izložbenom prostoru jer kao i njegovi brojni stariji radovi traže i zahtijevaju prostornost već unutar svog samog slikanog kadra, a kada se postave u adekvatni ambijent, prostorna interakcija događa se sama po sebi.

Mladen Galić velik je broj svojih djela, bez obzira na izražajni medij, realizirao upravo ekvilibrirajući na granici dvodimenzionalnog tražeći, a najčešće i ponudivši, treću dimenziju, ali ne kao rezultat klasičnoga prostornog slikarskog iluzioniranja, nego je to postizao krajnje redukcionističkim sredstvima minimalizirajući oblik i boju te afirmirajući slikanu podlogu.

Radikalna umjetnost

Kad se sjetim Mladena Galića, prva su mi asocijacija plakati koje je radio za Galeriju Nova, koja je od 1975. djelovala na adresi u Mihanovićevoj 28, a on se uz svoju suprugu, također umjetnicu i voditeljicu te galerije Ljerku Šibenik, pojavljivao kao sukreator programa i umjetnik koji je osmislio vizualni identitet galerije te poslije producirao niz njezinih dojmljivih plakata. Dobro pamtim prostor građanskoga stana smještena na prvom katu zgrade preko puta Botaničkog vrta, s profinjenom balkonskom lođom u kojoj su, kada je prostor došao pod upravu Centra za kulturnu djelatnost SSO-a, svirali komorni džez-sastavi, kao i izložbe koje su poslije u tom stanu bile postavljene.

Iz postava izložbe / Snimio Juraj Vuglač

Galerija Nova pojavila se u vrijeme kada je već pomalo jenjavala živost Galerije Studentskog centra, a izlagački se opredijelila za radikalnu umjetnost podjednako izlažući niz afirmiranih modernističkih umjetnika, ali i mlade autore ponajprije iz domene primarnog i analitičkog slikarstva. Kao studentu ta mi je galerija neizmjerno mnogo značila i vjerojatno stoga pamtim crne Galićeve plakate dojmljive tipografije s apliciranim minimalističkom znakom koji je sažimao i interpretirao karakter umjetnika ili umjetničke poetike koja je bila izlagana. Djelatnost Galerije Nova i njezin kompatibilni grafički dizajn nisu nimalo bili u raskoraku s Galićevom umjetnosti jer se radilo o istom duhovnom polazištu koje je promoviralo, produciralo i zastupalo čvrste estetske i etičke umjetničke stavove.

Možda, kako je kod nas već običaj, zbog tog svog beskompromisnog i čvrstog moralnog karaktera umjetničko stvaralaštvo Mladena Galića donedavno nije bilo dovoljno valorizirano, a još ne zauzima adekvatno mjesto u povijesti, ali i recentnoj praksi suvremene hrvatske umjetnosti. Pojava tog samozatajnog autora (jedan od razloga takva statusa) bitno obilježava šezdesete godine minulog stoljeća, kada je s nekoliko sličnomišljenika krenuo u potpuno nove slikarske avanture, prilično različite od tada tek utabanih, ali i dalje društveno minoriziranih, putova konstruktivističke umjetnosti i enformela.

Bez društvene potpore

Naime, hrvatska suvremena umjetnost početkom šezdesetih napokon se otrgnula iz okova socrealizma, ali radikalniji pokreti, koji su u svijetu otvarali nova uzbudljiva poglavlja visokog modernizma, u nas su bili u najboljem slučaju tolerirani, ali nikako ne i primjereno pohvaljeni od kritike i društva. Postupno je ipak prihvaćena umjetnost konstruktivističkog predznaka, najviše zahvaljujući Novim tendencijama, uglednoj međunarodnoj smotri takve poetike održavanoj u zagrebačkoj Galeriji suvremene umjetnosti (danas MSU), a enformel, posebno radikalni, tretiran je kao realna činjenica bez ikakve društvene potpore. Ipak, takva je umjetnost postupno krčila put pa su se inovativni radovi Mladena Galića i sličnomišljenika, koji nisu bili ni enformel ni konstruktivizam, a kamoli lirska apstrakcija ili figuracija, našli u svojevrsnu međuprostoru potpuno neshvaćenu i neprihvaćenu od sredine.

O tome rječito govori jednodnevna izložba, u stvari hepening Hit parada u Galeriji Studentskog centra 1967, gdje su Mladen Galić, Ljerka Šibenik, Miroslav Šutej i Ante Kuduz izlagali svoje objekte procesualno intervenirajući u prostoru. Za vrijeme trajanja hepeninga grupa slikara i kipara, uz pomoć publike, htjela se obračunati s kolegama te su skinuli neke postavljenje radove i nasilno prekinuli to događanje. Namjerno spominjem da su izlagani objekti jer su upravo ti umjetnici u našoj sredini počeli ukidati metijerske podjele na skulpturu i sliku težeći svojevrsnoj sintezi i simbiozi i tvoreći objekte koji su značili prvi stupanj ka kasnijim ambijentima i instalacijama.

Od izloženih djela

Upravo težeći takvoj transformaciji Galić je našao svoju autorsku vokaciju, što je već bilo jasno iskazano na njegovoj samostalnoj izložbi održanoj 1966. u Galeriji Studentskog centra u Zagrebu. Izloženi ciklus prikladna naslova Prostor zvuka predstavio je mladoga slikara kao beskompromisna autora koji istražuje fizičku prirodu slike na tragu principa minimalističke umjetnosti. Već je tada slikarstvo Mladena Galića bilo naglašena autorefleksivnog predznaka. Bilo je naime rezultat konkretnog procesa umjetničkog stvaranja, Galić je afirmirao ulogu slike kao fizičkog subjekta redukcionističkim postupkom svedena na osnovne funkcije.

Takvo je slikarstvo negiralo sve što se u klasičnom smislu smatra slikanjem, odnosno izostala je ikakva narativost, simbolika, fabuloznost i deskriptivnost. Premda su takve karakteristike specifične i za konstruktivizam i enformel, Galić je krenuo drugim putem te je našu umjetnost obogatio drukčijim iskustvima kasnog modernizma koja su preispitivala polazišta minimalne umjetnosti, slikarstva obojenog polja i slikarstva tvrdih rubova. Galić nije bio doslovni epigon takvih modernističkih strujanja već je na takvim postulatima provodio osobni eksperiment koji do danas nije napustio, ali ga je u svojem bogatom opusu nadopunjavao iskustvima konstruktivističke i optičke umjetnosti, kiparskim razmišljanjima te ambijentima, gdje je svoju sliku i fizički oprostorio. Težnja posvajanju prostora i trodimenzionalnom izrazu itekako je vidljiva i u njegovim kasnijim radovima, ponajprije onima koji su bili izloženi u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1970. Tada je Galić spojio geometrijske i organske forme na način da je na jednostavne monokromne drvene podloge aplicirao malene neznakovite plastične elemente koji su pričvršćeni na tim plohama slobodno ponirali u prostor vabeći gledatelje da ih dodirnu, opipaju.

Osim faktičkog izlaska u prostor i uvjetovanog kinetičkog podražaja, ti objekti dočaravaju treću dimenziju i svojim sjenama što ih aplicirani elementi pod utjecajem svjetla ostavljaju na pozadinskoj površini. Sinteza skulpture i slike sada je s dotadašnje, ipak ponajprije metafizičke razine, zaživjela u punom realitetu, a objekt je uspostavljen kao ravnopravan izražajni medij klasičnim disciplinama.

Povratak slikarstvu i nova inspirativna traženja

Izložbom u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu 1980. Galić se ponovo vraća slikarstvu, taj put apstraktno geometrijske provenijencije. U ciklusu Prostorne činjenice autor putem geometrijskih likova diskutira s proporcijama i odnosima slikanog subjekta i površine platna te provodi strukturalna istraživanja kojima je svrha proniknuti u istinsku bit slike. Ti radovi, gotovo matematičke logike, posjeduju strogi sustav adicije, oduzimanja, diferencijacije i sumiranja te jasno definiraju sliku upravo kao prostornu činjenicu, a kako ništa drugo ne bi remetilo uspostavljeni sustav, izostala je ikakva kromatika, odnosno čitav je ciklus realiziran u crno-bijelom slogu. Razloge takvu Galićevu izrazu nalazim u kontekstu završetka konceptualne umjetnosti koja je minorizirala estetske vrijednosti i proglasila ideju važnijom od realizacije umjetničkog subjekta, kao što je i slikarska inačica te vrste umjetnosti, primarno i analitičko slikarstvo, završilo sa svojim elementarnim istraživanjima.

To je doba kada modernizam odlazi sa scene ustupajući prostor postmoderni, koja se u slikarstvu prezentira Transavangardom i Novom slikom. Ukratko, slikarstvo se nakon desetljetne apstinencije na velika vrata vratilo, a istinski slikar Galić poseže za strukturalno-analitičkim radovima lišenim ikakva slikarskog hedonizma. Na taj je način Galić modernizam ispratio sa svojevrsnom posvetom njegovim počecima, geometrijsko-konstruktivističkom slikarstvu Maljeviča, Rodčenka, El Lisitzkog, Moholy-Nagya ili Mondriana, progovorivši na taj način da je istraživanje biti slikarstva vječni proces bez obzira na vrijeme u kojem se događa.

Naziv prostorne činjenice Galić je početkom ovog stoljeća koristio i za slike potpuno drukčije provenijencije u kojima ponovo uvodi boju te se poigrava kolorističkim odnosima i apstraktnim oblicima vođenim slobodnom linijom. Na tragu tog ciklusa nastavlja svoj slikarski put, koji će u jednom trenutku oplemeniti kolažima te stvoriti specifičnu slikarsku priču, gdje će njezin subjekt biti nanesen ili samo u naznakama ili će zapuniti veći dio slikane površine izlazeći iz zatvorenoga kadra. Galić zapravo stvara u duhu visokog modernizma, gdje uspostavlja svoje specifično slikarstvo mekih rubova kao svojevrsni dijalog s postulatima umjetnosti bojenog polja i tvrdih rubova.

Posljednja istraživanja na tragu takva autorskog izričaja Galić je sada, radovima nastalim u posljednje dvije godine, predstavio na ovoj izložbi u Galeriji Kranjčar, nazvavši novi ciklus Terra incognita. Slikarstvo kakvo misli i stvara Mladen Galić, naime, nepresušan je izvor novih i inspirativnih traženja jer, unatoč svemu, njegovi mnogi aspekti i dalje ostaju nepoznati. Slikarstvo je vječno.